Prošlo je dvadeset godina od smrti Danila Kiša, još koji dan i navršit će se i točan datum, 15. listopada, u jednim novinama čitam cijeli temat posvećen ovom piscu, nadahnute retke izgovaraju i pišu prijatelji i kolege pisci. Sjećam se i svog susreta s njim, bio sam srednjoškolac i nakon dvije stranice zavitlao sam njegovu “Grobnicu” preko sobe, ravno u ogledalo koje je prsnulo. Duboko me uznemirilo Kiševo pisanje, na onaj način na koji, ali baš, uvijek uznemiruje ljepota. Kasnije ću, početkom devedesetih, pročitati sve njegovo do čeg sam mogao doći. I naslušati se kako njime pune usta mnogi moji mladi kolege pisci, kako se, bez ikakva pardona to kratko prezime izgovara u onim trenucima kad nekoga treba zadiviti, iskazati svoj provjereno dobar literarni ukus ili obznaniti književne uzore. Danilo Kiš postao je, u mojoj generaciji, ono što nije, vjerojatno, mogao ni sanjati, postao je brend, firmirana jaknica, skupa košulja, skupe čizmice ili automobil, s jednom groznom razlikom, nisu ga čitali, nisu se njegovom literaturom “koristili”. Samo su ga vadili iz rukava kad god je zatrebalo, poslije ta tri slova i kratkog naglaska važno se kimalo glavom i palilo cigaretu.
A tek ti besmisleni razgovori o tome kako je Kiš promijenio njihovu rečenicu, dao joj onu zategnutost i mekoću koju su prije njega samo naslućivali, a tek bogaćenje leksika, pa taj otpor prema bilo čemu totalitarnom... itd. itd...
Zašto ja ustvari ovo pišem?
Zato što mislim da je nepravedno i nemoralno koristiti ovog pisca (doduše kao i svakog drugog) za bilo što osim za čitanje, a Danilo Kiš ostavio je toliko toga, na kraju i “Savete mladom piscu”, sjajan tekst koji, bar po meni, fantastično osvjetljava poziciju iz koje bi se trebalo stvarati. A to je mjesto jako, jako osamljeno i nepotkupivo.