Bio je to šok kakav Slovenija nije očekivala. Nije da je dežela lišena situacija u kojoj su je političari znali iznenaditi, ali ovo nikome nije bilo ni na kraj pameti: premijer Miro Cerar sazvao je izvanrednu sjednicu Vlade nakon koje je izašao pred javnost i jednostavno poručio: “Poštovane državljanke i državljani, država je danas u bitno boljem stanju nego 2014. godine. Vraćam vam vlast u ruke.” O odluci da odstupi s premijerskog položaja znali su samo njegovi najbliži suradnici, najuži krug ljudi koji je nakon četiri godine na čelu slovenske Vlade bitno uži nego kad je imenovan premijerom. Ali takva se odluka od Cerara i mogla očekivati. Riječ je o čovjeku koji je ušao u politiku kako bi vratio stabilnost državi. Naime, od pada Vlade sadašnjeg predsjednika Boruta Pahora 2011. godine Slovenija je doslovce politički glavinjala. Konačno je u ožujku 2013. godine Vladu preuzela Alenka Bratušek i zaustavila raspad financijskog sustava i pad u ponor koji bi značio “grčki scenarij”: na Šentilju je već bila zloglasna Trojka koja spašava posrnule članice EU. Bratušek je uspjela, ali je imala veliki problem.
Naime, bila je članica stranke Pozitivna Slovenija ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića, koji je, kad je vidio kako je Bratušek uspjela, odlučio ponovno preuzeti kontrolu nad strankom. I tako je u proljeće 2014. godine Janković opet postao šef svoje stranke, a Bratušek dala ostavku. Osnovala je svoju stranku koja je na izborima u srpnju dobila samo četiri zastupnička mjesta, a zatim se raspala. Cerar vjerojatno ne bi ni osnivao svoju stranku - prvo joj je ime bilo Stranka Mira Cerara (kratica je danas ista, SMC, ali znači Stranka modernog centra) - da krugovima koji još od 2004. godine i poraza Liberalnih demokrata Slovenije (LDS) traže novu stožernu stranku slovenskog centra i lijevog centra nije bilo jasno da Janković ne može dobiti izbore. Pa su potražili novo lice. Cerar je ugledan, otac mu je poznati gimnastičar, nositelj olimpijskih odličja, pokojna majka ugledna pravnica, bivša ministrica, a i on je bio u javnoj službi. I ostvario je cilj: odnio jednu od najuvjerljivijih pobjeda u modernoj slovenskoj povijesti. Ali, bez koalicije nije išlo. Morao se okrenuti socijaldemokratima (SD) i umirovljenicima (DeSUS).
No, kad je preuzeo Vladu, zadao je sebi važan zadatak: vratiti moral u politiku. To je prije svega išlo trajnog lidera opozicije Janeza Janšu, koji je tada bio na odsluženju kazne, ali se ipak kandidirao, ušao u parlament te ishodio da ga puštaju iz kaznionice na sjednice parlamenta. Vjerojatno jedinstven slučaj u europskoj demokratskoj praksi. Da bi konačno Ustavni sud ocijenio da su mu u sudskom procesu oko primanja mita tijekom kupnje oklopnih vozila Patria bila narušena ljudska prava. I presuda je pala, Janša nije morao odslužiti dvije godine zatvora pa je izašao na slobodu. Nastavljajući svoje destruktivno djelovanje na slovenskoj političkoj sceni. I tada su mnogi prstom upirali u suce za koje su tvrdili da su politički bliski Janši i da će ga izvući.
Nešto slično se dogodilo i te srijede. Naime, Cerar je konačno uspio dogovoriti projekt izgradnje drugog kolosijeka pruge Koper - Divača. Riječ je o kapitalnom projektu za Sloveniju jer njime jača konkurentnost Kopra budući da se može prekrcavati više robe jer drugi kolosijek omogućuje intenzivniji željeznički promet, ali i brži. I time Koper dobiva dodatnu vrijednost u odnosu na Trst i Rijeku. Janša je, jasno, posegnuo za svojim omiljenim političkim alatom, referendumom. Pahorovoj je Vladi svaki reformski zakon rušio na referendumu. Iako je zemlja bila u krizi i vapila za reformama. Ali, kod Janše postoji samo osobni interes: toliko je bijesan i ljut na Slovence (zato što ga ne biraju za premijera iako je, kako on zna, najbolji) i na sve druge političare da će srušiti svaki pozitivan korak ako on ne stoji iza njega.
Dobrobit javnosti, napredak zemlje, sve su to trice kojima se on ne zamara. No, referendum je prošao, iako tijesno. I tada se pokreće izvansustavni aparat kojim Janša upravlja: podiže se tužba zato što je Vlada iz proračuna financirala referendumsku kampanju koja je iznosila samo pozitivne posljedice gradnje pruge sa 130.000 eura. I Vrhovni sud potvrđuje da su zbog toga protivnici Vladine odluke bili u nepovoljnom položaju. Janša otvara šampanjac već snujući kako će sličnim argumentima na izborima napasti Cerara i njegovu koaliciju. Ali, preračunao se. Cerar je senzibilizirao javnost sljedećim riječima: “U pozadini rušenja referendumske odluke su oni koji žele zaustaviti pozitivni razvoj Slovenije. Ja u takvoj priči ne želim sudjelovati”, poentirao je Cerar. Vratio je lopticu Janši koji je ostao bez pripremljenog oružja. A na vratu mu leži težak skandal s posuđivanjem novca (oko pola milijuna eura) za kampanju od “poduzetnice” iz Republike Srpske. Pozajmica je, jasno, trebala biti tajna, ali ti mediji...
Cerar je otišao i korak dalje te je javnosti otvoreno rekao da se “u javnosti ciljano stvara pogrešan utisak da je sve naopako, a to jednostavno nije istina. Različite skupine vide samo sebe i svoje interese. Meni je to strano”. I Cerar ima pravo, nad Slovenijom je ukinut postupak kontrole makroekonomskih neravnoteža početkom ovog mjeseca, kad je potvrđeno da Hrvatska ostaje u tom mehanizmu (u našem su društvu još Italija i Cipar). A slovensko je gospodarstvo u posljednjem kvartalu prošle godine raslo 6 posto, dok je godišnji rast 5 posto (gotovo dvostruko više nego Hrvatska). Cerar je ovim potezom potvrdio svoj moralni stav u politici: ako moj zakon pada na referendumu, tada se kao premijer moram povući. U tom bi ga se pogledu moglo izjednačiti s ostavkom nizozemske Vlade premijera Wima Koka 2002. godine nakon što je sud potvrdio da su nizozemski pripadnici mirovnih snaga UN-a odgovorni za genocid u Srebrenici.
U oba slučaja ostavka je dana neposredno prije izbora, ali to ne umanjuje njezinu moralnu snagu. Jer, preuzimanje odgovornosti danas je sve rjeđa pojava na političkoj sceni demokratskih država, što daje vjetar u jedra populistima u napadima na etablirane stranke (bivši francuski predsjednik François Hollande uništio je stranku i zamalo državu, pa je opet htio na izbore, Silvio Berlusconi se star i s pravomoćnim presudama na plećima opet gura u vrh talijanske politike). Prema anketi ljubljanskog Dela, koja je izuzetno precizna, građani su shvatili Cerarov potez i većinski ga podržali.
Cerar je tako postigao prvi cilj: razotkrio je zakulisno djelovanje Janeza Janše. No, to nije nešto novo za slovensku javnost, ali je lider opozicijske Slovenske demokratske stranke (SDS) već naslagao toliko prljavog veša da se može očekivati da će mu na izborima krajem svibnja podršku dati samo najtvrđa jezgra njegovih birača. Taj trend traje još od predsjedničkih izbora 2012., kad su u drugi krug ušla dva predstavnika lijeve političke opcije, Borut Pahor i Danilo Türk. A prošle je godine Janša zaigrao na jedan od rijetkih preostalih aduta pa je u predsjedničku utrku poslao eurozastupnicu Romanu Tomc, koja je osvojila samo 13 posto glasova u prvom krugu.
Čime se potvrđuje da Janša više nema kapacitet za izbornu pobjedu, a prema posljednjim anketama treća je stranka po snazi (dugo je bio prva dok se na političkom obzoru nisu pojavili neočekivani igrači). Novi izborni poraz Janeza Janše trebao bi biti konačni okidač da u SDS-u pokrenu pitanje njegova liderstva - stranku vodi više od 20 godina i nitko dosad nije doveo u pitanje njegov položaj na čelu. Posebno ako sve do prije nekoliko godina sestrinska stranka Nova Slovenija (NSi) ostvari veći uspjeh. Njezina je predsjednica Ljudmila Novak na predsjedničkim izborima ostvarila oko 7 posto i zatim predala kormilo novom licu, Mateju Toninu (Janša je bio ljut što nisu imali zajedničkog kandidata, ali Novak je svojim činom jasno dala do znanja da više nije njegov privjesak), koji želi još jači odmak od Janše i preživjelih politika (iako je u tom procesu oprezan pa ne izlijeće pred rudo najavama razdvajanja političkih putova) te se kani pozicionirati kao nova snaga desnog centra. I privući biračko tijelo sklono toj političkoj opciji koje više nije sklono glasati za gubitnika Janšu. I one mlade kojima je Janše dosta, a mladi Tonin im je po svim parametrima bliži.
NSi je u malom Kamniku u koaliciji s listom Marjana Šareca, čovjeka koji je omiljenog predsjednika Boruta Pahora natjerao u drugi krug izbora. Šarec je također poznat javnosti, on je bivši radijski i televizijski komičar koji je bio član Jankovićeve Pozitivne Slovenije, a onda se osamostalio. Od predsjedničkih izbora sve ga ankete stavljaju na prvo mjesto. Iako on odluku o izbornom nastupu nije donio sve do prije dva mjeseca. Nije mu bilo druge, ankete su ga natjerale: budimo realni, koji političar, nakon što na predsjedničkim izborima osvoji više od 45 posto glasova, a zatim sve ankete njegovu stranku stavljaju na prvo mjesto, ne bi krenuo u političku borbu na nacionalnoj razini? Šarec ima niz problema, od kadrovskih do organizacijskih. Zbog malo vremena odlučio je izaći na izbore bez lokalnih ogranaka, a javnost još čeka imena njegova tima. Ali, ne treba dvojiti da će i u sljedećoj anketi Dela biti na prvom mjestu i da nije isključeno da bude izborni pobjednik.
Tu sad opet nastupa Cerar. Šarec treba suradnika koji poznaje politiku i razumije odnose moći u parlamentu. A Cerar, osim što je raskrinkao Janšu, pod kotače jurećeg autobusa je bacio i tamnog princa slovenske političke scene: Karla Erjavca, lidera stranke umirovljenika i ministra vanjskih poslova. Riječ je o političaru bez ideologije (i ideje) i morala, aktera kojeg kroz politiku vodi isključivo osobni interes da ostane na vlasti. Ali, ima političkog njuha, to mu treba priznati: 2004. godine bio je državni tajnik i bilo mu je jasno da će LDS izgubiti izbore pa se prebacio umirovljenicima i postao im predsjednik iako je još bio član LDS-a. Od tada je u svim slovenskim vladama i njegov je moto jasan: nitko ne smije dirnuti prava umirovljenika bez obzira na proračun jer to znači da ja gubim izbore.
Između njega i Cerara brzo je puklo i zato je potonji dajući ostavku jasno rekao: “Postoje problemi i među koalicijskim partnerima.” Tu su i socijaldemokrati, ni oni u cijeloj priči nisu bezgrešni i često su Ceraru sapunali dasku, ali svima koji imalo poznaju odnose u koaliciji jasno je da je ta strelica upućena prvenstveno Erjavcu. I javnost to osjeća, njegova stranka u anketama stoji loše, pala je iza Ljevice i NSi. Ne treba dvojiti da će ući u parlament, ali nada je lijevog centra da će imati dovoljno zastupničkih mjesta da mogu formirati Vladu bez njega. A ako koji glas i bude nedostajao, može se računati na Tonina.
Cerar vjerojatno nije sve ovo imao na pameti kad je odlučio dati ostavku. Njegova je nit vodilja bila preokrenuti proces gubitka podrške birača i zaprijetiti Šarecu i SD-u, vodećim strankama po svim anketama. No, ako se takav scenarij ostvari - bez obzira na to tko od njih odnese izbornu pobjedu - Slovenija bi mogla doživjeti temeljnu promjenu političke paradigme: marginalizacija ili čak povlačenje Janše i Erjavca s političke scene otvara prostor konstruktivnim političkim snagama. A ako je dežela uz njih dvojicu uspjela u četiri godine napraviti takav iskorak, sasvim je jasno da joj bez njih neće biti gore. Takva Slovenija neće imati problema s uključivanjem u sve pozitivne aspekte buduće EU - konačno, jedina bi bila u regiji od Baltika do Jadrana bez populista i nacionalista blizu Vlade.
Za Hrvatsku je to neostvariv scenarij. Osim ako Andrej Plenković ne uspije sukobom oko Istanbulske konvencije eutanazirati desne radikale u HDZ-u. Ali i tada oni ostaju u stranci: preživjeli su Sanadera i Jadranku Kosor, pa će i njega. I to je temeljni hrvatski problem. Dok HDZ ne prođe proces redefiniranja u stranku s jasnom ideološkom potkom, na hrvatskom političkom prostoru neće biti prostora za procese kakvima svjedočimo u Sloveniji. Neće biti rasta od 5 posto niti Zagreba u zoni eura i Schengenu.
I nije nam za to kriva Slovenija. Trebalo je imati političke mudrosti i snage i prihvatiti arbitražnu odluku - koliko god kompromitirana bila (ne zaboravimo da kompromis i kompromitacija dolaze iz istog korijena) - koja ide u prilog Hrvatskoj. A to se ne može zbog desnice u HDZ-u. I ne treba se zato čuditi što se sve češće u analitičkim dokumentima zapadnih instituta navodi: u EU su nespremne ušle Bugarska, Rumunjska i Hrvatska.
Slovenija će braniti svoje interese i u jednom će trenutku Hrvatska pokleknuti i priznati arbitražu: da li zbog suda EU ili političkog pritiska, nevažno. I onda će nam opet svi biti krivi. I bit ćemo bijesni jer su “Janezi” u prvoj brzini EU.