Otkad se Hrvatska trese zbog mogućeg usvajanja Istanbulske konvencije, političari u BiH, prvenstveno oni iz stranaka s hrvatskim predznakom, kao da ponavljaju “oprostite nam, nismo znali što radimo”, pogotovo nakon što su se bosanski biskupi oglasili saopćenjem za javnost u kojem “žale što je Istanbulska konvencija u BiH usvojena bez šire rasprave u koju bi bila uključena i Crkva i druge vjerske zajednice te daju potporu braći biskupima u Hrvatskoj i svim ljudima koji se zalažu za istinsko vrednovanje života, obitelji i bračnog zajedništva muškarca i žene na temelju naravnog zakona i Božje volje”. Tako Zvonko Jurišić iz HSP-a BiH ponavlja da “nije glasao, a i ako jest, da ne zna što piše u tom dokumentu”, a po hodnicima Parlamenta BiH govorka se da zastupnik u Saboru Republike Hrvatske Božo Ljubić, predsjedatelj Parlamenta BiH u vrijeme usvajanja Konvencije, navodno hoda po službama Parlamenta BiH provjeravajući postoji li trag da je glasao i kako je glasao.
Bosna i Hercegovina ratificirala je ovu Konvenciju u studenome 2013. godine kao šesta članica Vijeća Europe koja je to uradila, a 1. kolovoza 2014. Konvencija je u BiH i stupila na snagu.
U vrijeme kada je ovaj dokument nastajao Ismeta Dervoz bila je zastupnica u Parlamentu BiH i članica delegacije BiH u Vijeću Europe, te je radila je na pripremi ovog dokumenta, a kasnije i na njegovu prihvaćanju. Naglašava da ovaj dokument ne govori samo o nasilju nad ženama i o rodu i spolu nego i o zaštiti obitelji, starih, migranata, o prisilnim brakovima, o genitalnom sakaćenju žena... te da ima osam poglavlja koja definiraju široku lepezu zaštite.
“U vrijeme kada je dokument nastajao nije bilo nikakvih otpora, ničijih, čak štoviše. Hrvatska je tada u komitetu koji je radio na draftu Konvencije imala Dubravku Šimonović. Nikada tokom pripreme dokumenta nitko u Vijeću Europe, osim Rusije, Azerbajdžana i još jedne zemlje, nije pravio pitanje oko ovog i nikada nikakav klerikalni utjecaj nije postojao. Ako je netko i propitivao primjenu Konvencije – to je bilo zbog novca potrebnog za provedbu. U našem je parlamentu ona prošla kroz Komisiju za jednakopravnost spolova, a kasnije na sjednici parlamenta sam ja bila izvjestilac, objasnila sam što ona nudi kao mogućnost za unapređenje domaćeg zakonodavstva iako smo mi tada imali vrlo napredne zakone kada je riječ o ravnopravnosti spolova i zaštiti od nasilja. Konvencija je prihvaćena jednoglasno pod predsjedanjem Bože Ljubića, a nešto kasnije jednoglasno i u Domu naroda. Sjećam se da su rasprave bile pune entuzijazma u stilu: mi ćemo zaštiti naše žene i slično. Veliku je ulogu tada odigrala Agencija za jednakopravnost spolova koja je uspostavila suradnju s gender-centrima u entitetima dok smo mi iz Parlamenta pomogli da se procedure usvajanja zakona pokrenu i u Distriktu Brčko. Mnogo su pomogle i nevladine organizacije koje su u tome bile 20 godina prije svih nas”, kaže Ismeta Dervoz.
No zastupnici u Parlamentu BiH se svega toga ne sjećaju.
Zvonko Jurišić
“Ako kažete da sam glasao – onda sigurno jesam, ali ne sjećam se stvarno što je sadržaj te konvencije, nisam siguran ni da sam glasao, a nisam baš siguran ni da je usvojena jednoglasno, ali, eto, ako vi kažete da jesam – onda jesam. Sada slušam o tome u Hrvatskoj i vidim da je to nešto rodno, da je sada roditelj 1 i 2, da više neće biti mama i tata... Ne znam stvarno, ali šalio sam se s prijateljima iz Hrvatske i rekao im da smo mi to usvojili prije pet godina i da mi je drago da smo barem u nečem ispred Hrvatske”, kaže Jurišić, koji je tada bio zastupnik HSP-a.
I Mato Franjičević iz HDZ-a BiH ne pamti detalje.
“Vjerojatno bih se sjetio da je bilo neke posebne rasprave. Prošlo je mnogo vremena od tada, nije moguće prisjetiti se detalja, ali sigurno nije bilo ništa posebno što bi zahtijevalo dublju analizu samog teksta Konvencije. Da je bilo rasprave – sigurno bi bila malo burnija i sjećao bih se”, kaže Franjičević.
Skoro četiri godine od stupanja na snagu Istanbulske konvencije u BiH ima različitih pogleda na rezultate njezine primjene.
Ismeta Dervoz naglašava da je najveći problem provedba, posebno u entitetu Federacija BiH u kojem je deset kantona i deset ministarstava i deset ministara i deset različitih zakona.
U Agenciji za jednakopravnost spolova Saša Leskovac objašnjava da je u BiH prihvaćena okvirna strategija za provedbu Konvencije, a u toku je i realizacija studije u pet područja značajnih za uspješnu prevenciju, zaštitu i podršku žrtvama rodno zasnovanog nasilja.
“Rodno zasnovano nasilje sve je manje privatni problem ‘između četiri zida’ i postaje problem društva, problem koji rješava država. Konvencija i obavezuje državu da zaštiti građane i građanke od ovog oblika nasilja. Mi smo to ozbiljno shvatili i radimo na harmonizaciji regulatornog okvira i usklađivanje s duhom Konvencije, pooštrene su kazne za nasilje, proširen je obim kažnjivih djela. Sve je to težak posao, ali imamo multidisciplinarni pristup i svi radimo zajedno: policija, socijalne službe, pravosuđe, zdravstveni sektor, mediji, nevladine organizacije... izradili smo protokole za postupanje u slučaju nasilja, hodogram iz kojeg se točno zna što tko radi kada se nasilje dogodi, pravilnike o psiho-socijalnom tretiranju nasilnika”, kaže Saša Leskovac. Naglašava da su ovo samo koraci i da mnogo više posla tek slijedi jer je Istanbulska konvencija jedna od najzahtjevnijih i najkompleksnijih konvencija s obzirom na to da postavlja visoke standarde za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja te nasilja u obitelji, čime se ulazi u srž patrijarhalnog tradicionalnog društva, podjele rodnih uloga, mjesta u društvu... te da predstavlja socijalno učenje.
Na fotografiji: Božo Ljubić i Jadranka Kosor
“Apsurdno je ovaj dokument promatrati samo u kontekstu roda i spola jer je to fenomen star nekoliko decenija, a ova Konvencija je mnogo više od toga”, kaže Saša Leskovac.
U nevladinoj organizaciji Budućnost iz Modriče, koja je imala prvu sigurnu kuću u BiH, Gordana Vidović kaže da ima pomaka, ali ni blizu tome da su dovoljni.
“Ovima koji se hvale rezultatima treba poručiti: Oprosti im, bože, ne znaju što čine. Naime, naše vlasti često potpisuju sve što im stiže pod ruku, pa se onda hvataju za glavu kada vide što moraju da urade. Istini za volju – napravljeni su neki pomaci: u entitetu Republika Srpska Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport zaduženo je za sigurne kuće i oni daju novac, ali to je prije desetak godina bilo 250.000 eura, a sada je nešto više od 150.000. Nadalje – kod nas su sigurne kuće javne ustanove, a njih bi trebale osnivati nevladine organizacije. Osim toga – u Konvenciji piše da žena žrtva nasilja mora bez ometanja biti smještena u sigurnu kuću, a kod nas centri za socijalni rad, koji djeluju na nivou općine i daju odobrenje da žrtva ide u sigurnu kuću, to nerado rade i gledaju na svaki način da žene smjeste negdje drugdje jer 30 posto troškova za smještaj plaća lokalna zajednica. S druge strane, u Federaciji BiH su službe za besplatnu pravnu pomoć na nivou kantona, ali žene žrtve nasilja ne mogu dobiti besplatnu pravnu pomoć ako su zaposlene. Sada imamo i najdrastičnije slučajeve i žrtve nemaju kamo, a najčešće su to djeca”, kaže Gordana Vidović. Upozorava da će BiH tek imati problem oko Istanbulske konvencije kada dođe do izvještavanja za CAHVIO Komiteta za nadzor provedbe ove Konvencije, a to je već sljedeće godine.
“Gender-centri u entitetima su napravili neka svoja koordinacijska tijela, napravili su i neke alate, ali mi još ne vidimo koliko je to vezano za Istanbulsku konvenciju. Evo, recimo, Gender-centar RS je uradio priručnik za pristupanje institucijama, ali on nigdje ne spominje fizičko nasilje, ne pokazuje senzibilnost za žrtve, a metode nasilja se mijenjaju i nasilnici više ne tuku tako da se vide modrice nego ubijaju”, kaže Gordana Vidović.
Ismeta Dervoz
Saša Leskovac kaže da zna da su nevladine organizacije nezadovoljne postignutim.
“Ako govorimo o sigurnim kućama, mi imamo sporazum s mrežom nevladinih organizacija, od – točnije – dvije nevladine organizacije, i sigurne kuće djeluju. Status i financiranje velikim dijelom zaista zavise od donatora, a ne od budžeta, pa je financiranje nepredvidivo jer nije riješeno na pravi način, ali one djeluju, u složenim uvjetima i ne na idealan način, ali djeluju. Tu je i policija u službi prevencije i zaštite na terenu, socijalna zaštita koja radi s nedovoljno novca za podršku. Sve su to faktori koji utječu na to da mi na terenu nemamo vidljive napretke u provođenju Konvencije, ali ona ima svoju aplikaciju na terenu. Drugo su pokazatelji o prevalenciji nasilja u obitelji i podaci koje mi imamo iz istraživanja iz 2013. godine jesu poražavajući, ali mi nagodinu objavljujemo rezultate novog istraživanja i tada ćemo moći govoriti o novim trendovima, ali moram reći da sami brojevi o pojavnosti nasilja u obitelji ne moraju biti nužno pokazatelj pogoršanja stanja jer određeni povećani broj može govoriti i o povećanju spremnosti žrtava da govore o onom što im se događa”, kaže Leskovac i naglašava da obaveze provode u skladu s mogućnostima, ali da je to vrlo zahtjevan zadatak.
Naime, prema istraživanju iz 2013. godine, koje je provela Agencija za ravnopravnost spolova BiH, od 3300 obitelji u BiH uključenih u istraživanje svaka druga žena je nakon 15. godine života doživjela neku vrstu rodno zasnovanog nasilja. Do izvještavanja o tome jesu li se ovi podaci promijenili i kako se država nosi s problemom ostalo je godinu dana, ali je počela implementacija milijun dolara vrijednog USAID-ova projekta u tom području kroz koji će se raditi na harmonizaciji zakona i standarda, povećanju koordinacije za prevenciju, unapređenju prikupljanja i analize podataka... Do tada će mladi, kao nedavno na jednom sarajevskom fakultetu, debatirati nalaže li Istanbulska konvencija zajednički toalet za muškarce i žene ili hitan prihvat sirijskih azilanata.