Na nedavnom otvorenju Dubrovnik foruma na svečanoj večeri sjedio sam za stolom uz g. Edwarda P. Josepha, koji je bio visoki UN-ov predstavnik tijekom srpskog masakra nad nedužnim civilnim stanovništvom u Žepi 1995. On je danas ugledni analitičar na Sveučilištu John Hopkins u SAD-u. Nakon par minuta neformalnog razgovora i upoznavanja iznenadio me, ali i razočarao svojim pitanjem, pa ću ga zato citirati: “Generale, kako vam je MPRI pomogao u planiranju i provedbi Oluje?” Nisam mogao vjerovati da me nakon punih 30 godina takvo nešto pitao jedan ugledni Amerikanac, pa sam mu odgovorio da nisam očekivao takvo pitanje nakon toliko godina i naglasio da ono može djelovati i uvredljivo, prema meni osobno, prema Hrvatskoj vojsci, ali i prema hrvatskoj državi, te sam, nakon kraće stanke, na njegovu praznom tanjuru prstom napisao nula!
Čini mi se da zbog toga ima smisla ponoviti istinu o toj temi nakon 30 godina s obzirom na pokušaje da se ona zamijeni lažima koje tvrdokorno preživljavaju desetljećima o tome tko je i zašto započeo i vodio ratove na prostorima bivše države te tko je planirao i vodio oslobodilačke operacije Hrvatske vojske te, naravno, i Oluju. Neprihvatljive laži koje producira velikosrpska propaganda, nažalost, mogu postati predrasude koje mogu imati neželjene političke percepcije i posljedice kada je u pitanju i ugled hrvatske države. Takvo stanje posljedica je činjenice da o tako važnim povijesnim događajima ni na hrvatskom, a onda, razumljivo, ni na engleskom nema autentičnih i vjerodostojnih činjenica i autentičnih povijesnih dokumenata.
Zbog svega toga osjetio sam potrebu da nakon 30 godina ponovno pregledam svoju arhivu i podsjetim hrvatsku javnost da se neke važne povijesne činjenice vezane uz stvaranje hrvatske države u Domovinskom ratu olako zaboravljaju, a da, nažalost, još uvijek među nekim uglednim američkim diplomatima tvrdokorno preživljavaju velikosrpske laži. Upravo iz tog razloga u svojoj sam knjizi “Hrvatska između prošlosti i budućnosti” naveo neke povijesne činjenice i istine kojih se treba prisjetiti ovih dana kada obilježavamo 30. godišnjicu Oluje, kada se s ponosom prisjećamo dana ponosa i slave, kada smo u Domovinskom ratu branili, obranili i uskrisili hrvatsku državu.
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. dolazi do sve snažnijeg uključivanja SAD-a u razrješavanje krize u BiH koja je eskalirala 1994./1995. te postala globalno sigurnosno pitanje zbog direktne ili indirektne uključenosti niza europskih država, od Njemačke, Francuske, Britanije pa sve do Rusije, kao i zbog masovnog dolaska mudžahedina iz niza islamskih država. Tako je ratna kriza u BiH postala prvorazredni vanjskopolitički izazov i za američku administraciju koji Sjedinjene Države nisu mogle predugo ignorirati jer se počela prelijevati i na unutarnju političku scenu s obzirom na predstojeće predsjedničke izbore u SAD-u te je postala i važno ne samo vanjsko nego i unutarnje političko pitanje.
Američka administracija nastojala je još jednom pokazati i dokazati svoju stožernu ulogu na globalnoj svjetskoj političkoj sceni. To se dogodilo, međutim, tek godinu dana kasnije u Daytonu. No put do Daytona, vojnički i politički, tada je bio još jako, jako dalek. U takvim geopolitičkim okolnostima razumljivo je da američka administracija počinje gledati na Hrvatsku kao strateškog političkog partnera na kojeg bi se trebala i mogla osloniti u rješavanju tako kompleksnog sigurnosnog problema kao što je bio ratni sukob, prije svega u BiH.
Kako bi se spriječila daljnja organizirana i koordinirana agresija srpskih snaga iz Bosne i Hercegovine, okupiranih dijelova Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije na UN-ovu zaštićenu zonu Bihaća u drugoj polovici 1994., koja je prijetila velikim brojem izbjeglica, ogromnim civilnim žrtvama te humanitarnom krizom nepredvidivih razmjera, u rješavanje tog svjetskog kriznog žarišta sve snažnije se uključuje i američka administracija.
Kronologiju političkih zbivanja vezanih uz politiku američke administracije glede ratne krize na prostorima bivše države u završnoj fazi ratnih sukoba 1994./1995. počet ću sa svojim osobnim sjećanjima na niz sastanaka u tom razdoblju kojima sam svjedočio kao jedan od najbližih suradnika ratnog ministra obrane Gojka Šuška.
22. srpnja 1994. održan je u rezidenciji američkog veleposlanika na Tuškancu u Zagrebu radni sastanak između ministra Šuška i ministra Perryja. Dobro se sjećam tog susreta kada se uspostavlja i osobno prijateljstvo i povjerenje između dva ministra koje je imalo posebno važnu ulogu krajem 1994. godine, kada je kriza na prostorima Bosne i Hercegovine dosegnula svoju kulminaciju. William J. Perry bio je američki ministar obrane od veljače 1994. do siječnja. 1997., za vrijeme predsjednika Billa Clintona. Kao uglednom profesoru na Sveučilištu Stanford te kao državnom tajniku u Ministarstvu obrane SAD-a za istraživanje i razvoj modernog američkog naoružanja u rujnu 1998. na moj prijedlog dodijeljen mu je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za njegov znanstveni doprinos u jačanju globalne sigurnosti i preventivne obrane. Imao sam posebnu čast biti promotor prigodom dodjele počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu tom uglednom Amerikancu. U ratnim okolnostima 1994./1995. uspostavljanje osobnog prijateljstva i povjerenja između ministra Perryja i ministra Šuška omogućavalo je normalnu komunikaciju i konzultacije s američkom administracijom kroz koju je hrvatska državna politika iskazivala svoju odlučnost da vojnim putem oslobodi svoja okupirana područja ako to ne bude moguće mirnim putem.
26. rujna 1994. u Pentagonu ministar Šušak sastaje se s pomoćnikom ministra Perryja dr. Josephom S. Nyeom, koji je dugi niz godina bio i dekan John F. Kennedy School of Government na Harvardu. Taj sastanak ostao mi je u posebnom sjećanju.
Dr. Nye izražavao je simpatije prema naporima hrvatske državne politike za oslobađanjem privremeno okupiranih hrvatskih teritorija, no istovremeno je naglašavao kako njihove obavještajne procjene govore kako je JNA prejaka da bi se bilo što moglo promijeniti na terenu, citat: “Imate naše simpatije i potporu, ali pobunjeni Srbi predvođeni JNA su presnažni.” Bio je to razgovor s čovjekom koji je imao razumijevanje za opravdane hrvatske zahtjeve glede mirne reintegracije privremeno okupiranih hrvatskih područja, ali istovremeno i s čovjekom koji čvrsto vjeruje da se tu ništa više ne da učiniti jer su Srbi vojno prejaki. I sva uvjeravanja i objašnjavanja ministra Šuška kako to nije točno i da je to samo dio srpske propagande bez temelja nisu imala gotovo nikakva utjecaja.
27. rujna 1994. dolazi do potpisivanja sporazuma u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Washingtonu između ministra Šuška i generala Carla Vuona, potpredsjednika MPRI-ja, koji se odnosio na program pod nazivom Democracy Transition Assistance Program (DTAP). Bilo je to u vrijeme kada tijekom 1994. u NATO-ov program Partnerstvo za mir, koji se dominantno odnosio na demokratski obrambeni menadžment, ulaze Poljska, Češka i Mađarska. Hrvatska je dobila priliku za približavanje tom NATO-ovu programu kroz formalni početak hrvatsko-američke vojne suradnje s američkom tvrtkom MPRI. Osobno sam radio na pripremi ovog sporazuma koji je odobren od State Departmenta u skladu s rezolucijom UN-a o embargu, tj. bilo kakva pomoć koja bi na bilo koji način mogla jačati borbene sposobnosti Hrvatske vojske bila je striktno zabranjena. Za svaki slučaj provedbu te suradnje nadzirale su nadležne američke civilne i vojne agencije, kao i američko veleposlanstvu u Zagrebu preko svog veleposlanika te vojnog atašea pukovnika Richarda C. Herricka i njegovih suradnika. Želim ovdje posebno naglasiti da se hrvatska strana striktno pridržavala odredbi i ograničenja koje je nametao ovakav sporazum jer Hrvatska nikada nije ni tražila bilo kakvu vrstu pomoći koja bi bila u suprotnosti s takvim sporazumom.
Znali smo da hrvatska suverenost i cjelovitost u ratnim okolnostima isključivo ovisi o snazi Hrvatske vojske. U tom kontekstu sjećam se jako dobro jednoga posjeta koji sam organizirao u rujnu 1994. u Šepurinama i 4. gardijskoj brigadi kako bih pokazao generalima Carlu Vuonu i Vernonu B. Lewisu kako Hrvatska vojska provodi obuku zapovjednika svojih elitnih pješačkih postrojbi. Tijekom obilaska našeg kampa u Šepurinama, gdje se pod vodstvom pukovnika Wernera Ilića – kojega sam 20-ak godina kasnije sreo u Kabulu kao šefa osiguranja američkog veleposlanstva – provodila obuka prema najrigoroznijim standardima elitnog dijela francuske Legije stranaca, general Vuono bio je vrlo iznenađen viđenim i samo je rekao: “Pa vi nas trebate učiti, a ne mi vas. Tako smo mi to trebali raditi u Vijetnamu!” Nakon tog posjeta bilo im je potpuno jasno da Hrvatska vojska i njezini zapovjednici jako dobro znaju svoj posao, a MPRI se posvetio isključivo i jedino poslu za koji je imao mandat, a koji se odnosio na demokratski obrambeni menadžment, civilno-vojne odnose te uspostavljanje nastavnih planova i programa u dočasničkoj i časničkoj školi na Hrvatskom vojnom učilištu.
10. studenoga 1994. u radni posjet Zagrebu dolazi pomoćnik ministra obrane Joseph Kruzel te počinjemo pripreme za potpisivanje Memoranduma o razumijevanju i vojnoj suradnji 29. studenoga 1994. u Washingtonu, tzv. Memorandum of Cooperation on Defense and Military Relations, u okviru kojega smo utvrdili sve detalje tog sporazuma. J. Kruzel 1993. postaje pomoćnik ministra obrane za Europu i NATO i jedan je od kreatora programa Partnerstvo za mir koji je imao za cilj približiti države bivšeg Varšavskog pakta NATO-u. Nažalost, kao specijalni izaslanik ministarstva obrane SAD za BiH poginuo je nekoliko mjeseci poslije na Igmanu u pokušaju ulaska u opkoljeno Sarajevo. Tim sporazumom otvaraju se vrata za školovanje naših časnika u SAD-u kroz International Military Education and Training Program (IMET program) te započinje rad Joint Contact Team Programs uz potporu američkog zapovjedništva u Europi (EUCOM). Isto tako započinje i školovanje naših kadeta na najprestižnijim američkim vojnim školama u West Pointu, Citadelu, Annapolisu itd. Godine 1996. uspostavlja se i vojna suradnja s Nacionalnom gardom Minnesote, što sve zajedno donosi novu kvalitetu sveukupnoj suradnji.
15. studenoga 1994. ponovno sam u Washingtonu s načelnikom Glavnog stožera HV-a generalom Jankom Bobetkom. U State Departmentu razgovarali smo s pomoćnikom državnog tajnika za Europu i Kanadu, ambasadorom Richardom Holbrookeom, a nakon toga u Pentagonu s predsjedavajućim Združenog stožera američke vojske generalom Johnom Shalikashvilijem te njegovim suradnicima, generalom Gordonom Sullivanom i generalom Wesleyem Clarkom. Richard Holbrooke slovio je za jednog od najiskusnijih američkih diplomata koji je imao važnu ulogu u traženju mirovnih rješenja u BiH, ali i u Afganistanu.
Dobro se sjećam Holbrookeove reakcije kad se počeo nervozno vrpoljiti na svojoj stolici nakon odlučne izjave generala Bobetka: “Krećemo u napad na svim frontovima ako Srbi nastave s napadima na Bihać.” Čini mi se da je to zaista bilo jedno od najkritičnijih razdoblja Domovinskog rata. General Bobetko je naglašavao: “Hrvatska neće mirno gledati sve ovo što se dešava oko Bihaća. Bit ćemo prisiljeni reagirati. To jednostavno moramo učiniti kako bismo u slučaju pada Bihaća spriječili prodor vojske bosanskih Srba na privremeno okupirana hrvatska područja te da bismo spriječili srpski masakr civilnog stanovništva u Bihaću.” Holbrook je uzvratio: “Ne smijete krenuti, u takvoj se vojnoj operaciji širokih razmjera ne bi mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica.” Uslijedila je nakon toga odlučna reakcija generala Bobetka koji je bio vidno iznenađen Holbrookeovim odgovorom te rekao: “To je vaš stav, mi sada idemo u Pentagon i tamo ću razgovarati s generalom Shalikashvilijem. On sigurno dobro razumije ozbiljnost i složenost nastale situacije s vojnog aspekta.”
Nakon pola sata general John Shalikashvili, predsjedavajući Združenog stožera američke vojske, dočekao nas je s istim riječima: “Hrvatska vojska ne smije krenuti u vojnu operaciju širokih razmjera”, ne prihvaćajući Bobetkovo objašnjenje da je to jedini način da se spriječi genocid u Bihaću. Ispostavilo se da je Holbrook odmah nazvao Shalikashvilija i “pripremio” ga za razgovor s hrvatskim izaslanstvom. Bio je to prvi u nizu razgovora koji su slijedili glede iznalaženja prihvatljivih rješenja Bihaćke krize. Stav hrvatske državne politike bio je jasan i odlučan: ako Srbi s privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske nastave s napadima na Bihać, nesmetano prelazeći međunarodno priznatu granicu između Republike Hrvatske i BiH, Hrvatska vojska će pokrenuti napad na svim crtama razdvajanja kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice. To je ipak zabrinulo američku administraciju, ali i širu međunarodnu zajednicu. Novu neželjenu eskalaciju sukoba još većih razmjera nitko nije želio.
29. studenoga 1994. u 11 sati u Pentagonu u glavnoj sali za sastanke Ministarstva obrane SAD-a počinje ključni sastanak. Sjedio sam uz ministra Šuška, a tu su bili i naš veleposlanik Petar Šarčević i hrvatski vojni izaslanik kapetan fregate Robert Hranj. Na američkoj strani pored ministra obrane Williama Perryja sjedili su general Wesley Clark, direktor za Strateško planiranje i politike u Združenom stožeru, pomoćnik državnog tajnika za Europu i Kanadu Richard Holbrook te predstavnici CIA-e, Vojne obavještajne agencije (Defence Intelligence Agency-DIA) i Vijeća nacionalne sigurnosti (National Security Council-NSC). Kako izbjeći novu eskalaciju sukoba, novu humanitarnu krizu, pad Bihaća, kako unaprijediti američko-hrvatsku vojnu suradnju, koja je upravo tog jutra i formalno potpisana, bile su teme ovog sastanka.
Nakon toga predstavnici američkih obavještajnih agencija DIA-e te CIA-e iznijeli su svoje viđenje situacije oko Bihaća, koje je ukazivalo na njegov skori pad. Te i takve procjene govorile su da ništa više ne može spriječiti ulazak Srba u Bihać. Sukladno tim informacijama neki u američkoj administraciji bili su već tada spremni prihvatiti i političke posljedice srpskog osvajanja Bihaća koje su praktički značile i završetak rata u BiH! “Tu se više ništa ne može učiniti”, mogli su se čuti komentari koji su dolazili iz State Departmenta. Nakon što je general Patrick M. Hughes, direktor američke Vojne obavještajne agencije, objasnio na karti gotovo izgubljenu poziciju snaga Armije BiH oko Bihaća ministar Šušak mi je rekao da pokažem na karti kako je upravo trenutna situacija idealna prilika za protuudar Hrvatske vojske i oslobođenje privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske. I to relativno brzo i lako s obzirom na to da su se gotovo sve snage Srpske vojske Krajine nalazile u Bosni i Hercegovini u napadnim borbenim operacijama na Bihać. Isto tako naglasio sam da je to istovremeno i najbrži način na koji se može pomoći UN-ovoj zaštićenoj zoni grada Bihaća te spriječiti nova humanitarna kriza nesagledivih razmjera, pa sam predložio čvršći nadzor glavnih srpskih logističkih koridora koji su dolazili iz Srbije u područje vojnih operacija oko Bihaća.
30. studenoga 1994. U rano jutro po američkom vremenu pozvao me je ministar Šušak da dođem do njega, sjedili smo u njegovoj sobi u hotelu kojih stotinjak metara udaljenom od Pentagona. Odlučio je nazvati predsjednika Tuđmana, koji je bio u posjetu Argentini. “Predsjedniče, u američkoj administraciji ima sve više onih koji tvrde da se pad Bihaća ne može spriječiti i da je time rat u Bosni i Hercegovini praktički završen pobjedom Karadžića i Mladića.” Predsjednik Tuđman je odgovarao uzbuđenim, povišenim, ali i vrlo odlučnim glasom: “Naš stav je jasan, Hrvatska vojska neće mirno gledati kako pobunjeni Srbi iz Hrvatske i s hrvatskih područja sudjeluju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu dok im UNPROFOR čuva leđa. Međunarodna zajednica treba spriječiti eskalaciju sukoba, nove tragedije, nove izbjeglice, više od 600.000 ih se već nalazi u Hrvatskoj.” Predsjednik je naglasio: “Prenesi im moju poruku da će Hrvatska vojska pokrenuti opći napad na svim linijama razdvajanja ako Srbi odmah ne zaustave svoje napade na Bihać i njegovo civilno stanovništvo. Hrvatska ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć, ali želi razumijevanje ako bude prisiljena napasti kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice.”
Ministar Perry izrazio je “puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće, od stotina tisuća izbjeglica do činjenice da pobunjeni Srbi na više od jedne četvrtine hrvatskog državnog teritorija ne priznaju hrvatsku vlast, kao i činjenicu da je Hrvatska u tim ratnim vremenima bila suočena s veoma teškim izazovom utemeljenja i stvaranja svojih oružanih snaga”. No naglasio je da im je “unatoč srpskim provokacijama hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla dalja eskalacija sukoba koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju”.
30. studenoga 1994. Vremena za čekanje više nije bilo, jer svaki sat kašnjenja mogao je značiti novu dramu i tragediju civilnog stanovništva u Bihaću. Donesena je ključna odluka, počela je operacija HV-a i HVO-a Zima ‘94. Krenuli smo u zadnji trenutak! Toga 30. studenoga 1994. bilo je nevrijeme, spustila se snježna mećava, dobro poznata oštra zima u ovim krajevima. Otvaranje puta prema Kninu, preko Dinare, usred zime bio je cilj koji je graničio s ludošću. No bio je to jedini način da se brzo pomogne Bihaću. U snažnom prodoru hrvatske snage su preko Dinare i duž Livanjskoga polja probile liniju Čelebići-Rujani. Dok su kninski Srbi napadali Bihać, hrvatskim se snagama preko Crnog Luga i Dinare otvarao put prema Grahovu i Kninu.
Kad su pobunjeni Srbi za nekoliko dana shvatili što se događa, bilo je kasno. Hrvatski vojnik već je stajao na vrhu Dinare, a i Knin je bio već na dlanu. Pobunjeni hrvatski Srbi bili su primorani zaboraviti Bihać, a njegova opsada ubrzo je prekinuta. Bihać je bio spašen! Bila je to prekretnica rata u BiH i potpuno iznenađenje za Karadžića, Mladića i Martića te ih je dovela u stanje potpunog mentalnog ludila i ratnog bezumlja. Operacija Zima ‘94 demoralizirala je i lokalno stanovništvo, te je do kraja 1994. godine te prostore napustilo je gotovo 50.000 vojnih obveznika. U nekim dijelovima tih prostora vladala je bijeda, siromaštvo, neimaština, a prijetila je i glad jer su rezerve hrane i stoke bile na izmaku. Da je srpske redove zahvatio kaos i nered, pokazuju dokumenti vojske Republike Srpske. To najbolje ilustriraju i sadržaji razgovora Radovana Karadžića s predsjednicima općina (Grahovo, Glamoč, Drvar, Bihać, Prijedor, Šipovo, Ključ, Kupres…) u kojem je spomenuto da postoje “dezinformacije i glasine te napadi na vlast… nedostatak goriva, municije, obuće, odeće” te glasine “da je general Milovanović dobio milione maraka da ne osvoji Bihać, da ne funkcionira vojna i državna bezbednost, da neko namerno i organizovano ulazi u narod i vojsku i prenosi dezinformacije sa strašnim posledicama, da se podriva vlast i SDS, da se organizuju preki sudovi, da postoje neprijatelji u vlastitim redovima”, a optužuju se “ustaške snage i 5. korpus Armije BiH za koordinirane aktivnosti”, zbog čega je istaknuta “nužnost suzbijanja glasina i dezinformacija jer to razorno utiče na moral boraca”.
Na sastanku u Komandi Drugog krajiškog korpusa kojemu su bili nazočni predsjednik Republike Srpske Karadžić, predsjednik Krajišnik, general Ninković, te predsjednik Republike Srpske Krajine Martić, general Čeleketić, itd., istaknuti su problemi na Dinari, Livanjskom polju, Plješivici, “opasnost od spajanja ustaša s 5. Korpusom Armije BiH i ugrožavanje prijestolnice Knina, te nedostatak ubojnih sredstava, pogonskog goriva i ljudstva”. Karadžić je posebno istaknuo: “Lično smatram da je Srpska vojska Krajine u nokdaunu, dok istovremeno Muslimani prebacuju sve snage prema Izačiću, i u slučaju napada ustaša u cilju spajanja sa 5. korpusom imaće mnogo problema i neće se odbraniti.”
18. – 31. srpnja 1995. Gotovo identično stanje događa se ljeti 1995. Na terenu u vojnom smislu pozicija 5. korpusa Armije BiH bila je izuzetno teška, no Hrvatska vojska imala je potpuni uvid u stanje stvari na terenu i da će, ako bude nužno, svojim aktivnostima ponovno prisiliti srpske snage koje napadaju Bihać iz privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske na povlačenje te na taj način zaštiti Bihać od daljnjih razaranja. Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava: “Ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, tj. ponovno na Bihać. Dakle, nakon masakra u Srebrenici Bihać ponovno postaje glavni cilj velikosrpske agresije, pa 19. srpnja 1995. Srpska vojska Krajine započinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća (operacija Mač-95), kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske (operacija Štit-95). Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.
18. srpnja 1995. Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH. “U povodu sastanka najavljenog za 21. i 22. srpnja 1995. godine želio bih Vam ukazati da je situacija u Republici Bosni i Hercegovini zbog okupacije Srebrenice vrlo teška. Sada je kriza sa Žepom. Strahujemo da može doći do masakra. U takvoj situaciji predlažem da najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora.”
Isto tako načelnik bihaćke općine Adnan Alagić 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.”
28. srpnja 1995. Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo u operaciji Ljeto ‘95 dana 28. srpnja slabi nova velikosrpska agresija na Bihać jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba VJ od 26. srpnja 1995. navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina s pravca Dinare”.
Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Ratko Mladić ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu. Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto ‘95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima ‘94, u samo osam mjeseci zaustavljaju novi srpski napad na Bihać, a zauzimanjem Bosanskog Grahova stvorene su sve pretpostavke i za skori pad Knina. Nakon zadnjih pregovora u Ženevi 3. kolovoza 1995. te srpskim odbijanjem Plana Z-4 bile su iscrpljene gotovo sve mogućnosti za mirno rješenje srpske pobune u Republici Hrvatskoj, a vođe pobunjenih Srba na čelu s Milom Martićem preuzeli su sa svojim nalogodavcima iz Beograda na sebe punu političku i povijesnu odgovornost za početak Oluje.
31. srpnja 1995. U novonastalim okolnostima uvodne riječi predsjednika Tuđmana s brijunskog sastanka od 31. srpnja 1995. najbolje ilustriraju ključni trenutak Domovinskog rata: “Gospodo, sazvao sam ovaj sastanak da bismo procijenili sadašnju situaciju, da bih čuo vaša mišljenja prije nego što donesem odluku o daljnjim našim pothvatima ovih dana. Kao što znate, mi smo bili odlučni da pođemo u daljnje operacije, čemu je ova operacija pothvat Grahovo – Glamoč trebala također poslužiti i u odnosu na Bihać, ali i radi opkoljavanja Knina. Svaka vojna operacija mora imati svoje političko opravdanje. Kada čujem vaše prosudbe i vaša mišljenja, znači onda ću donijeti odluku. Molim vaše mišljenje. Svatko od vas bit će odgovoran onda za ono što se dogovorimo za provedbu i za međusobnu suradnju jer bez veoma usklađene suradnje na svim bojištima ne bismo mogli postići uspjeh oslobođenja tih područja u kratko vrijeme. Prema tome, treba nam i smjelost, te da nam je politička situacija toliko povoljna da moramo imati u glavi i Knin i ući u njega što prije. Treba imati smjelosti, u jednoj općoj demoralizaciji, i slušajte, koliko imate iskustva, imam ga ja iz rata, koliko vi imate iskustva – u jednoj općoj demoralizaciji. Shvatite, gospodo, da je situacija u njihovim redovima takva, pa oni su napustili Glamoč, dva dana prije nego što smo mi ušli, a i samo Grahovo, a kakva će tu situacija biti nakon tih pobjeda Hrvatske... i još su glupi pa govore kako Hrvatsku vojsku vode američki generali i NATO-ovi avioni. To je jedna opća psihoza demoralizacije. Gledajte, taj svijet, čak i naši prijatelji, robovali su nekoj ideji da su Srbi toliko nadmoćni, od Maslenice pa nadalje, stalno su me upozoravali: ‘Doživjet ćete poraz’ itd.”
Zbunjenost američke administracije u to vrijeme ilustrira pismo ministra Williama Perryja hrvatskom ministru obrane Gojku Šušku od 18. srpnja 1995., dakle dva tjedna prije samog početka Oluje, u kojem traži mirno rješenje krize dogovorima i pregovorima te izražava “puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće, od stotina tisuća izbjeglica do činjenice da pobunjeni Srbi na više od jedne četvrtine hrvatskog državnog teritorija ne priznaju hrvatsku vlast, kao i činjenicu da je Hrvatska tek u tim teškim ratnim vremenima bila prisiljena stvarati svoje oružane snage”. No naglasio je da im je “unatoč srpskim provokacijama, hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla daljnja eskalacija sukoba, koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju”. Nekoliko dana kasnije gđa Madeleine Albright u svom dopisu od 3. kolovoza 1995. upućenom Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost g. Talbotu, s kojim sam imao priliku susresti se u Bijeloj kući, sukladno nedavno objavljenim tajnim transkriptima State Departmenta izražava svu konfuznost američke službene politike u tom trenutku prema krizi u BiH. Tek nakon Oluje i drugih vojnih operacija Hrvatske vojske u BiH, posebno operacija Maestral i Južni potez, dolazi do ozbiljnih promjena u američkoj politici prema BiH, kada su hrvatske snage stigle na 20-ak kilometara od Banje Luke.
Operacijama Zima ‘94 i Ljeto ‘95 hrvatske snage promijenile su tijek rata i stvorile političke i vojne pretpostavke za uspjeh Oluje. Tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994. te ponovno u ljeto 1995. Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici s obzirom na to da je u gradu bilo oko 180.000 stanovnika.
U kontekstu oživljavanja nove velikosrpske politike i doktrine treba sagledavati i tužbu ekstremnih srpskih organizacija pred sudom u Chicagu protiv MPRI-ja, kao i niz dokumentarnih priloga na ruskoj televiziji Russia Today o ulozi američkih generala u Oluji. Pravi cilj sudskog postupka u Chicagu nije MPRI, jer za to nema nikakvih razloga niti procesnog pravnog utemeljenja, nego je stvarni cilj stavljanje legitimnih operacija Hrvatske vojske na optuženičku klupu i u negativan politički kontekst na međunarodnoj sceni. Tužba u Chicagu podnesena je u ime 200.000 izbjeglih/pobjeglih hrvatskih Srba tijekom operacije Oluja protiv visokih američkih časnika koji su, prema njima, planirali, savjetovali, obučavali i opremali HV za operaciju Oluja. MPRI je kolektivnom tužbom pred Federalnim sudom u Chicagu 2010. godine tužila grupa izbjeglih Srba iz RH radi naknade nematerijalne štete na ime duševnih boli za izgubljenom imovinom tijekom Oluje tražeći 10,4 milijarde dolara odštete uvećane za iznos kamate od 1995. do danas, a po osnovi sudjelovanja u genocidu koji se očituje u oko 2000 poginulih i nestalih, progonu 200.000 ljudi, uništavanju, pljačkanju, zauzimanju njihove imovine i sprečavanju njihova povratka. U tužbi se pozivaju na to da je MPRI savjetovao, obučavao i kršeći embargo tajno opremao Hrvatsku vojsku sofisticiranim naoružanjem za operaciju Oluja, a kao dokazi sudu su dostavljeni i ugovori između MPRI-ja i Hrvatske o obuci hrvatskih časnika i vojnika. U ime 200.000 protjeranih Srba iz Krajine traže odštetu od 10 milijardi dolara zbog toga što je MPRI nabavljao topničko naoružanje, osiguravao satelitske obavještajne podatke, obučavao i opskrbljivao Hrvate teškim oružjem itd. Sve je to dio velikosrpske strategije kojom se nastoje sami pred sobom opravdati za težak vojnički poraz te za to optužiti čak i američke generale, pa govore o Oluji kao o američkoj akciji koja je destabilizirala Balkan. Kao neposredni sudionik svih tih događaja želim ovdje i na ovom mjestu naglasiti i ponoviti u ime svih onih hrvatskih branitelja, generala i admirala koji su planirali i proveli sve ključne operacije HV-a od 1991. do 1995. da u svemu tome nisu sudjelovali nikakvi umirovljeni američki generali, pa ni oni iz MPRI-ja.
Na statusnoj raspravi 26. rujna 2014. američki sud nije prihvatio tužbu protiv MPRI-ja. Izbjegle Srbe zastupale su tri američke odvjetničke firme s oko 80 odvjetnika. Znali su oni unaprijed da će sve to biti proglašeno u sudskom postupku u Chicagu običnom farsom, no znali su da bi to moglo nanijeti određenu političku štetu Hrvatskoj vojsci i hrvatskoj državi. Pravno je to bila ništavna, a politički uvredljiva optužnica za Hrvatsku kao državu, za sve hrvatske branitelje, za Domovinski rat i za sve nas koji smo u tome sudjelovali.
Svakako na ovome mjestu treba istaknuti i izjave Petera Galbraitha, američkog veleposlanika u Hrvatskoj u vrijeme Oluje i potpisivanja ugovora o suradnji s MPRI-jem, koji je u jednom intervju Globusu rekao: “Srpska tužba nema šanse na sudu! Svaka pomisao da je šačica umirovljenih američkih vojnih časnika promijenila tijek povijesti u Hrvatskoj je besmislica. Sumnjam da će ova tužba uopće doći do faze suđenja.” Komentirajući za Jutarnji list ovu tužbu koju su Srbi u Chicagu podnijeli protiv američke vojno-konzultantske tvrtke MPRI, Galbraith je isto tako naglasio: “Prema onome što ja znam, tvrdnja da je MPRI izvojevao pobjedu za Hrvatsku naprosto nije točna. MPRI je u doba uoči operacije Oluja imao dozvolu američke vlade za pomoć Hrvatskoj, no to je bila pomoć za logistička pitanja, važna za jednu vojsku, ali ona nikako nisu uključivala ratovanje.” Ako kojim slučajem i dođe do suđenja, Galbraith smatra da će se na njemu lako dokazati da premisa tužbe da je MPRI planirao i proveo akciju Oluja jednostavno nije točna. Tvrdnja da je MPRI planirao i izveo Oluju, “osim što je neistinita, podcjenjivačka je prema hrvatskim borcima koji su Oluju izveli sami. Oni su zaslužni za sve dobro i za sve loše što se dogodilo u toj akciji”, rekao je Galbraith. O tužbi izbjeglih Srba isto tako govorio je i general Soyster, tadašnji potpredsjednik MPRI-ja i nekadašnji šef američke Vojne obavještajne agencije (DIA). U jednom od mnogobrojnih intervjua on izričito naglašava da hrvatska strana nikada nije tražila bilo kakvu vrstu pomoći u smislu planiranja ili vođenja vojnih operacija kao što je bila Oluja te da svatko tko se imalo razumije u vojna pitanja treba znati da nitko ne može napraviti takav posao u samo nekoliko mjeseci jednostavno zato što to nije moguće, posebno zbog činjenice da Hrvati nikada nisu ni tražili takvu pomoć! Dakle, samo vojni kvazieksperti mogu misliti da je takvo nešto bilo moguće i zato se bave sitnim špekulacijama i kokošarenjem u medijima.
Ovdje valja podsjetiti na riječi iz govora ministra obrane Gojka Šuška nekoliko mjeseci nakon Oluje: “Gospodo, javno i odgovorno izjavljujem zbog istine i zbog povijesnih činjenica, ali i zbog naše budućnosti, nitko nam nije pomogao, ni od koga nikada nismo tražili vojnu pomoć, odgovor na enigmu Bljesak i Oluja mnogi ne mogu shvatiti ili možda ne žele jer je vrlo jednostavan. Gospodo, to je pobjeda hrvatskog čovjeka, hrvatskog vojnika, dočasnika i časnika, hrvatskog nacionalnog ponosa, upornosti i mentaliteta.”
Nakon čikaških optužnica pobunjenih i izbjeglih hrvatskih Srba hrvatski generali Pavao Miljavac, Ante Gotovina i Krešimir Ćosić 29. lipnja 2016. glede tužbe izbjeglih Srba potpisuju izjavu za potrebe sudskog postupka u Chicagu da između Ministarstva obrane RH ili bilo kojeg pojedinca iz Hrvatske vojske nije postojao nikakav sporazum, niti suradnja u okviru koje je MPRI imao bilo kakvog udjela u osmišljavanju, planiranju, izvršenju ili u operativnoj provedbi operacije Oluja ili bilo koje druge operacije Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata te da se MPRI striktno pridržavao ugovornih odredbi i ograničenja koja su bila nametnuta UN-ovim embargom.
Svi oni koji imaju neko elementarno vojno znanje razumiju da najvažnije i najosjetljivije tajne informacije potrebne za planiranje bilo kakvih vojnih operacija ne možete tako lako povjeriti nepoznatim umirovljenim časnicima da planiraju vitalne vojne operacije za oslobađanje zemlje koje život znače za jednu državu i jedan narod. To ne može napraviti nijedan razuman političar, časnik niti vojnik. Razumljivo je zbog toga da nitko drugi nije mogao planirati operacije Hrvatske vojske. Ona je za to bila sposobna, a to je i dokazala u Domovinskom ratu. Isto tako želim naglasiti da je hrvatsko državno vodstvo tog vremena sve povijesne odluke donosilo samostalno mudrim i racionalnim razmišljanjem i prosuđivanjem u odnosu na sve mnogobrojne vanjskopolitičke faktore, kao i odnose vojnih snaga na terenu preuzimajući rizike za sve ono dobro i loše. Na kraju, 13. rujna 2016., suočeni s činjenicama i bez stvarnih dokaza, izbjegli i pobunjeni hrvatski Srbi na okružnom sudu u državi Illinois odustaju od svojih tužbenih zahtjeva!
Zaključno, pojedinosti toga kritičnog razdoblja naše nedavne prošlosti objavljene su u mojoj knjizi “Hrvatska između prošlosti i budućnosti”, koju bi, smatram, trebalo prevesti i na engleski kako bi se spriječilo dalje širenje velikosrpskih obmana i laži čija je, nažalost, žrtva bio naš prijatelj s početka ove priče g. Edward P. Joseph.
Nesporno je da su Sjedinjene Države imale važnu ulogu u zaustavljanju rata u BiH, kroz svoju snažnu administraciju koja je prije svega tražila putove za mirno rješavanje krize u BiH, što je rezultiralo potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, i koja je bila daleko učinkovitija u odnosu na krajnje neproduktivnu europsku administraciju predvođenu tzv. Kontaktnom skupinom na čelu s Lordom Davidom Owenom i Thorvaldom Stoltenbergom. Svakako, taj političko-diplomatski napor bio je izuzetno važan, ali tek operacijama hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, omogućeno je potpisivanje Daytonskog sporazuma koji je zaustavio rat u BiH. Međutim Daytonski sporazum nije mogao promijeniti složenost političkih, povijesnih i kulturoloških odnosa koji su vladali u BiH kroz povijest, a vladaju i danas između tri konstitutivna i suverena naroda u BiH.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....