U travnju ove godine Hrvatska televizija emitirala je dokumentarni TV serijal o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njenom uspjehu na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Tijekom pet nastavaka serijala prikazan je hod Dalićeve ekipe do finala SP-a, a serija se sastojala od arhivskih snimaka utakmica te intervjua s učesnicima, ponajprije igračima. U seriji koju je HTV prikazao čitav je posljednji nastavak bio posvećen samo jednoj temi: a to je doček viceprvaka u Zagrebu.
Negdje ovog proljeća sjedio sam u lockdownu kod kuće, vrtio kanale i naišao na dio te TV serije. Naišao sam na trenutak u kojem dokumentaristička ekipa opširno intervjuira – znate koga? Pazite sad: vozačicu autobusa koji je nogometaše provozio po Zagrebu.
U Jugoslaviji, postojao je cijeli jedan žanr koji se posprdno nazivao “bilo je časno živjeti s Titom”. On se svodio na prisjećanja kojekakvih neznanaca na susrete s Titom. Od nebitnih anegdota iz prve ruke koje su uključivale Tita. No, čak ni u Jugoslaviji – zemlji uvelike opterećenoj kultom ličnosti – nikom na pamet nije palo da u serijalu intervjuira čovjeka koji je Tita vozio jedan jedini put. HTV je, međutim, emitirao u prime timeu intervju s vozačicom. Jer, naravno: “bilo je časno živjeti s Modrićem”.
Javni RTV servis koji intervjuira vozačicu autobusa na dočeku nogometaša. Tako u Hrvatskoj izgleda – kako se ono to zove? – aha: “kult reprezentacije”.
Taj strašni, priglupi TV prizor pao mi je na pamet ovih dana kad je nakon dva podosta neugodna poraza selektor hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić rekao medijima kako “treba vratiti kult reprezentacije”. Pročitao sam u medijima sutradan tu selektorovu izjavu i pomislio kako bi u ovoj zemlji štošta dobro trebalo vratiti. Vratiti bi – recimo – trebalo prostorno planiranje, javnu stanogradnju, sekularno školstvo, zdravstvenu prevenciju. Vratiti bi trebalo industriju, ili život u povijesne jezgre. No, nisam baš siguran da bi pokraj svih tih stvari trebalo vratiti i kult reprezentacije.
Autor ovog teksta nije neki elitistički, kulturnjački nogometofob. Volim nogomet, navijač sam. Član sam i pretplatnik NK “Hajduk”, član “Našeg Hajduka”. Sudjelujem na izborima za Nadzorni odbor kluba za koji navijam, gledam utakmice tog kluba. Gledam i međunarodni nogomet. Gledam još uvijek Ligu prvaka, premda mi interes slabi i jenjava. Svijet europskih kupova više mi se sviđao 70-ih i 80-ih, kad se temeljio na poštenoj meritokraciji i otvorenom tržištu, kad je mali klub iz Škotske, Švedske ili Nizozemske mogao doći do vrha, a taj vrh nije – kao sada – rezerviran za iznurujući oligopol desetak uvijek zamorno istih klupskih korporacija.
Kao svakom pravom nogometnom navijaču – naravno – glavna mi je strast vlastiti klub. S pravim navijačima je uvijek tako, sa svima koje znam. Neovisno da li navijaju na Norwich City ili Everton, Werder ili Željezničar, Velež ili Feyenoord, nogometni navijač živi u ritmu od vikenda do vikenda, njegovo su strujno napajanje subote i nedjelje, njegova strast je vezana za arbitrarni odabir vlastitog mikroplemena. Takav pravi navijač, naravno, može gledati i utakmice reprezentacije. Može i navijati za reprezentaciju.
Ali, navijanje za reprezentaciju je prema “pravom” navijanju kao slušanje tri tenora u košarkaškoj dvorani spram opere u Scali ili Metropolitanu. To je razvodnjeni, masovni obrok bez identiteta i prave navijačke kulture. Stoga pravi nogometni navijač – i ja, ali ne samo ja – s prezrivim frktanjem gleda na “povremene navijače” koji se probude svake dvije ili četiri godine i sjete se voljeti nogomet kad počnu veliki turniri. Eto, reći ću otvoreno. Na nogometnoj sam utakmici svaki vikend. Ali, na veliki reprezentativni turnir ne bih išao ni da mi poklone besplatno. Ne želim se razvodniti među navijačkim posvudušama među kojima su – nimalo slučajno – redovito i “selebi”, poduzetnici i ministri.
I tu počinje moj problem s “kultom reprezentacije”. Naime, taj je kult nastao na pepelu nečeg što je uništeno: a to je pravi, svakotjedni kult klupskog navijanja.
Taj je kult u Hrvatskoj uništen. Nitko ne vidi ni problem u tome da je uništen, a ljudi koji vode hrvatski nogomet najvjerojatnije su sretni što je tako.
U Zagrebu je uništen, jer je navijačima njihov klub otet. On je postao leno dvojice braće osuđenih kriminalaca, oni su taj klub pretvorili u platformu za preprodaju nogometaša i dugotrajno otuđili od klupskog navijanja najzdraviji, najstrasniji i najprivrženiji dio navijačke baze. Navijači “Dinama” dovedeni su u najstrašniju situaciju u koju navijač može biti doveden: da se uspjeha svog kluba srami, da te uspjehe preziru.
U Rijeci, navijačka je kultura izgubila svoj zaglavni kamen: a to je stadion. U ime izjalovljene građevinske spekulacije klupski su gazde napustili desetljetni veći stadion i sagradili paralelni i manji, a da danas – kad se na Kantridi nije dogodilo ništa – nije čak jasno zašto. Klub je u međuvremenu prodan privatnom vlasniku koji očajnički traži biznis model tržišne održivosti s tribinama na koje staje 4500 ljudi.
Kult klupskog navijanja postoji samo u Splitu: to, uostalom, pokazuje i činjenica da se za “Hajdukove” utakmice proda 56 posto svih ulaznica HNL-a. A kraj svih drugih – tradicijskih i identitetskih razloga – nerijetko se zaboravlja još jedan razlog zašto je “Hajduk” jedini hrvatski klub s publikom. Naime, nije otuđen. U njemu – kako se to kaže? – “ulica vodi klub” – a to da “ulica vodi klub” je prostački, PR-ovski način da se kaže da zainteresirani, motovirani i svjesni navijači (uključujući mene) participiraju u izboru nadzornih tijela. Pita nas se. Pita – kao u Realu, Benfici ili Barceloni. Koje također “vodi ulica”.
Taj model inkluzije te taj “kult klupske utakmice” u Hrvatskoj su anomalija. On je imao, i još uvijek donekle ima, infektivni potencijal: mogao bi se, naime, proširiti i drugdje. Stoga je taj “kult” vrhu nogometnog saveza postao problem. Taj se vrh dobro potrudio i još se trudi da ga uništi: sudačkom krađom, beskrajnim disciplinskim kaznama, otvorenim reketarenjem, političkom sabotažom, huškanjem bivše predsjednice. Cilj cijelog djelovanja HNS već se godinama svodi na to da se “splitski model” diskreditira time što će se pokazati da je rezultatski neuspješan. HNS je jako blizu toga da u tome i uspije, da suzbije “infektivno žarište”.
U tome su, naravno, dobili i neočekivanog saveznika: virus. Vjerujem da je mnogima u tog groznoj ustanovi laknulo kad se pojavio covid, pa su mogli isprazniti i Poljud, kad su već drugi stadioni prazni. Pa su zabranili posjet ligaškim utakmicama u času dok je sam predsjednik HNS-a igrao memorijalnu utakmicu pred publikom. Pa su, kao oblik ekonomskog potkopavanja, pustili publiku na stadion čim je prošao splitski veliki derbi.
Jer, što je manje navijača, manje je glasa naroda. Što je manje navijača na klupskim utakmicama, HNS ima manje problema.
Klupska nogometna kultura u Hrvatskoj je uništena – uništena što spontano, što planski. Uništena da bi se umjesto nje instalirao taj “kult reprezentacije”.
Kad su hrvatski reprezentativci u Rusiji 2018. ostvarili u sportskom smislu doista dojmljivi uspjeh, jedan moj znanac – navijač “Hajduka” s mnogo tvrđim stavom od moga – zamjerio mi je što uopće gledam utakmice iz Rusije. Rekao je kako je veliki uspjeh reprezentacije najgora stvar koja se mogla dogoditi hrvatskom nogometu i klubovima. “Ovo nas je vratilo deset godina unatrag”, rekao je.
Dvije godine kasnije znam da je, nažalost, bio u pravu. HNS je i dalje ista duplja kakva je bio. Mamići i dalje drmaju “Dinamom” unatoč presudama. Na klupi vječnog klupskog prvaka sjedi osuđeni kriminalac koji je opelješio taj isti klub. U Osijeku se oko nogometnog kluba formira Orbanov vanjskopolitički “soft power” punkt, a u Rijeci klub duguje milijune nigerijskom naftnom mafijašu. S karte su zbrisani sjajni mali nogometni centri: Zadar, Slavonski Brod, Dubrovnik, Sisak, Karlovac, Vinkovci. Klubovi u Šibeniku i Puli se prodaju na Njuškalu. Infrastruktura je i dalje tragična. Kampova i dalje nema.
Suđenje je i dalje groteskno, a virus je tek poput zgodnog popluna zakrio beznadnu prazninu prvoligaških stadiona. To je današnja realnost klupskog nogometa u Hrvatskoj. To je pejzaž zgarišta, razvalina uništene nogometne kulture – one prave, bazične, najdublje kulture. A umjesto nje nam je kao placebo ponuđena velika, otrovna lizalica: “repka”. “Kult reprezentacije”.
I zato: ne treba nam kult reprezentacije. U ime dobra nogometu, razvalimo taj kult i vratimo se onom što je u nogometu kisik, kruh. A to je subota, nedjelja, fever pitch, any given Sunday. Današnji hrvatski nogometni vrh želio bi da to zaboravimo, da to ne bude važno. Ali – u nogometu je to jedino važno.