Vijest od prošlog petka: Međunarodna bonitetna agencija Fitch, jedna od tri najveće (uz Moody‘s i S&P) potvrdila je Hrvatskoj ocjenu "A-", i procjenu stabilne budućnosti. Fitchevi analitičari temelje za zadržavanje ocjene visoke kreditne sposobnosti pronašli su u jasno postavljenoj fiskalnoj disciplini i u snažnom gospodarskom rastu koji, osim prekida u vrijeme pandemije, prelazi granice prosjeka Europske unije.
Vijest s kraja veljače ipak sugerira moguću smjenu na političkom vrhu Hrvatske: prvi put od 2016. u anketi Crobarometra HDZ i SDP su se gotovo izjednačili u rejtingu. Da se izbori zakažu danas, HDZ-u bi dalo glas 26,3 posto ispitanih, što je za jedan postotni bod manje nego u siječnju, ali već peti mjesec zaredom u kojem se HDZ-ova popularnost u naciji stanjuje. SDP je, s druge strane, na 25,7 posto podrške, otprilike postotni bod i pol su bolji nego prije mjesec dana, a riječ je o višemjesečnom trendu rasta. Razlika između dvije najveće stranke danas je jedva malo više od pola postotnog boda. Pritom 81 posto ispitanih smatra da HDZ-ova posada u partnerstvu s Domovinskim pokretom državu vodi u pogrešnom smjeru.
Pitanje: ako hrvatski BDP kontinuirano raste, ako se zaduženost države smanjuje i ako su to prepoznale ključne globalne rejting agencije, zašto na domaćem terenu pada popularnost HDZ-u, stranci koja rotirajući koalicijske partnere vodi državu u desetljeću kontinuiranog rasta, u prvom valu oporavka nakon kraha Vlade Ive Sanadera 2009. u srpnju?
Za usporedbu, sredinom 2008. kada se još činilo da "zlatno razdoblje" Vlade Ive Sanadera nikad neće prestati, a 57 posto građana mislilo je da zemlja ide u dobrom smjeru, rejting HDZ-a i SDP-a bili su gotovo izjednačeni: HDZ je držao 31,1, naspram SDP-ovih 30,9 posto.
PROČITAJTE VIŠE Statistički portret Hrvatske je odličan, jedino je šteta što je realni život drukčiji
Ankete su pokazatelji pulsa nacije, ali i umješnosti političara da komuniciraju s biračima. Zagrebemo li u povijest Crobarometra, vjerojatno najdetaljnijeg analitičkog portreta hrvatske političke scene koji u suradnji s Novom TV radi agencija Ipsos, lako je, primjerice, uočiti da je SDP vrhunac dosegao u kolovozu 2009., mjesec dana nakon Sanaderove iznenadne ostavke koja je šokirala birače, ali i cijelu stranačku scenu.
Unatoč tada već sve jasnijim signalima da velika financijska kriza stiže i u Hrvatsku, što je domaće politička garnitura uporno i relativno uspješno prikrivala (2007. i 2008. hrvatsko tržište kapitala bilo je na vrhuncu koji kasnije više nije dostignut), Sanader je državu vodio krupnim koracima prema Europskoj uniji. Tek dio javnosti i ljevici sklonih medija upozoravao je na sve izraženiji premijerov zaokret prema samovladi.
Nakon Sanaderove ostavke HDZ-ov rejting, koji je zbog prikrivenog, ali sve vidljivijeg ulaska u krizu od svibnja 2009. bio na silaznoj putanji, zaronio je na 23 posto, dok je SDP, na valu jednostavne poruke "pa rekli smo vam", uzletio na dotad nedosegnutih 35 posto podrške. HDZ i SDP nakratko su se izjednačili (30/30 posto) potkraj travnja 2010. kada je Vlada Jadranke Kosor predstavila Program gospodarskog oporavka. HDZ je potonuo već nakon nekoliko mjeseci, kada se ispostavilo da tadašnja Vlada nema snage za provedbu vlastitog programa.
Tri godine kasnije, u srpnju 2013., nakon proslave hrvatskog ulaska u Europsku uniju, SDP koji je tada već deset mjeseci vodio državu, zadržao je 30-postotni rejting, što je nisko u odnosu na značaj događaja, ali značajno ispred HDZ-a koji je potonuo na 22 posto, unatoč činjenici da je Jadranka Kosor pronašla ključ za otvaranje slovenske blokade zadnjega kruga pristupnih pregovora i kao premijerka potpisala pristupni ugovor Hrvatske s Bruxellesom. HDZ je morao platiti Sanaderov grijeh, teret koji će stranku pratiti do danas, a Vladu Jadranke Kosor javnost je od prvog dana smatrala prijelaznom.
Samo godinu dana kasnije, zbog neuspjeha ekonomske politike Kukuriku koalicije koja je državu zadržala u krizi i nakon što je ostatak tranzicijske Europe već bio na snažnom putu oporavka, a Hrvatska sada stabilno unutar EU, SDP se morao suočiti s padom rejtinga na 17,5 posto. HDZ je istovremeno s 25,9 posto podrške javnosti vratio status najjače stranke u Hrvatskoj. Možda nikada nisu oprostili Sanaderu, ali građani su s nostalgijom pamtili prvi val rasta plaća, uzlet "građanskog dioničarstva" i prvu isplatu dividende malim dioničarima, pa i dolazak velikih investitora na malu Zagrebačku burzu. Hrvatska još nije bila u EU, ali činila se dijelom svijeta koji je, do krizne 2009., grabio naprijed velikim koracima.
Ostatak ljestvice bio je prepušten danas uglavnom mrtvim strankama – relativno visokih 15 posto potpore držao je ORaH, vjerojatno zato što je bio jedina zeleno orijentirana stranka u Saboru, slijedi lista, tada se činilo neuništivog, Milana Bandića s 4,9 posto, pa Laburisti s 4,4 posto, HSS i Hrast s 2,7 posto, HNS s dva posto, dok su Reformisti Radimira Čačića, koji se nedugo prije toga vratio s odsluženja kazne, jedva osvojili jedan posto potpore.
Ali to su ankete. Crobarometar je tako na kraju 2016. bio zaključio kako je koalicija na vlasti stabilna (Vlada je mandat započela u listopadu), a SDP je bio u "slobodnom padu", 66 posto ispitanih smatralo je kako će koalicija HDZ-Most izdržati puni mandat. Četiri mjeseca kasnije čuli smo rečenicu koja je ostala zapamćena: Molim tajnicu Vlade da pripremi odluku o razrješenju trojice ministara." Nakon toga Most se činio politički mrtvom strankom.
Na svježoj ljestvici Crobarometra (s kraja veljače), tadašnji i današnji predsjednik Mosta, Božo Petrov, međutim, po pozitivnom dojmu koji ostavlja na građane, s podrškom od 33 posto ispitanih drugi je najuspješniji političar u Hrvatskoj, odmah iza Zorana Milanovića, ekscesu sklonog predsjednika države i bivšeg šefa SDP-a kojega podržava 53 posto sudionika ankete. Petrova slijedi jezičava Dalija Orešković (32 posto), a zagrebački gradonačelnik i povjerenik stranke Možemo Tomislav Tomašević podijelio je 30-postotnu podršku s premijerom Andrejem Plenkovićem, koji je ujedno i drugi najnegativnije percipirani političar u državi (65 posto), iza po tom kriteriju godinama nedostižnog Milorada Pupovca (79 posto).
Od 2016. do danas Hrvatska je, čitamo li statističke izvještaje, na kontinuiranom valu rasta, slijedeći sa zakašnjenjem (koje je dijelom zasluga Vlade Zorana Milanovića, dijelom posljedica nespremnosti starih članica EU da se u ranom postkriznom razdoblju otvore, tada se činilo proračunski nesigurnoj, tek pridošloj Hrvatskoj) tranzicijske i reformske iskorake drugih mladih članica Unije. U godini nakon izlaska iz pandemije ulaskom u Schengen i usvajanjem eura finaliziran je proces administrativnog povezivanja s Bruxellesom. Otvorena su, širom, vrata europskih fondova. Novca, pokazuju to i podaci o punjenju proračuna, vjerojatno nikada nije bilo više.
Zašto su onda građani nezadovoljni?
Unatoč brojkama koje pokazuju procvat, sama činjenica da BDP kontinuirano raste ne jamči da će osjetno porasti i standard života većini građana. Kada statistički rast ekonomije ne rezultira osjetno većim plaćama i općim poboljšanjem životnih uvjeta, građani će biti nezadovoljni.
Točno je da su prosječne plaće rasle, ali taj prosjek podigle su najviše plaće zaposlenih u državnom i javnom sektoru koje su rasle u visokim, dvoznamenkastim postotcima. Privatni sektor, tamo gdje je mogao, plaćama je slijedio inflacijske decimalne pomake, često niti to.
PROČITAJTE VIŠE Fitch dodijelio Croatia osiguranju A- rejting: Iz Agencije kažu da je to potvrda snage i stabilnosti kompanije
Nedavno objavljena analiza Svjetske banke upućuje na dublji korijen nezadovoljstva. Ukratko, "prosječni radnik" u prosječno velikoj hrvatskoj ili poljskoj kompaniji (u privatnom ili u mješovitom vlasništvu) danas proizvede približno 60 posto dodane vrijednosti koju proizvede radnik u britanskoj, njemačkoj, francuskoj ili talijanskoj kompaniji, a hrvatski BDP po stanovniku, iako u stabilnom porastu, danas je, piše u raportu agencije Fitch, za 24 posto niži od medijana zemalja s ocjenom ‘A‘.
S druge strane, prosječna kupovna moć stanovnika Hrvatske, po brojkama koje servira Državni zavod za statistiku, danas je "blizu 80 posto prosjeka EU" (za usporedbu - Poljska je granicu od 80 posto prekoračila još 2003.). Taj jaz između produktivnosti i životnog standarda ključ je za ocjenu opće uspješnosti politike. U slučaju Hrvatske, iako se statistički pomak standarda od 63 do 80 posto unutar jednog desetljeća može smatrati uspjehom, uporno zaostajanje po produktivnosti sugerira neuspjeh.
Čitamo li detaljnije Ipsosovu podlogu za Crobarometar, vidjet ćemo da hrvatski građani najsnažnijim okidačem nezadovoljstva smatraju inflaciju gdje se brojke koje do građana stižu putem medija, iz službenih izvora, zbog razlike stvarnih cijena u trgovini i statističkog prosjeka godišnjih inflacijskih stopa, sve češće percipiraju kao prevara.
Na drugom je mjestu loš standard i kvaliteta života općenito, jer sada već svatko vidi da se u Sloveniji, ali i u Češkoj živi bolje nego u Hrvatskoj, na trećem loše stanje u gospodarstvu (za što treba kriviti lošu razinu komunikacije između Vlade i biznisa, gdje HUP zastupa najveće, UGP najokretnije, a male, na kojima bi se ekonomija društva trebala temeljiti, nitko), a onda i loš status umirovljenika, koji će se pak teško promijeniti dok ne porastu plaće iz kojih se izdvajaju doprinosi, i sve teže priuštivo stambeno osamostaljivanje mlađe generacije.
Uz to, građani, a onda, naravno i birači, uvijek reagiraju na konkretne političke odluke i poteze Vlade. Ako HDZ kao već desetljeće vodeća stranka u državi, prepoznata po svojim politikama vođenima u sprezi s interesnim skupinama u manje razvijenim krajevima države, odjednom donosi odluke koje nisu popularne ili koje se doživljavaju kao kontraproduktivne nekoj većoj interesnoj grupi (ugostiteljima, proizvođačima i trgovcima duhana i alkohola, građevinskim poduzetnicima, iznajmljivačima stanova...), to će neizbježno utjecati na popularnost stranke u javnosti.
Teško je, primjerice, dobar rejting zadržati stranci koja uvodi nove namete. To ne znači da nije trebalo uvoditi porez na nekretnine ili promijeniti model oporezivanja kratkotrajnog najma, ali kratkoročni pad rejtinga nešto je s čime treba računati svaka vlada koja je odlučila krenuti u imalo radikalnije promjene sustava.
Uza sve to, kada se stranka suočava s optužbama ili skandalima vezanim uz korupciju, a HDZ-u se to događa češće nego drugima, to će neizbježno ozbiljno narušiti reputaciju stranke i povjerenje birača, pogotovo ako se stranka odluči na zakasnjeli zaokret prema reformama.
PROČITAJTE VIŠE Hrvatska zadržala rejting ‘A-‘: Stabilnost, ali postoje i daljnji izazovi za gospodarstvo
Nijedna hrvatska vlada ne može se pohvaliti potpunom pobjedom nad korupcijom. Ako je Tuđman udario temelje institucije "ortačkog kapitalizma", Vlada Ivice Račana, u javnosti percipirana kao "dosad najpoštenija", u svoje je vrijeme bila pod pritiskom građevinskog lobija koji se borio za udio u velikim javnim projektima poput autocesta. Zamjerali su joj i sklonost javno-privatnom partnerstvu. Afera "Sunčani Hvar" bila je među ključnim detonatorima rušenja Račanove prve postave.
Birače koji su nezadovoljni postavom na vrhu države privlači i svaka pojava novih političkih opcija. Tako su u vrh vlasti u posljednjem desetljeću stigli Most, Možemo! i Domovinski pokret, kao više ili manje artikulirane političke stranke, ali i ekscentrici poput Mislava Kolakušića, tandema Pernar/Sinčić, a onda i lijevi i desni radikali potpomognuti interesnim grupama iz biznisa.
Bit, međutim, nije u "alternativnosti" novih stranaka, nego u umoru nacije od neučinkovitosti najvećih i najutjecajnijih starih sudionika scene. Dvije velike stranke, HDZ i SDP, predugo su bile prihvaćene kao jedine koje su u poziciji da odlučuju. "Alternativci" poput Mosta, a onda i Domovinskog pokreta (nastalog odvajanjem tvrdo desnog krila HDZ-a od matice zbog nezadovoljstva Plenkovićevom "suviše briselskom", globalističkom politikom), završno s Možemo!, kao vjerojatno najosmišljenijim novim projektom na ljevici (za razliku od Radničke fronte bliže su političkom centru), unijeli su u opću dosadu lijevog i desnog centra dah živosti rasprave o pitanjima koja zanimaju naciju.
Pad anketnog rejtinga HDZ-a i značajan rast SDP-a otkad je Siniša Hajdaš Dončić na vrhu stranke zamijenio uspavanog Peđu Grbina možda doista sugerira promjenu političkog vrha na prvim sljedećim izborima. Što će se, međutim, strašno dogoditi ako Boris Lalovac na vrhu Ministarstva financija naslijedi Marka Primorca? Što se dogodilo kada je Primorac 2022. naslijedio Zdravka Marića (zbog kojega je pala Mostova ministarska trojka u Vladi 2017.)?
Odlično bi bilo kada bismo mogli reći kako je rejting HDZ-a i Andreja Plenkovića pao zbog Vladina oštrog reformskog starta u prvoj godini premijerova trećeg mandata. Ako ne, smjena na državnom vrhu najzdraviji je i najbolji alat demokracije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....