Može li se vjerojatno najlošijeg političkog kadrovika u Hrvatskoj ipak smatrati dobrim premijerom? U situaciji u kojoj, zapravo, nema drugog kandidata za taj posao, a izvjesno je da na vidiku nema boljega, takav zaključak ne dolazi s težinom. Dobri diplomati su majstori kompromisa. Andrej Plenković jest dobar diplomat. Pravo pitanje je zato: može li vlada sastavljena na temelju kompromisa upravljati državom nezrele demokracije u kriznom razdoblju?
Hrvatska, za razliku od država razvijene demokracije, nema studija koji priprema buduće političare. Što, međutim, kada se traži ekspertiza koje nema u pragmatičnom privatnom biznisu, kada treba napraviti rez u monetarnom sustavu, promijeniti način rada javne uprave ili se upustiti u veliku raspravu o granicama na otvorenom moru?
Nikica Valentić se u svojoj reformskoj Vladi, zadnjoj ratnoj, u velikoj mjeri oslanjao na zagrebački Ekonomski institut, kao bazen znanja potrebnog za formiranje prvih institucija mlade države. Zlatko Mateša suradnike je tražio u pragmatičnom svijetu financijaša - u CAIB-u, investicijskom ogranku Bank Austria. Jadranka Kosor se, kada je iznenada preuzela Vladu, u potrazi za autorima svog programa oporavka postsanaderovske Hrvatske, vratila Ekonomskom institutu. Tomislav Karamarko je pokušao eksperiment s njemačkim Ifo institutom, što se baš i nije pokazalo dobrim, jer tvrdi Nijemci nisu svoje stroge, disciplini sklone gene uspjeli prilagoditi mediteranskom načinu života, što je, srećom, prepoznao kratkotrajni premijer Tihomir Orešković. Program Ifo instituta natjerao bi, doduše, hrvatske birokrate na tvrd režim reformi i možda bi zemlja danas već grabila brže ukorak s tranzicijskim partnerima iz Europske unije, ali HDZ bi zbog drakonskih mjera kojima bi se pokrenuo proces reformi riskirao gubitak političke popularnosti, do granice izabirljivosti. Povjeravanje ključnih reformi društvenog sustava inozemnoj agenciji teško može voditi prema dobrom.
Andrej Plenković se u svojih dosadašnjih mandat i nešto manje od pola drugoga pokazao dijelom kao karakterni nasljednik Ive Sanadera (on je sada "čovjek koji uklanja prepreke"), ali i kao čovjek s lošim radarom za odabir suradnika. Za vrijeme njegova predsjedanja kroz Vladu je dosad prošlo 40 ministara (prva Vlada imala je 20 ministarstava, sadašnja ima razumnijih 16), broj doktora znanosti pojačan je na šest, a ministrica je ukupno dosad osam. Zbog kontroverzi oko sprečavanja kraha Agrokora nije uspio spasiti Martinu Dalić, kao potencijalno najoperativniju i reformama sklonu ministricu, srećom uspio je zadržati Zdravka Marića, od prethodne Vlade naslijeđenog, uvjerljivo dobrog ministra financija.
Plenković je u potrazi za kvalificiranim suradnicima klatno u početku vratio prema CAIB-u, kada je uz pomoć tima stručnjaka koji su se iskušali u jednom od uspješnijih razdoblja hrvatske tranzicije spašavao Agrokor od kraha i brzog, jednokratnog prelaska pod kontrolu dviju ruskih državnih banaka, a dijelom i prema Ekonomskom institutu, gdje je rane dane proveo Zdravko Marić, vjerojatno jedini Plenkovićev uspješni ministar, ali sada se, uoči neizbježne rekonstrukcije Vlade, našao u kadrovskoj suši.
U Institutu još ima ljudi, plaće nisu visoke (zato su suradnicima konzultantske usluge "sa strane" dopuštene), pa možda, ima li volje da doista nešto učini, tamo nekoga i pronađe. Pragmatična analitičarka Maruška Vizek vjerojatno bi mogla biti dobra ministrica gospodarstva, sigurno bolja od Darka Horvata ili Tomislava Ćorića, ako joj rad u okvirima stranačke dnevne politike nije mrzak; Iva Tomić, koju je EIZG prije dvije godine proslijedio Hrvatskoj udruzi poslodavaca, gdje je danas glavna ekonomistica, bez problema bi zamijenila odlazećeg ministra rada Josipa Aladrovića i pomaknula Ministarstvo bliže realnom svijetu biznisa (može li je Plenković platiti bolje od HUP-a?), Dubravka Jurlina Alibegović ionako nije dovršila svoju reformu javne uprave koju je započela u Vladi Orešković/Karamarko, a Željko Lovrinčević, ako bi mu se htjelo, mogao bi biti glavni premijerov ekonomski savjetnik…
Uoči najavljene rekonstrukcije preostaje ključno pitanje: tko uopće želi ući u Vladu s najviše procesuiranih ministara na polovici njezina mandata? To znači ostaviti siguran i dobro plaćen posao, da bi se upustilo u sasvim neizvjesnu borbu "za dobrobit zajednice".
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.