Iz arhive Globusa

Posljednji postolari

Modno osviještene cure u svijetu ponovno nose muške cipele. Iste one, crno-bijele, kakve možete kupiti u centru Zagreba, u nekom haustoru s malim, neuglednim izlogom koji gleda na Ilicu ili Masarykovu. No, čini se, ne još zadugo…

U Zagrebu nema “muških” dućana u kojem bi, na jednome mjestu, našli ručno rađene cipele, torbe, štap, kišobran i naručili odijelo kod krojača. Dućana u kojima muškarac postaje gospodin. Ima ih u državama koje čuvaju baštinu, ovdje ne.

U Zagrebu možete kupiti samo ručno rađene, gospodske cipele čije su se tradicija izrade, kao i trgovine, još kako tako održale (zapravo mogu se naći i šeširi i kišobrani, ali ne na istom mjestu i možda još u jednom, dva lokala). Domaći obućari, popularno šusteri, prkose vremenu usprkos brojnom uvozu cipela po niskim cijenama ili kvalitetnih visoke mode. Po starinski izrađuju one cipele koje u Hrvatskoj zovu “lohane”, a poznate su i kao “oksfordice” ili cipele mafijaša....

E sad, baš je za tim gospodskim cipelama ponovno poludio modni svijet. Posebno su “in” kao cipele za žene pa ih nose glumice Katie Holmes i Sienna Miller, pjevačice Taylor Swift i Rihanna, trendseterica Alexa Chung. Za nas to su ipak “one” cipele koje se mogu vidjeti u malim staklenim izlozima, u kojima stoji po jedna cipela raznih modela, a kakvih još ima u Ilici ili Masarykovoj...

“Teško je reći da su oksfordice ikad izašle iz mode, one su klasika. Možda se samo mijenjaju boje koje se nose”, kaže Nataša Trinajstić, majstorica i vlasnica dućana “Cipele Zvonimir”. Njezin je izlog pun crno bijelih cipelica u stilu Ala Caponea, a nalik novim modelima koje su lansirali Mark Jacobs, Vivienne Westwood, John Galliano.

“Baš taj dvobojni model privuče kupce, ali na kraju majke ili kćeri ipak kupe crne”, dodaje Nataša Trinajstić.

Cipele oksfordice, kao i model Derby, potječu iz Engleske iz 19. stoljeća. Do početka 20. stoljeća cipele su bile zastupljene uglavnom po tim tipovima – one na vezanje s otvorenim jezikom su Derby, dok su one sa zatvorenim jezikom oksfordice. Od 30-ih godina kao novitet je uvedeno njihovo ukrašavanje – lohanje, površinsko bušenje rupa, dvobojno gornjište te jezik raščupana ruba. A kako napraviti cipele onako kako ih je radila “stara škola” otkrio nam je Renato Bočak, vlasnik dućana Bočak, zagrebački majstor nad majstorima. Renato je treća generacija koja na istom mjestu u Ilici ima trgovinu i radionu. Prvi dućan otvorio je Ivan Bočak 18. siječnja 1934. godine, stoji u Arhivu grada Zagreba.

“Oksfordica je cipela koja ima oglavak našiven na saricu, dok se kod modela Derby našiva sarica na oglavak”, objašnjava nam. Teško je objasniti jednostavnijim riječima tu specifičnosti kroja; tek da je oglavak prednji dio gornjeg dijela cipele, a sarica je dio cipele sa strane. “Nosili su je imućniji jer su zahtjevnije pri izradi. Sastoji se od više dijelova”, dodaje. On je zapravo majstor “herihter” (jedan od mnogih germanizama koje obućari i danas koriste), izrađivač gornjeg dijela obuće.

“Izrada cipele vrlo je delikatan posao za koji treba mnogo iskustva i strpljenja”, kaže Bočak. Primijenjena umjetnost, dodajemo. U najvećoj mjeri za cipele koriste teleću, juneću i goveđu kožu. Obrt izrade cipela se, smatra Bočak, nešto više održao od drugih obrta u Zagrebu jer puno rade cipele po mjeri. “Za izradu cipela po mjeri potrebno je mnogo vremena, iskustva i truda. Također, jeftiniji smo od sličnih cipela iz uvoza koje stoje 2000 ili 3000 kuna, dok su naše 1400 kuna. Dolazi nam i sve više Talijana po cipele”, kaže.

I on smatra da su Hrvati konzervativni pri odabiru boje cipele; uglavnom nose crne. Talijani će, potpuno suprotno, obući i smeđe i plave i dvobojne cipele, kao i kraće hlače baš kako bi pokazali dobru cipelu.

Cipele koje izrađuje obitelj Bočak nose političari, nosio ih je, primjerice, pokojni premijer Ivica Račan, kao i predsjednici, veleposlanici, ali i sportaši. Nedavno su za ceremoniju u Abu Dhabiju izradili bijele oksfordice za Blanku Vlašić, koje je nosila danju, i crne, lakirane cipele za njezina oca Joška, za svečanost. Kod Bočka rade dva radnika Irena (herihter) i Siniša (bednista), što je rijetkost. Kod drugih majstora obućara saznajemo da je “kalfe” danas gotovo nemoguće naći. “Nema dobrih radnika obućara, a nitko ne želi ni biti šegrt, da ga naučim ovo poslu”, žali se majstor Milan Plavša iz Masarykove.

Prije nego je otvorio svoju radionu, on je učio u Zagrebu tri godine kod dva majstora - postolara Pešaja i kod Bože Cajzeka. “Naučio sam nekoliko radnika poslu, ali oni su odustali i otiši u konobare. Posao je takav da moraš raditi od jutra do večeri. Mukotrpno je, strada kralježnica, sjedi se čitav dan, udiše se ljepilo... pa nitko više ne želi raditi”, kaže Plavša.

“Teško je zapravo naći zainteresiranu osobu. Neka djeca se još upisuju u smjer obućarstvo, ali uglavnom zato što nisu nigdje drugdje upali”, dodaje.

Plavša je poznati šuster, a osim klasičnog posla dosta radi za zagrebačka kazališta, što mu posao čini zanimljivijim. Ondje nalazi nove izazove.

Obrti u Zagrebu, osim zbog manjka radne snage, teško preživljavaju iz još jednog razloga. Mnogi su obrtnici nakon povrata imovine ostali bez prostora u centru grada koje su godinama koristili, a Grad im nije pomogao da ostanu na sličnim lokacijama koje su prohodne, što im je također važno za opstanak.

“Osobno sam imao rijetku sreću, jer je novi vlasnik prostora dobar i razuman čovjek, pa nije puno povisio rentu”, kaže nam Plavša.

Poticaj obrtnici dobivaju od Ministarstva gospodarstva, kroz namjenske kredite za nabavu opreme i uređenje prostora, kao i nešto kroz pomoći od Grada. Ipak, to se i dalje čini nedovoljnim da bi obrti opstali jer ih, kao što smo spomenuli, muči i nedostatak kadra te preskupi najam prostora na dobrim lokacijama.

Svi znamo da obrti izumiru, ali, gle čuda, nadležni toga i dalje nisu “svjesni”. Pa kad u Zagrebu ostanu tek dva majstora za ručno izrađene cipele i pet šustera za popravak, svi će se čudom čuditi. S obzirom na obiteljsku tradiciju od čak tri generacije šustera, pitamo Renata Bočaka je li mogao biti, primjerice, liječnik?“Mogao sam birati”, kaže. ”Ali kako je bilo puno posla, još kao mali počeo sam dolaziti u radionicu i nisam razmišljao ni o čemu drugom. Prve cipele napravio sam s 14 godina.”

Tajna uspjeha? “Potpuna predanost radu i ništa drugo.”

Ipak, njegova djeca ne dolaze u radionicu. Sin voli matematiku.

ŠUSTERSKI RJEČNIK

- ŠUSTER - obućar, postolar

- HERIHTER - izrađivač gornjeg dijela obuće

- BEDNISTA - izrađivač donjeg dijela obuće

- UMPIGANJE - podvijanje kože

- FALCANGE - kliješta za navlačenje gornjih dijelova

- LOHAJZL- alat za lohanje, rupinčanje

- KALFA - radnik

- ŠTAJF KAPICA - prednji dio cipele

- HAFTLEDER - lub koji se stavlja u cipelu kao pojačanje za petu

- BRANZOL - tabanica, temelj

- FALCANGE - kliješta za cvikanje

- AMPUS - alat za obradu đona

Sartorialist voli žene u muškim cipelama

Jedan od promicatelja oksfodica i drugih muških cipela jest Scott Schuman, inače modni fotograf. On na svoju web stranicu The Sartorialist svakodnevno postavlja fotografije ulične mode iz New Yorka, Pariza, Milana, Barcelone, Tokija. Schuman je jedan od onih koji diktira modu, a naročito voli žene obuvene u muške cipele...

Cipele koje stvaraju slikarica i obućar

“NAM” su klasične muške cipele koje nose žene, a nastale su poznanstvom i suradnjom slikarice Nine Murtić i obućara Stojana Latinovića. Sasvim slučajno krenula je proizvodnja u maloj radionici za uži krug prijatelja. Nina je za kolekciju odjeće I-gle napravila cipele, ali ih nikad nije promovirala... Većinom su prodane među znancima i po narudžbi. Nini Murtić one nisu primaran posao, možda više hobi nastao tako što je odlučila sama za sebe napraviti dizajn za svoje cipele.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 02:05