Jedna od univerzalnih zabluda jest da se takozvana Islamska država pojavila niotkuda. Prema njoj, skupina krvožednih fanatika našli su se u kalifatu koji je spretno okupio vojsku od trideset tisuća boraca, zaposjeo teritorij površine Ujedinjenog Kraljevstva, stvorio tvornicu novca s prihodom od 300 milijuna dolara godišnje, izveo seriju stravičnih terorističkih napada i postao neprijatelj broj jedan ostatka svijeta, sve to u godinu i pol dana. U stvarnosti, ISIS je stvaran desetljećima – govori Mathieu Guidere, profesor s Bliskoistočnih i islamskih studija Sveučilišta u Toulouseu. Kao jedan od najvećih europskih stručnjaka za analizu terorista i njihovih činova, profesor Guidere svoju je karijeru posvetio praćenju trendova terorizma. Kada smo se prošli puta sreli, u jeku krvoločnih napada Muhameda Meraha na građane Toulousea, profesor Guidere je rekao da svjedočimo povijesnom trenutku. Smrću Bin Ladena globalni džihadistički pokret ostao je bez karizmatičnog vođe i time znatno oslabio, a početak Arapskog proljeća umanjio je važnost Al Kaide i donio neke nove fokuse.
“Možda je započela nova era. Možda je desetljeće terorizma završeno. Ako Arapsko proljeće uspije, a mi kao Zapad se ne miješamo u postupni proces demokratizacije istočnih zemlja, sve će zemlje imati isti sustav vrijednosti i terorizma više neće biti. Narodi moraju osjećati da su sami odgovorni za svoju sudbinu, svako upletanje Zapada je nepoželjno. Dakle, njihove odluke moraju biti donesene samostalno, bez upletanja Zapada. Ako to ne shvatimo i Arapsko proljeće ne uspije, onda ćemo imati veliki problem, daleko opasniji od Al Kaide”, tada mi je rekao Guidere.
Dvije godine kasnije profesorove su se riječi obistinile u najgoroj verziji nakon što je Abu Bakr al Bagdadi proglasio kalifat i pozvao muslimane diljem svijeta da krenu na Rim, odnosno kršćanski svijet. Događaje koji su uslijedili nije potrebno ponavljati; ISIS je postao najveća prijetnja našem miru i svakodnevici. Kako mi početkom ovog tjedna u telefonskom razgovoru za Globus objašnjava profesor Guidere, i ranije je bilo pokušaja stvaranja kalifata. Dokumenti iz Timbuktua pokazuju da je 2011. magrebski ogranak Al Kaide bio na putu da stvori kalifat u Maliju – sa svojom vojskom, svojevrsnim ministrima i sucima, nositeljima šerijatskog zakona, ta Islamska država vjerojatno bi se proširila na Libiju, Alžir i Nigeriju da nije došlo do intervencije francuske vojske koja ju je uništila. Uslijedio je pokušaj u Jemenu, koji su onemogućile saudijske tajne službe i američko bombardiranje.
Neko se vrijeme činilo da je opasnost zaustavljena. No, Arapsko proljeće nije dostiglo demokratske ideale kojima se Zapad nadao, a “problem opasniji od Al Kaide” stvorio se u obliku Islamske države koja je iz Iraka napredovala prema Siriji.
Michael Weiss, novinar i koautor knjige “ISIS – u srcu vojske terora” tvrdi: “ISIS se nije pojavio niotkuda. Sjedinjene Američke Države s njima su u ratu već više od jedanaest godina.” Weiss, koji je knjigu napisao sa svojim sirijskim kolegom imena Hassan Hassan, objašnjava da ISIS svoje temelje vuče iz iračkog ogranka Al Kaide pod vodstvom Abu Masaba al Zarkavija.
Al Zarkavi, koji je od lijenog sitnog kriminalca postao jedan od najistaknutijih članova Al Kaide, nije uvijek nailazio na odobravanje šefa organizacije Osame bin Ladena. Al Zarkavijev koncept bio je, naime, blizak takfirizmu koji je dopuštao smrtnu kaznu braći muslimanima koji su počinili navodnu herezu. Bin Laden bio je protiv toga da muslimani ubijaju muslimane.
Za razliku od Al Zarkavija koji je u kategoriju nevjernika uključivao i sve šijite i one sunite koji nisu pristajali na salafitski savez, Bin Laden nije dijelio muslimane. Bin Laden – koji je bio puno obrazovaniji od svog iračkog namještenika – Al Zarkavija je doživljavao kao fanatičnog divljaka, zbog čega je Al Kaida izbacila njegov ogranak iz organizacije. Tako su formirani temelji Islamske države koju će nakon smrti Al Zarkavija formirati Abu Bakr al Bagdadi, okruživši se ostacima Sadamove vojske koji danas čine trećinu njegovih najbližih suradnika.
Rođen kao Avad Ibrahim Ali Muhamad al Badri al Samarai, kalif Ibrahim, kako se sam prozvao prilikom proglašenja kalifata, rođen je 1971. u iračkom gradu Samara. Malo toga je poznato o njegovu djetinjstvu. Odrastao je u skromnoj obitelji u predgrađu Al Džinrirja, koji uglavnom naseljavaju iračke obitelji srednjeg sloja.
Navodno je bio dobar dječak, nikako problematičan. Tvrdnje da je od najranijih dana bio vrlo religiozan i da je na njegov dječački bicikl uvijek bio zakačen Kuran malo su vjerojatne s obzirom na sekularne trendove Sadamova Iraka. Njegove školske diplome pokazuju da je bio dobar učenik – odličan u matematici, loš u poznavanju engleskog jezika, solidan u ostalim predmetima.
Nakon srednje škole pohađao je Islamsko sveučilište u Bagdadu. Iako nije poznato što je studirao, dogurao je do doktorata u islamskim studijima.
Povremena svjedočenja njegovih prijatelja iz mladosti opisuju ga kao mirnog i sramežljivog štrebera, nezainteresiranog za bilo kakav oblik nasilja. Tijekom devedesetih živio je u Tobčiju, susjedstvu na krajnjem zapadu Bagdada, koji je postao prva crta bojišnice nakon dolaska Amerikanaca. Vjeruje se da je propovijedao i podučavao u lokalnoj džamiji. Bio je strastveni nogometaš, tako da su ga kolege iz džamije zvali Messi. Dokumenti pokazuju se da se prvi put oženio 2000. godine.
Iako je Bagadad u kojem je proživio svoju mladost bio obilježen korupcijom i brutalnim režimom, sankcijama i bombardiranjima sa Zapada, Al Bagdadi živio je povučenim obiteljskim životom. Pad Sadama i američka okupacija povučenog su učenjaka izvukli iz stana podno džamije u kojem je, vjeruje se, živio, i doveli ga u svijet militantnih skupina i otpora SAD-u.
Bio je, naime, među osnivačima suni islamske militantne skupine Džamat Džajš Al al Sunah val Džamah koja je imala jedan cilj: otpor američkoj vojsci. Već godinu dana kasnije 32-godišnji Al Bagdadi je uhapšen. Tijekom služenja zatvorske kazne u američkom zatvoru u Iraku Camp Bucca Al Bagdadija su poštivali ostali zatvorenici. Jedan od njih, Abu Ahmed, opisao ga je kao čovjeka pomirljive prirode koji je uvijek pomagao rješavanju konflikata među zatvorenicima.
“To je bio jedan element njegova ponašanja. Imao sam osjećaj da skriva nešto u sebi, neku tamu koju nije htio pokazati ljudima. Bio je suprotan drugim prinčevima s kojima je bilo jednostavno nositi se. On je bio tajanstven, udaljen od svih nas”, rekao je, opisavši američki zatvor Camp Bucca kao mjesto “izvrsnih prilika” za širenje ekstremističkih ideja, komentirajući: “Nigdje drugdje u Bagdadu ne bi se na takav način mogli okupiti, to bi bilo strašno opasno. Ovdje ne samo da smo bili na sigurnom, nego smo bili na nekoliko stotina metara od čitavog vodstva Al Kaide”.
Al Bagdadi je pronašao način i da osvoji zatvorske službenike koji su ga vidjeli kao osobu koja može smiriti divlje zatvorenike i osigurati mir u kampu.
“Svaki put kad je bio neki problem u kampu, Al Bagdadi je bio u središtu pozornosti. Htio je biti poglavar zatvora. Kad bolje razmislim, koristio je strategiju podijeli pa vladaj kako bi dobio što je želio. Američki vojnici su ga poštivali. Kada je htio posjetiti ljude u ostalim kampovima, to mu je bilo dopušteno. Čini mi se da je sve to bilo dio njegove strategije. Ispred naših očiju i očiju američke vojske stvarana je Islamska država. Da nije bilo toga zatvora, danas je ne bi bilo. Camp Bucca bio je tvornica. On nas je stvorio. On je izgradio našu ideologiju”, rekao je Abu Ahmed, time potvrdivši teoriju prema kojoj ovaj zatvor neki opisuju kao LinkedIn za džihadiste.
Nakon nepunih godinu dana, pošto su Amerikanci zaključili da ne predstavlja rizik, Al Bagdadi je pušten na slobodu. U bagdadskoj zračnoj luci dočekali su ga prethodno pušteni zatvorski prijatelji. Al Bagdadi nije gubio vrijeme; nakon što su ga odveli u kuću na zapadu grada, odmah se priključio džihadu. Tada počinje Al Bagdadijevo napredovanje unutar iračkog ogranka Al Kaide. Već dvije godine kasnije imao je jednu od ključnih uloga u šerijatskom vodstvu organizacije, pri čemu mu je pomogao njegov ozbiljan i smiren karakter.
Kada je američka vojska, uz pomoć jordanske tajne službe, napokon uhvatila vođu iračkog ogranka Al Kaide Al Zarkavija, pojavila se nova prilika za Al Bagdadija koji je pristupio bivšoj Sadamovoj vojsci vođen idejom da dijele jednake neprijatelje – američku vojsku i vladu šijita koje su Amerikanci podupirali. Razdoblje o kojem je riječ bilo je osobito pogodno za razvijanje ekstremističkih ideja.
Ekonomska situacija u zemlji bila je sve lošija, bivši Sadamovi vojnici izgubili su svaki status, njihovi prijatelji i rođaci gube živote pod američkom vojskom ili šijitima, antiamerička propaganda sve je glasnija, a usporedo s njome i sklonost radikalnom islamu. No, osim ideološke pripadnosti bivši Sadamovi vojnici posjedovali su vojne i organizacijske sposobnosti i iskustvo u vođenju vojnih operacija, ali i države, nešto što je ranije nedostajalo ekstremističkim skupinama.
Kako je Al Bagdadi napredovao, tako se okružio s tim sposobnim bivšim vojnicima i započeo stratešku kampanju za ujedinjavanje sunitskih plemena i militantnih skupina, nakon čega će organizacija jačati i proširiti se Sirijom. Kako je postajao sve moćniji, Al Bagdadi se sve slabije slagao sa šefovima Al Kaide, dijelom zato što je imao veće apetite od njih, zbog čega je privukao pozornost i divljenje ekstremnih militanata. Širenje prema Siriji bila je kap koja je prelila čašu, nakon čega se iračka skupina odvaja od Al Kaide, što je bio ključan potez za utemeljenje onoga što danas poznajemo kao Islamska država.
Kako piše Jason Burke u svojoj knjizi “Nova prijetnja: prošlost, sadašnjost i budućnost islamskih militanata”: “Odvajanje od Al Kaide bilo je ključno za nastanak Islamske države kao nezavisnog entiteta i njezino napredovanje ka stvaranju sunitskog kalifata diljem Bliskog istoka, što je najambiciozniji projekt koji je ikada poduzela neka militantna skupina”.
U svemu tome, ključnu ulogu imao je Al Bagdadi. Njegovi sljedbenici pripisuju mu velike zasluge, među ostalim činjenicu da je oživio umirući irački ogranak Al Kaide i pretvorio ga u najmoćniju i najbogatiju organizaciju takve vrste.
Kako na počecima, tako i nakon utemeljenja kalifata, Al Bagdadi je ostao tajanstven. O njegovu životu zna se vrlo malo. Njegov fizički izgled poznat je gotovo samo po snimci proglašenja kalifata i dvije mutne fotografije iz prošlosti. Dokumenti iračke vlade pokazuju da ima četvero djece sa svojom prvom suprugom i sina s drugom suprugom. Navodna imena njegovih supruga su Asma i Isra. Libanonci tvrdi da se jedna od supruga i kćeri trenutno nalaze u jednom libanonskom zatvoru.
Daljnje informacije o privatnom životu čovjeka, kojeg zbog obraćanja svojim sljedbenicima lica skrivenog iza crnog šala zovu “Nevidljivi šeik”, nisu poznate. Prema onome što opisuju svjedoci njegovih rijetkih pojavljivanja u javnosti, kalif Islamske države nešto je između zapadnjačkog shvaćanja predsjednika i mafijaša. U pravilu je okružen vojskom zaštitara koji zabranjuju da se itko približi kalifu ili ga slika ili snima. Opsjednut je rutinom i od svoje vojske zahtijeva nepogrešivu točnost. Paranoičan je. Okrutan je i tih, opsjednut održavanjem svoje tajanstvenosti.
Za sve svoje poteze – ubojstva, silovanja, mučenja – nalazi opravdanja u svojoj vjeroispovijesti. Opsjednut je idejom ujedinjenja sunitskih muslimana diljem svijeta kojima obećaje slobodu i vlastitu državu, nešto zbog čega vrijedi i umrijeti. Kombinacija obilnih financijskih sredstava – dijelom ostvarenih trgovinom naftom jer, ne zaboravimo, Islamska država funkcionira kao država koja kao takva pronalazi načine ostvarivanja zarade – i društvenih mreža koje mu daju pristup domovima zbunjene omladine iz imigrantskih obitelji u Parizu, Londonu, Berlinu i Bruxellesu – omogućuju mu globalnu slavu i mogućnost ostvarivanja terorističkih operacija.
Patrick Skinner, bivši djelatnik CIA-a, danas analitičar konzultantske kuće za međunarodnu sigurnost Soufan Group, govori: “Al Bagdadi napravio je izuzetan strateški plan i onda ga ostvario, to inspirira lojalnost i povjerenje. Njegova popularnost ne može se usporediti s ostalim terorističkim liderima koji su, poput Bin Ladena, bili slavni i na neki način uživali u samopromociji. On izbjegava bilo kakav oblik samopromocije, a u rijetkim trenucima kada objavi govor, to se nikada ne tiče njega samoga, nego kalifata i neprijatelja kalifata”.
Njegova predanost i misteriozni lik osobito je popularan među fanatičnom omladinom koja ga doživljava kao izravnog nasljednika proroka Muhameda i oslobodioca muslimana diljem svijeta. Strateški način kojim provodi svoju ideologiju, stavljajući sebe u drugi, a fanatične ideje u prvi plan, čine ga možda najopasnijim vođom jedne terorističke organizacije u povijesti.
Kada je sredinom listopada objavljeno da su Al Bagdadijev konvoj pogodile iračke zračne snage, svijetom su se rasplamsale rasprave o mogućem nasljedniku kalifa.
No, danas je gotovo sigurno da je Al Bagdadi na životu, iako se o stupnju njegove mobilnosti zbog navodnih ozljeda kralježnice koje je zadobio, može samo nagađati. U jeku serije strahovitih napada koji su kulminirali nedavnim napadom na Pariz samo jedno je sigurno: do sada ništa nije uistinu oslabilo razornu moć Islamske države i brutalnost njezina misterioznog kalifa.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
