Ugovor o slobodnoj trgovini između Europe i Amerike ili TTIP vjerojatno neće biti uskoro potpisan, ili ne u ovom obliku. Građani previše negoduju, a vlade, prije svega Njemačke i Francuske, ne žele iritirati svoje birače.
Iako je i sad razmjena Amerike i Europe golema i iznosi više od dvije milijarde eura dnevno (!), kad bi se ovaj ugovor o partnerstvu potpisao, obuhvatio bi više od 40 posto svjetskog BDP-a, i predstavljao bi najveći i u svakom aspektu, ekonomskom, trgovinskom, kulturnom, društvenom, političkom, najutjecajniji prostor na svijetu.
I “Zapad” bi postavljao standarde ponašanja u mnogim aspektima svim drugim svjetskim regijama.
Što se tiče Hrvatske, ovaj ugovor bio bi božji blagoslov, figurativno rečeno. Prvo, Hrvatska bi bila u krugu tog najrazvijenijeg dijela svijeta, pa hajde, neka je na rubu, ipak bi bila s unutrašnje strane granica. Zatim, ugovor i nove okolnosti prisilili bi nas na modernizaciju, u čemu je i zahtjev za više konkurentnosti. Ali, više konkurentnosti ne znači samo otpuštanje radne snage kako bi profit kompanija bio veći. Dobro, znači i to, ali ne samo otpuštanje nego, kad već do toga dođe, snalaženje da se krene naprijed, u nove oblike rada koji donose zaradu.
Teškoće i prepreke su majka inventivnosti i napretka. Figurativno, ne bismo se vratili robnoj razmjeni, nego bismo se – a srećom smo u EU – uključili u formate koji nudi razvijeni svijet. Naime, do daljnjeg pada zaposlenosti te do modernizacije koju bi donio TTIP, ako se potpiše, ionako će doći. Efekti će se osjetiti i u susjedstvu, zemljama bivše države, jer to bi bio pogon takve snage da će mesti sve oko sebe, nadaleko, a ne samo slabe zemlje naše regije.
Mi bismo imali sreću da smo dio sustava, izraženu u poslovici: “Bolje smo se udali nego što smo mislili”. Doduše, istina je da bi napredak za Hrvatsku nakon tog ugovora morao biti podržan razumnom državnom politikom, stvaranjem povoljnih uvjeta za napredak, pa bi se valjda, pod pritiskom realnosti, to i ostvarilo.
Vjetar u leđa
Prednosti koje bi TTIP donio, pak, razvijenim europskim zemljama i Europskoj uniji kao cjelini goleme su. Što je članica razvijenija, prednosti bi bile veće. U biti, ne možemo se sjetiti niti jednog drugog potiska, drugog vjetra u leđa za potpuni ekonomski oporavak Europe osim TTIP-a. Moglo bi, na primjer, doći do nove revolucije kao što je početkom devedesetih bio dotcom, tj. Cvat internetskih tvrtki, ili nekretninski bum dvijetisućitih.
Ono što bi stvarno koristilo jest trgovinska liberalizacija i sve što uz nju ide. Investicije u Europu su I sad više od deset posto niže nego prije krize, a, obratno, predviđa se višestruko povišenje ostvari li se transatlantsko trgovinsko partnerstvo.
Zagovornici TTIP-a tvrde da bi došlo do velikog vala zapošljavanja, u čemu su u pravu – kad bi se u stvarnosti odvijao po povoljnom od mogućih scenarija.
Pitanje zapošljavanja je središnje, najvažnije, ključno, nezaobilazno pitanje, srž oporavka Europske unije. Briga nas, najamne radnike, za rast ako nema posla. Posao je centar našeg interesa, i to kvalitetan posao, dosta kvalitetnih poslova prije svega za mlade (jer treba netko raditi za nas stare), ali i za sve ostale segmente populacije.
U ovom trenutku u Europi se bilježi rast, ali bez dovoljnog stvaranja kvalitetnih radnih mjesta, a u Americi se registrira mnogo veće i brže i kvalitetnije zapošljavanje. Dakle, Amerika radi nešto dobro, što nikako nismo ovdje shvatili.
Osim toga, uzimajući u obzir globalizaciju, svako, pa i ovo zbližavanje Sjedinjenih Država i Europske unije logično je. Zašto onda do njega nije lako doći, čemu toliko sumnji i otpora?
Razlozi koji motiviraju otpor TTIP-u mješavina su racionalnog i iracionalnog. Racionalni razlozi svode se na zabrinutost koliko bi TTIP koštao u smislu socijalnih prava, koliko bi stečena prava europskog radnika, zbog kojeg je dobro živjeti u Europi, bila smanjena.
Dakako, smiješno je tvrditi da se u Americi živi loše. Ali, isto tako, smiješno je i negirati da nejednakost raste u oba entiteta, više u Americi nego u Europi, i da ta nejednakost potkopava društvo. Za to treba naći lijek, a poslodavci taj lijek nemaju. Zasad se on traži u populističkim pokretima u cijelom političkom spektru, ali da bi se zamah, a to je zapravo zamah globalizacije održao, trebat će pametnije rješenje. To je sad ono što “Zapad” srednje klase i radništva traži, a jedan od formata je TTIP.
Drugi racionalan razlog jest zabrinutost koliko bi prava europskog potrošača bila ugrožena, konkretno, bismo li, a da to ne znamo, jeli genetski modificiranu hranu, bi li seljaci više-manje morali upotrebljavati genetski modificirano sjeme, bismo li jeli još nezdraviju umjetno hranjenu perad ili hormonima nabildanu govedinu. Uopće, vlada zabrinutost da bi standardi života u mnogim elementima, koje sada smatramo neupitnima, nakon potpisivanja TTIP-a pali.
Razumije se da EU nije u mnogo nepovoljnijem položaju prema Americi. U takvom je položaju, kad se zaključivao trgovinski sporazum NAFTA, bio Meksiko u odnosu na Sjedinjene Države. Ugovor Amerike i Meksika američki radnici nisu dobro primili, jer je jeftiniji, dakle konkurentniji Meksiko usisao mnoge poslove koje je ranije obavljao američki radnik. U Meksiku su bili zadovoljniji, i ta se zemlja znatno obogatila. Više je posla, više je kruha. Srednja klasa je narasla i pomogla se. Ali, nejednakost je također narasla. Vrlo bogati zaista su se jako obogatili, a jako siromašni su ostali puka sirotinja. No – oni koji su se snašli u Mek- siku profitirali su. Ipak, pitanje društvene nejednakosti teška je crna sjena nad tim američko-meksičkim sporazumom.
Prepreke
Što se tiče TTIP-a, u ovom trenutku skoro sve što se spomene predstavlja prepreku i dižu se protesti, pa čak i ono što se smatralo nekontroverznim, na primjer smanjenje nekih tarifa ili, pak, ISDS (Investor State Dispute Settlement), odnosno interni tribunal za rješavanje sporova. Takav ISDS postoji u svim partnerskim ugovorima o slobodnoj trgovini, na primjer između EU i Švicarske ili EU i Kanade. Ali, u ovom slučaju rastu prigovori da bi ISDS zaobišao pravosuđe zemalja članica i SAD- a, a da to nema stvarnog temelja. Naprotiv, da bi to uzelo pojedinim zemljama dio pravnog suvereniteta na račun tajnih privilegija koje bi ostvarivale moćne multinacionalke.
Glavni, pak, iracionalni argument, ali vrlo jak, jest antiamerikanizam. Građanin Europe, koji se osjeća nedovoljno politički važan u životu svoje zemlje, odvojen od centra donošenja političkih odluka, a nezadovoljan kako se Europom upravlja te kako se za njega osobno nazire izlazak iz krize, fokusirao je svoje nezadovoljstvo na Ameriku, kao na predsatvnika i predvodnika globalizacije.
Nezadovoljstvo se osjeća i u Njemačkoj, gdje krize koja je nas druge pogodila nije niti bilo. Oni su o krizi čitali u novinama i napola se čudili, napola divili sami sebi. U Njemačkoj se razlog protesta vjerojatno nalazi u novostečenoj samosvijesti koja se ogleda u visokim zahtjevima koje zado- voljni građanin postavlja prema kvaliteti hrane, okoliša, demokratskim standardima i socijalnoj sdržavi, ali i nelagodi da je socijalna država u Njemačkoj od Schröderovih socijalnih reformi sužena te da su se prvi put nakon procvata njemačke ekonomije nakon Drugog svjetskog rata pojavili i siromašni Nijemci.
Na nedavnoj debati o TTIP-u koju je organizirala zaklada German Marshall Fond, američki sindikalni vođa Richard Trumka, predsjednik AFL-CIO sindikata koji okuplja 12 milijuna članova, rekao je da bi Amerika vjerojatno progutala mnoge europske poslove, jer su kod njih troškovi poslovanja I proizvodnje niži, a socijalna država za europske pojmove rudimentarna. No, to ne bi bilo dobro, i mi to ne želimo, rekao je Trumka, koji se nada da bi TTIP mogao američkom radniku donijeti povišenje so- cijalnih standarda.
Europljanin Reiner Hofmann, predsjednik njemačke udruge sindikata DGB koja okuplja 6 milijuna članova, rekao je da se ista njemačka tvrtka u Americi ponaša prema radniku mnogo gore nego što bi i pomislila da sebi može dopustiti u samoj Njemačkoj. Udruga DGB strahuje da bi se moglo dogoditi da TTIP snizi standarde i u Europi. Ipak, ta dva velika sindikata nisu apriorno protiv TTIP-a, nego su postavili svoje zahtjeve. Upravo obratno, oni smatraju da TTIP radniku s obje strane Atlantika otvara mnoge prilike. Samo – da se moraju i ti zahtjevi unijeti u pregovaranje.
Prenemaganje
U Francuskoj je otpor prema TTIP-u motiviran ideološkim odbijanjem slobodnog tržišta, tj. Liberalizma, u kojemu se vidi temelj za potkopavanje vrlo razvijene socijalne države, neke vrsti francuskog kapitalističkog socijalizma. Protesti protiv TTIP-a neka su vrst obaveznog rituala, dokazivanje progresivnosti, ali u nekim slučajevima samo prenemaganje, manifestacija mondene, vječno mladalačke buntovnosti. I bogataška djeca, koju roditelji uzdržavaju time što imaju tvornice u Poljskoj ili Pakistanu, puhat će buntovno u zviždaljke protiveći se globalizaciji. A najmanje je racionalan otpor prema Americi i temelji se na naivnom uvjerenju da svjetska sila treba biti simpatična.
Trgovina između Sjedinjenih Država i Europske unije već je u mnogočemu liberalizirana. Mnoge tarife su već ukinute, ali TTIP bi skinuo i postojeće barijere koje se uglavnom odnose na različitu regulaciju u dva entiteta. Različita regulativa proizlazi iz različite filozofije. Uzmimo GMO hranu. U Europskoj uniji regulativa je preventivna, ex ante, u Americi sve može (ne baš sve, ali nakon testova), dok se ne pokaže štetnim a onda se zabranjuje. Primjer je duhan, pušenje. U Americi je počela velika kampanja protiv štetnosti duhana i tamo je pušenje u javnim prostorima bilo zabranjeno u vrijeme dok smo se u Europi smijali na njihov račun, i tek sada se s ove strane Atlantika hvata korak, makar i jedni i drugi znamo da pušenje škodi.
Tajnost
Za vrijeme Barrosove komisije pregovori o ugovoru bili su tajni. Nije bitno što su svi takvi pregovori dosad bili tajni, ovi su bili posebni, jer su se počeli odvijati nakon što je javnost spektakularno odbacila sporazum ACTA. Pregovori oko TTIP-a otvorili su se nakon što je briselsku Komisiju preuzeo Juncker, a povjerenica za trgovinu postala Šveđanka Cecilia Malmström. Američka strana djelomično je otkrila svoje pregovaračke pozicije. U nizu elemenata i u različitim sektorima pregovori su toliko tehnički da ih razumiju samo stručnjaci. Kao i svi stručni pregovori, širokoj su javnosti nerazumljivi, i jako ovise o tumačenju.
Opće je uvjerenje da je EU reguliraniji, ekološki svjesniji i oprezniji prema pitanji- ma zdravlja, a da su u SAD-u više skloni riziku, prevlasti individualnog nad kolektivnim i s više povjerenja u nove tehnologije. Institut Notre Europe, koji okuplja izrazito pro-EU eksperte, a kojemu je predsjednik legendarni bivši predsjednik Europske ko- misije Jacques Delors, objavio je studiju u kojoj se opisuju mjere zaštite potrošača što se tiče standarda u prehrani u SAD-u i u EU.
Autori studije analizirali su polaznu pretpostavku da su mjere zaštite u Europi veće od američkih. “Realnost je međutim takva da se ne može reći da bilo koja od dvije re- gije ima veće zaštitne mjere, nego se radi o tome da se mjere u dvije regije odnose na različite rizike i različite okolnosti”, stoji u studiji. Autori kažu da se naraslo nezadovoljstvo bazira na malom i nereprezentativnom broju primjera strožeg postupanja u Uniji nego u Americi. Navode primjere: Od 1960. do 1990. američka regulativa u pitanjima zdravlja i sigurnosti okoliša bila je stroža.
Od 1990. EU je stroži u GMO hrani, kemijskim proizvodima i klimatskim pro- mjenama. Ali, SAD je stroži u preventivi finih čestica u zagađenju zraka, kravljem ludilu, problemu duhana, istraživanju matičnih stanica, nasilju među mladima ili terorizmu. Na kraju, u mnogim dijelovima dva su entiteta puno sličniji nego što vlada mišljenje u Europi.
DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
