Himmler i Heydrich: SS-otone iz Wannseea

“Što je sad to?”, morao se u tim trenucima upitati Selvester, jer uhićeni su Nijemci željeli što kasnije biti primljeni na razgovor, a ne gurati se u prve redove, još k tome protestirati jer nisu još primljeni. “U redu”, rekao je satnik. “Uvedite ih.”

Prvi je ušao najživčaniji među njima, onaj koji je inzistirao da više ne želi čekati. Izgledao je umorno i ispijeno, na njemu je visjela nekakva pohabana odjeća. Kao da je odahnuo u trenutku kad je sjeo u stolicu nasuprot znatiželjnog britanskog satnika.

“Ja sam Heinrich Himmler”, rekao je muškarac i stao nabrajati svoje funkcije u Trećem Reichu: ministar unutarnjih poslova, zapovjednik SS-a, zapovjednik nacističkih logora... jednom riječju, najveći masovni ubojica u povijesti čovječanstva. Heinrich Himmler. Najveća riba uhvaćena u savezničku mrežu. I to još dobrovoljno! Ovo je bio sretan dan za satnika Selvestera.

Satnik Selvester odmah je pozvao nadređene.

“Morate se identificirati”, rekao je Himmleru, pregledavši njegove krivotvorene dokumente.

“Potpišite se”, procijedio je satnik.

Himmler je rekao da će to učiniti, ali pod jednim uvjetom:

“Potpisat ću se, vi ćete usporediti moj potpis i onda ćete taj papir zapaliti”, odgovorio je, ne želeći da se satnik Selvester domogne vrijednog naci-suvenira. Tako je i bilo.

Usporedbom, potpis ovog iscrpljenog čovjeka potpuno je odgovarao onome koji su Britanci imali u sefu. Nema summnje, bio je to Himmler.

Sada ga je trebalo pretresti. Selvester je pretražio sva potencijalna mjesta za skrivanje, osim usta. Pronašao je dvije ampule. “To je za bolove u želucu”, nevino je odgovorio Himmler kad ga je satnik upitao čemu služe skrivene ampule.

Da bi pokušao otkriti ima li što u ustima - rizik je bio prevelik direktno krenuti s pregledom, jer bi Himmler mogao zagristi ampulu i presuditi sebi na licu mjesta - britanski satnik upitao ga je hoće li pojesti sendvič sa sirom i popiti čaj. Himmler je vrlo rado na to pristao. Bio je gladan, i čim se okrijepio sendvičem i čajem, postao je razgovorljiviji. Prije nego li je zagrizao kruh, nije ništa izvadio iz usta pa je britanski satnik bio uvjeren da vjerojatno ipak kapsulu s otrovom nije stavio negdje među zube. Himmler je odgovarao na sva pitanja koja su mu postavljena - u sobi za ispitivanje već su bili i satniku Selvesteru nadređeni časnici. Činilo se da je iznenađujuće kooperativan.

Zapovjednik SS-a predao je svoju odjeću, ali nije želio obući ono što su mu Britanci ponudili - dijelove britanske uniforme jer se bojao da ga ne bi fotografirali u njoj i kasnije koristili za propagandu.

Došlo je vrijeme za odlazak kod liječnika koji je trebao obaviti detaljni pregled. Doktor Wells mu je rekao da otvori usta. Nije htio. Wells je pokušao silom to učiniti, spazivši da Himmler u ustima ima nešto plave boje. Okretao je glavu na drugu stranu, ne dopustivši liječniku da vidi o čemu se radi. Tijekom pokušaja, u jednom trenutku, Himmler je čvrsto zagrizao i klonuo. Nakon 15 minuta, liječnici su prestali s oživljavanjem. U plavičastoj ampuli koju je dobro skrivao bio je cijanid.

Tri dana poslije Himmlerovo je tijelo spaljeno. Samo su jedan časnik i trojica vojnika koja su kopala grob znali gdje je točna lokacija ukopa.

Nije bilo nikakvog vjerskog obreda, a mjesto na kojemu je Himmler ukopan nije posebno označeno.

Kako je bilo moguće da jedna tako obična, banalna osoba kao što je bio Heinrich Himmler postane takav zločinac, da pošalje milijune ljudi u smrt?

Pitanje je to na koje konačan odgovor ne zna ni njemački profesor povijesti Peter Longerich, koji je nedavno objavio najopsežniju Himmlerovu biografiju, na gotovo tisuću stranica u kojoj temeljito analizira Himmlerovu ličnost. Svi ljudi kojima se okružio Hitler zapravo su bili besprizornici, nitko od njih nije bio posebno talentiran ni za politiku niti za vođenje države, niti je itko bio posebno kreativan ili politički bistar. Jedina je iznimka bio Albert Speer, koji se isticao u toj sivoj, bezveznoj družini Hitlerovih ubojica. Himmler je sebe smatrao čovjekom vojske, imao je teškoća u emotivnom povezivanju s drugim osobama i zato je razvio snažan sustav samokontrole i samodiscipline. Cijeli svoj život borio se protiv dominantog oca, ravnatelja škole u Münchenu i psihopata koji je bio poznat po tome da je maltretirao učenike. Otac je znao iznenada upadati u razrede i provjeravati znanje učenika. Ako nije bio zadovoljan onim što je čuo, govorio je da će učenik biti izbačen iz škole. “Odgovornost, odgovornost je najvažnija. Morate biti odgovorni za ono što činite”, govorio je učenicima Gebhard Himmler, a kasnije svojim vojnicima ubojicama Heinrich Himmler. Želio je kontrolirati svaki dio njihovih života.

Otac mu nije dopuštao da ima slobodnog vremena; čak i za vrijeme praznika morao je učiti, naročito usavršavati grčki i latinski jezik te antičku povijest. Roditelji su birali i njegove prijatelje u školskim danima. Naročito su poticali Heinrichovo druženje s djecom porijekla iz više srednje klase. Otac je u kontroli svega što se u obitelji događalo išao toliko daleko da je, uoči putovanja u Grčku 1901.godine, napisao svakom članu obitelji veliko, detaljno pismo - u slučaju da se ne vrati živ s puta, u kojemu je pisao o tome kako ih doživljava te davao vrlo detaljne naputke o tome što treba raditi u svom životu i kako se treba ponašati. Nažalost, pismo koje je uputio Heinrichu nije sačuvano. Ipak, iz onoga što je otac pisao bilo je jasno da želi da se Heinrich i njegov stariji brat posvete znanstvenoj karijeri i da steknu doktorat, ali ne iz područja jezika ili teologije. Djeci je ujedno naređeno da se ne smiju upletati u vojsku.

U godinama prije Prvog svjetskog rata Himmlerovi su lagodno živijeli. Majka je bila domaćica i pazila je na kućanstvo i vjerski odgoj djece, a živjeli su u dobroj gradskoj četvrti u Münchenu, imali su služavku i nisu imali nikakvih financijskih problema. Obitelj se na godinu dana preselila 1902. u Passau, jer je otac dobio premještaj u tamošnju školu, no tada se dvogodišnji Heinrich jako razbolio pa je majka s njim otišla na oporavak u jedno alpsko selo. Roditelji su se brinuli da dječak ne dobije tuberkulozu, jednu od bolesti od koje su djeca najčešće umirala. Dvije godine kasnije cijela se obitelj vratila u München.

No, dječak Heinrich nije bio posve sretan zbog toga; njegov stariji brat se stalno razbolijevao u školi pa je ostajao kod kuće i dobivao više roditeljske pažnje nego on, a još je i majka ponovno bila trudna i rodila još jednog sina i Heinrich je izgubio poziciju obiteljskog mezimca.

Zbog toga je bio jako nesretan. I on je dobio zaušnjake pa je izostao iz prvog razreda u školi. Učio je kod kuće, s privatnim mentorom koji mu je pomogao da uspješno završi razred. Otac mu je naredio da mora svakoga dana pisati dnevnik i to je od 10. do 24. godine činio. Upravo njegovi dnevnički zapisi pokazuju da je Himmler od posve običnog dječaka preopterećenog s puno školskih aktivnosti postao mladić opsjednut vojskom i mitovima, na početku Prvog svjetskog rata.

Boležljiv i slabe tjelesne konstitucije, lošeg vida, Himmler nikako nije bio oličenje rase koju je nacizam zagovarao. Naprotiv, bio je više nalik onima koje je želio istrijebiti. Heinrich Himmler nije imao nikakvu posebnu karizmu, ništa po čemu bi se zapravo izdvajao. Znao je upadati u mračna psihička stanja, kad se povlačio u sebe i nije bio druželjubiv, no nimalo drugačije od tipičnih situacija odrastanja koje muče i ostalu djecu.

Baš zbog toga što je bio toliko uporan u naglašavanju odgovornosti, Himmler je jedan od lidera nacizma koji su među svojim današnjim pristašama i neonacistima najlakše zaboravljeni, navodi Longerich. Čovjek koji je govorio o preuzimanju odgovornosti svoje je posljednje dane proveo u čitavom nizu kontradikcija, od toga da je njegov bijeg toliko amaterski organiziran da je posve sigurno morao biti uhvaćen, pa do toga da je kukavički na kraju pregrizao ampulu s otrovom.

Osim Himmlerove biografije, u povodu stravične, sedamdesete obljetnice ideje “konačnog rješenja”, za potpuniju sliku razumijevanja nacističkog divljanja, još jedan njemački profesor Robert Gerwarth objavio je knjigu "Hitlerov krvnik" u kojoj piše o Himmlerovu zamjeniku Reinhardu Heydrichu, čovjeku kojega su, srećom, 1942. godine ubili češki partizani jer, da je dulje poživio, po zločinima bi nadmašio i samog Himmlera.

Heydricha su švicarski diplomati nazivali “mladim zlim bogom smrti” i smatrali su ga najdemonskijom osobom u Reichu. Bio je, očigledno, duboko poremećna osoba. Sin glazbenika, plakao bi slušajući Mozartove skladbe. Istovremeno, mučenja i smrt kojima je bio okružen uopće ga se nisu doticali. Poznat kao okorjeli ženskar, Heydrich je bio dodatno iskompleksiran zbog svog navodnog dalekog židovskog porijekla kojega se sramio. No, Gerwart je u knjizi dokazao da razloga za takav strah nije bilo jer je Heydrich bio sto posto Nijemac. “U početku apolitičan i nesiguran, Heydrich nije postao radikalan sve dok se nije pridružio SS-u. I dok nije upoznao svoju ženu”, piše biograf.

Uspjeh vojnog pohoda na Sovjetski Savez potaknuo je naciste na odluku da se umjesto ranije planirane deportacije na istok provede “konačno rješenje židovsko pitanja”, tj. fizička likvidacija svih Židova u Europi. Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942. izložio upravo Heydrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. Osobno njega Hitler je bio ovlastio da provede taj plan; svim državnim službama bilo je naređeno da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom SS-a. Određeno je da svi nesposobni za rad odmah budu ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad pod minimalnim životnim uvjetima sve dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje. Nakon Heydrichove pogibije provođenje plana preuzeo je Adolf Eichmann.

Heydrich nije bio previše zainteresiran za vojsku u djetinjstvu. Želio je biti kemičar. No, Prvi svjetski rat sve je promijenio; Heydrich je dijelio osjećaje onih koji su bili duboko pogođeni njemačkim porazom. Osim toga, osjećao je i vrlo konkretne posljedice zbog rata; njegovu je ocu uništio karijeru i osiromašio obitelj. Da bi sebi osigurao relativno pristojnu plaću, prijavio se u mornaricu, no čak su ga i tamo optuživali da nije dovoljno dobar nacionalist. Ljubav je, umjesto prema domovini, radije pokazivao prema ženama. Bio je notorni ženskar. Slatkorječiv, lagao je svojim žrtvama, obećavao im brak i vječnu ljubav, koja bi nestala s jutrom. U to vrijeme mnoge su djevojke zbog njega osramoćene.

Kći direktora brodogradilišta u Kielu bila je toliko povrijeđena da su ga njezini roditelji prijavili vojnom sudu časti. Tvrdili su da je lažnim obećanjima djevojku odvukao u krevet, a da od braka nije bilo ništa. Heydrich je odgovarao napadima, govoreći da je djevojka bila kriva. No, sud je odlučio da će biti izbačen iz mornarice. Tada je naletio i na Linu von Osten, djevojku koja je već s 19 godina bila uvjereni antisemit i nacist. Ona mu je pronašla posao u SS-u. Bila je šokirana kad je saznala da njezin muž nije pročitao Hitlerov "Mein Kampf". I nisu joj se nimalo sviđali cinični komentari koje je izricao na račun Goebbelsa, kao i njegovo ismijavanje nacističkih lidera. To se moralo promijeniti, shvatila je Heydrichova žena. Ona je odlučila da će biti odgovorna za njegovo političko buđenje i nacističko sazrijevanje.

“Heydrich nije bio politički zanimljiva osoba. No, taj čudni, nezposleni i ogorčeni mladić penjao se u nacističkoj hijerarhiji zahvaljujući svojoj ženi Lini, koja je u potpunosti utjecala na njegova razmišljanja i brinula se o njegovoroj karijeri. Herydrich je želio nositi uniformu i, kad već nije bilo moguće da nosi onu mornaričku, odjenuo je SS-ovsku. Shvatio je kakvo se ponašanje od njega očekuje i napredovao je strelovitom brzinom sve do čina koji je bio u rangu generala. Bio je hladan i okrutan. Postao je Himmlerova desna ruka jer ga je fascinirao na njihovu prvom sastanku svojom spremnošću i entuzijazmom za vojne ideje, a Heydrichu je odgovaralo to što je njegova ženica bila ponosna na njegov streloviti napredak i kazala da je dan kada je Heydrich upoznao Himmlera bio najsretniji u njezinu životu”, piše Heydrichov biograf.

I Heydrich i Himmler potječu iz njemačke srednje klase. Imali su vrlo dobro obrazovanje, ali su u jednom trenutku života postali opsjednuti teorijom židovske urote. Obojica očigledno slabe ličnosti, pronašli su utočište u nacističkom mitu i snazi koju je on promovirao; obojica su imali problem sa samopouzdanjem i kompenzirali su ga tako što su stvorili strogu fasadu i posve pretjeranu samokontrolu. Obojica su imali vrlo čudne odnose sa ženama i obojica su bili uvjereni homofobi. Himmler je naročito imao čudan stav jer je govorio o muškoj solidarnosti i samonametnutom celibatu, no ujedno je pokazivao naznake snažne homofobije.

Obojica su zapravo bježali od nasilja, i to ih odvaja od većine ostalih psihopata u diktaturama; većina šefova tajnih službi i specijalnih postrojbi uživa u prizorima mučenja svojih protivnika, ali Himmler i Heydrich nikada nisu ni ubili ni mučili ikoga. Time je paradoks onoga za što su se zalagali, i što su učinili planirajući istrebljenje čitavog jednog naroda i sudjelujući u najvećoj ljudskoj katastrofi modernog doba zbog koje su poginuli deseci milijuna ljudi, još veći. Što je bilo u njihovim glavama?

“Ništa što bi ukazivalo da se radi o nenormalnim, duboko poremećenim ljudima”, zaključuju obojica biografa.

“Himmler je bio slabić, boležljiv i izgledao je nježno. Još od malena bio je fasciniran svime što je bilo povezano s ratovima i vojskom, ali se u početku, zbog očeva odgoja, nije previše time hvalio. Bio je ogorčen versajskim mirovnim ugovorom. Himmler je bio u uniformi krajem Drugog svjetskog rata, ali nikada nije vidio nikakvu akciju pa je zbog toga bio još više ozlojeđen, mada ne postoje baš nikakvi dokazi u prilog tvrdnji da je imao ikakve stvarne kvalifikacije u vojnoj hijerarhiji”, piše Longerich.

Himmler je bio prilagodljiva politička životinja, spremna na spajanje nespojivog samo da bi održao mit o njemačkoj premoći. Osim toga, volio je mistiku.

Zato je tražio dvorac u kojemu će organizirati svoje sljedbenike i u kojemu će živjeti kao u nekom povijesnom vremenu. Za mistično svetište nacističkog kulta arijskog nadčovjeka odabran je dvorac Wewelsburg, jedini njemački dvorac u obliku trokuta. Himmlerov dvorac bio je mjesto u kojemu se želio baviti magijom, organiziranjem povijesnih i nostalgičnih balova i prizivanjem mračnih sila.

O Himmleru kruže strašne legende; jedna od njih, koju je ispričao Martin Bormann mlađi, sin nacista Martina Bormanna i Hitlerovo kumče, kaže da je Himmler imao Bibliju čije su stranice bile od ljudske kože, a namještaj od dijelova ljudskog tijela. Osim toga, zanimanje za okultnu stranu nacizma probuđeno je zbog studije o Koplju sudbine - koplje kojim je navodno probodeno Isusovo srce na križu i koje je imalo veliku moć, prema kojoj je Hitler započeo Drugi svjetski rat kako bi pronašao Koplje kojim je bio opsjednut.

Himmler je vidio sebe kao duhovnog vođu čistog nacističkog carstva, vrhovnog maga koji će okultnim ceremonijama uzdizati snagu arijevske rase i organizirati vitezove nacističkog okruglog stola. U dvorcu u obliku trokuta u podzemnoj je kripti, izoliranoj od zvukova, i u koju prodire svjetlo samo iz jednoga izvora, još se nalazi svastika ispod koje je Himmler želio voditi svoje okultne predstave s ostalim SS vitezovima. U drugoj se prostoriji nalazi crno sunce kojem su se nacisti klanjali. Sve je to danas pod ključem, a u rezidencijalnom dijelu Himmlerova dvorca omladinski je hostel.