Budući da znam da mi nitko ne bi vjerovao da sam se toga sjetio, citirat ću Holmana W. Jenkinsa Jr., kolumnista The Wall Street Journala, koji kaže: “Putin nema plan kako pobijediti.” Ukrajina ima cilj, istjerati ruske trupe iz zemlje. Zapad želi da Rusija ne pobijedi, ali i da ne bude uništena (istočne članice NATO-a se s ovim posljednjim ne slažu), a globalni jug ne dijeli brigu Zapada.
Gideon Rachman, bivši glavni urednik u The Financial Timesu prenosi tri pitanja koja su se pretresala u kuloarima Sigurnosne konferencije u Münchenu: Koja strana ima inicijativu na bojnom polju? Može li se Rusija prisiliti da prihvati mir pod uvjetima prihvatljivim Ukrajini? Ako se rat odulji, imaju li Ukrajina i zapadni podupiratelji potrebnu izdržljivost?
Ruska agresija na Ukrajinu povijesna je prijelomnica 21. stoljeća. Počela je 2014. godine aneksijom Krima i kad su ruske snage u srpnju te godine srušile putnički zrakoplov nad Ukrajinom, taj je čin ostao bez odgovora izvan diplomatskih okvira. Vladala je još politička premisa da Rusiju ne treba izazivati, prevladavajuća pretpostavka Zapada bilo je formiranje ekonomskih veza s Moskvom koje će voditi strategijskoj sigurnosti.
U četvrtak ujutro, 24. veljače 2022., agresija postaje frontalna i masovna pa Zapad odbacuje koncept koji su utvrđivale navedene pretpostavke. Iako smo toga već bili svjesni na drugim područjima, ruska agresija na Ukrajinu vratila je najgori mogući oblik politike ravnoteže sila u kojoj država s nuklearnim naoružanjem smatra da može i smije nametati vlastite obrasce slabijoj susjedi i formirati sfere utjecaje kako je zamislila.
Vojna intervencija koju je Kremlj, nasreću, loše pripremio bazirajući planove na pogrešnim procjenama djeluje na globalne odnose po modelu koncentričnih krugova pa najjači udar trpi geografski najbliža, Europa. Posezanje Moskve za ekonomskim mjerama kao sredstvima rata jača doseg na razini cijelog svijeta ubrzavajući redefiniranje međunarodnog poretka u kojem velik dio svijeta, globalni jug, ne želi biti i na koji način uključen u sukob ili se svrstavati u podržavatelje ili protivnike napadača/branitelja.
Gotovo paradoksalno, zbog takvog stava taj dio svijeta postaje prostor političkog nadmetanja pa će ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dva puta u godinu dana obilaziti Afriku, kamo će odmah nakon njega dolaziti čelnici ili važne osobe zemalja Zapada. Ruska agresija na Ukrajinu stvorila je zastor iza kojeg je Azerbajdžan doveo Armeniju u situaciju da mu nudi nacrt mirovnog sporazuma, Zapad je Kosovo i Srbiju doveo za pregovarački stol zavrnuvši im ruke. Oba su primjera pozitivna jer vode smirivanju dugotrajnih kriza, ali pitanje je trenutka kad će izbiti neka nova koja bi mogla raspiriti još koji ratni plamen (Izrael-Iran, Pakistan-Indija, Republika Kina na Tajvanu…). Spajanje s ukrajinskim, u raznim oblicima, postaje realna prijetnja čija bi posljedica bila širenje kinetičkog sukoba na šire područje - da, mogućnost svjetskog rata. Zbog toga se veliki napori u privatnim analitičkim tvrtkama, državnim i strategijskim centrima međunarodnih organizacija ulažu u traženje modela, mehanizma, okvira koji bi mogao voditi kraju ruske agresije. Trebala je trajati 96 sati, traje 365 dana.
Politička i vojna situacija u Ukrajini i Rusiji ne ide u prilog smirivanju ratnog vihora jer nije ispunjen niti jedan od niza uvjeta za prekid sukoba. Zapad bi, politički, htio da rat što prije završi, vojnici smatraju da predstavlja prigodu za iscrpljivanje Rusije do granice posezanja za nuklearnim oružjem. Narodna Republika Kina ne želi poraz agresora ni branitelja, ali bi rado da planovi Zapada krahiraju.
Uzevši u obzir sve navedeno te konzultirajući brojne stručne, dostupne obavještajne i političke izvore, nudim sljedeću sliku izgleda daljnjeg razvoja rata.
Što Putin želi? U velikoj se mjeri slažem s postavkom Holmana W. Jenkinsa Jr. Ruski predsjednik, što sam više puta napisao, nije strateg, ne razumije vojni nauk, ali ipak, kao vrhunaravni autoritet svega u Rusiji donosi odluke. Iako se pokazalo da general Sergej Surovikin shvaća odnose snaga i definira učinkovitu strategiju “ne izgubiti osvojeni teritorij”, Putin ga smjenjuje jer ne donosi pobjede.
Nije više riječ o osvajanju Kijeva, niti Hersona, sad je pobjeda Bahmut ili neko selo u okolici. Svjestan takvog mentalnog stanja šefa Kremlja, Jevgenij Prigožin, vlasnik plaćeničke skupine Wagner, neprestano brblja o velikim uspjesima. Putin je opsjednut vlastitom povijesnom ulogom, de-Petrizacijom i pretvaranjem Rusije u eurazijsku silu pred kojom drhte susjedi. Apokaliptičan je, negdje duboko u sebi svjestan da se upleo u pretežak zadatak što ga čini tjeskobnim pa je zbog toga još opasniji. Ne vidi prijetnju u bliskoj okolini, ni stanovništvu, uvjeren je u status nedodirljivog, vlastito obogotvorenje. Zato je on ključna poznata nepoznanica svih analiza, procjena i diskusija. Stohastička varijabla čije je djelovanje nemoguće predvidjeti.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.