Tajni dosje “Stari pokvarenjak”

Nisam vlasnik američkog pasoša, inače bih se službenim dopisom već javio FBI-u, tražeći da mi pošalju print dosjea o Dirty Old Manu. Naime, kako je nedavno procurilo, američka Vlada autor je neautorizirane biografije Charlesa Bukowskog, ispisane na 113 stranica. Tako je, pored mnogih drugih američkih ikona (Ernesta Hemingwaya, Andyja Warhola, Johna Lennona, Marilyn Monroe, Arthura Millera...) konačno i “stari pokvarenjak” Bukowski dobio počasno mjesto na policama Federalnog istražnog biroa, zaveden kao FILE: 140-35907.

Agenti zloglasnog J. Edgara Hoovera tapkali su i njuškali za tvrdokuhanim piscem (tada zaposlenikom američke pošte) cijelu 1968. Paranoično nakrcavši dosje najrazličitijom robom špijunskog žanra: recentnim svjedočenjima Charlesovih susjeda, ljubavnica, stano­davaca i bartendera; arhiviranim policijskim zapisnicima o hapšenjima Bukowskog radi pijančevanja i jednog ranog federalnog privođenja zbog izbjegavanja vojne obaveze; zatim iznova profiltriranim životnim podacima i seksualnim sklonostima...

Stari mačak Što se tiče biografije, od FBI-jevskog rovarenja ispala je i neka korist. Svi dosadašnji biografi kao prvu Charlesovu suprugu navodili su teksašku poetesu Barbaru Frye, s kojom se oženio 1955., a brak je potrajao do 1958. Međutim, Hooverovi federalci pronašli su da je za stanovitu Jane Cooney Baker (umrla 1962. od raka i posljedica dugog alkoholiziranja) Bukowski ipak bio oženjen i to tri godine prije Barbare. Jane je ona muza koja je kao junakinja zaposjela mnoga njegova djela i čiju smrt stari mačak nije nikada prebrodio: “Jane, you were killed by knowing too much / here’s drink to your bones / that this dog still dreams about” pisao je u pjesmi “Eulogy To A Hell Of A Dame”, sirovom ogoljelom emocijom pjevajući o sebi kao psu koji pije nad kostima svoje ljubavi. Naposljetku, vođeni ćudorednom stravom, a u maniri pravih literarnih znalaca, efbiajevci su učinili jedan slučajni maniristički potez. Po dosjeu su urudžbirali i kolumne “Zabilješke starog pokvarenjaka” (Notes From a Dirty Old Man), hardcore pred-punkerske zapise iz serijala koje je Bukowski pisao za losangeleski underground magazin Open City.

Cjelokupan dosje moguće je pročitati na web stranici bukowski.net, iznimno bogatoj bazi podataka o CB-u, koja je ovu FBI-jevsku ujdurmu prva i provalila. Ako ste američki državljanin i ubrajate se u neuračunljive fanove uličnog genija Charlesa Bukowskog, pa želite ovu bizarnu memorabiliju imati s pravim žigovima i zaglavljem (Federal Bureau of Investigation, 935 Pennsylvania Avenue, N.W. Washington, D.C. 20535), na stranici bukowski.net dostupni su obrazac i upute koje ćete slijediti da vam željeni paket stigne na kućnu adresu. Pozivajući se na tamošnji Zakon o slobodi informiranja (Freedom of Information Act), u zahtjevu još trebate izjaviti da ćete “informacije koristiti za osobnu upotrebu, a ne u komercijalne svrhe”, poslati ga put Washingtona i čekati da stranice o uhođenju legendarnog desperadosa stignu na vaš prag.

Revolucija Arhiviranje Bukowskog na liste potencijalnih antidržavnih sumnjivaca prava je sprdnja, jer ni u njegovom opusu ni u životu (te dve linije kod Bukowskog su ionako neraskidivo isprepletene) nema ni trunke političkog angažmana koji bi se mogao nazrijeti između redaka. Bukowski nikada nije pripadao sorti buntovnika ili društveno angažiranih tribuna. “Jedino što me sačuvalo da me ne ubiju jest to što sam ja jedno beznačajno govno”, pisao je u “Zabilješkama starog pokvarenjaka”, nedvosmisleno izražavajući svoje gnušanje nad politikom: “Ne bavim se politikom, samo promatram, nisam se odlučio ni za jednu stranu, osim za stranu ljudske duše” i strah od krvavih prevrata: “Revolucija zvuči vrlo romantično, ali nije. To su krv i crijeva i ludost; to su ubijeni klinci na cesti, klinci koji ne shvaćaju koji se to kurac događa... Prije nego što se umiješaš, ustanovi gdje je razum, i gdje će razum biti kad sve to završi.”

On je samo promatrao život u sebi i oko sebe. Prokleto dobro je umio iscijediti svo ono blato, suze smijeha i očaja, spermu i znoj samoće, divlju destrukciju komunikacije, zagubljenost i lutalaštvo unutar skučenih barskih kvadrata. Nikome u američkoj i svjetskoj literaturi, ni prije ni poslije Bukowskog, nije pošlo za rukom da ranjive čežnje srca uvije u toliku mimikrijsku artiljeriju cinizma i trash neobaveznosti. Bukowski nije bio apostol ceste poput Kerouaca, njegova prostranstva antiameričkog sna gonjena su isključivo iznutra. Bukowski (odnosno njegov alter ego Henry Chinaski) uglavnom se ne miče iz stambenih jazbina, ne napušta okorjele šankove. Ni kad je slava pristigla i novac blagoslovio Charlesovu brutalnu iskrenost spram klaustrofobije života, nije se nimalo promijenio. “Slava je kurva, kučka, najveća razarateljica svih vremena”, rekao je Seanu Pennu, u rujnu 1987., u znamenitom razgovoru za Interview magazine. Život i artizam savršeno su izorali Charlesovo lice opakonježnog đavola - sličnim turbo­ekspresivnim facama još se samo trojica u povijesti ponose: Samuel Beckett, Tom Waits i Keith Richards.

Urednik i osnivač magazina Beatdom, David S. Willis, u izvrsnom eseju “What Can Be Learned from Charles Bukowski” navodi tri temeljne lekcije koje bismo morali usvojiti od ovog fascinantnog autora: upornost (iako ga je karta uspjeha dotaknula tek na ulasku u pedesete godine života, Bukowski je manijakalnom strašću pisao praktički oduvijek, ne odustajući i proizvodeći na tisuće stranica proze i poezije), iskrenost i disciplinu.

Lice smrti Iskreno, ne lažući ni sebi ni drugima, Bukowski je disciplinirano pisao svakodnevno po dvanaestak sati. Uglavnom noću (“Pisati danju”, govorio je, “to je kao da gol trčiš kroz supermarket…”), ložeći se glađu za stvaranjem i betonirajućim galonima piva i viskija. “Ništa ne može spriječiti čovjeka da piše, osim njega samog. Ako čovjek doista želi pisati, onda će to i učiniti. Odbijanje i ismijavanje samo će ga očvrsnuti. I što ga više odbijaju, on će biti sve uporniji i sve snažniji, poput nadiruće vode što se diže uz branu. Pisanjem ne možete izgubiti. Ono će učiniti da koračate kao tigar, osloboditi vaše oko i suočiti vaše lice s licem smrti. Umrijet ćete kao borac i biti poštovani u paklu. Sreća riječi...”, ostavio je Bukowski posvetu ludilu i zanatu pisanja u dnevniku “The Captain Is Out to Lunch and the Sailors Have Taken Over the Ship”, posthumno objavljenom 1998., četiri godine nakon njegove smrti.

Piščev dolazak na svijet bio je vrlo epski, na rubu velike katastrofe. Rodio se 16. kolovoza 1920. kao Heinrich Karl Bukowski u Andernachu, u Njemačkoj. Charlesov otac Henry Bukowski (Amerikanac njemačko-poljskog porijekla) stigao je u Andernach u vrijeme Prvog svjetskog rata i ondje kao narednik službovao u sastavu okupacijskih snaga poražene Njemačke. Djevojka s kojom je ljubovao, Katharina Fett, ostaje u drugom stanju i Henry se njome ženi mjesec dana prije Heinrichova rođenja. Obitelj se 1923. seli u Ameriku. Isprva žive u Baltimoreu, sve češće amerikaniziraju ime sina u Henry, a pisac će ga kasnije sam promijeniti u Charles. U Los Angeles preselit će se 1930. Charlesov otac Henry u vrijeme Velike depresije neprestano je bez posla i frustriran se iskaljuje na sinu. U jako autobiografski nabrijanom romanu “Ham on Rye” (1982) Bukowski je progovorio o svojim osjetljivim formativnim godinama te očevu fizičkom i mentalnom obiteljskom teroru. Stidljiv i prestrašen, teško je podnosio ruganje klinaca iz kvarta - isprdavali su ga zbog smiješnog njemačkog akcenta i prekrojene odjeće. U ranoj tinejdžerskoj fazi Charles upoznaje zavodljivost vatrene vode, u to carstvo uveo ga je frend William Mullinax (sin kirurga pijanice), cuga mu pomaže da rastopi frustracije.

Čir na želucu “Alkohol je vjerojatno jedna od najznačajnijih stvari koje su se pojavile na Zemlji - osim mene, naravno. On naposljetku uništava većinu ljudi. Ja sam tu izuzetak. Sva svoja djela stvarao sam dok sam bio nalokan. I sa ženama, uvijek sam bio povučen, a alkohol me seksualno oslobađao. U osnovi sam stidljiv, povučen tip, ali alkohol me pretvarao u heroja...”, objašnjavao je Charles svoj cugerski profil.

Nakon srednje škole dvije godine pohađa Los Angeles City College, slušajući kolegije iz umjetnosti, novinarstva i književnosti. Zatim se seli u New York, pokušavajući postati pisac. Nakon niza odbijenica, prvu priču (“Aftermath of a Lengthy Rejection Slip”) napokon objavljuje 1944. u magazinu Story, a dvije godine kasnije, priča “20 Tanks from Kasseldown” izlazi u zborniku u izdanju Black Sun Pressa. Nailazeći na zatvorena vrata i urednička fuck-off pisma, Bukowski je demoraliziran i njegovo pisanje presušuje gotovo cijelo desetljeće, no zato se obilno natapao maliganima. Početkom pedesetih počeo je raditi kao poštar. Godine 1955. gotovo je umro od krvarenja čira na želucu. Nakon što se izvukao iz bolničkog kreveta, upao je u ritam pisanja poezije. I nastavio cugati, dakako. Godine 1960. seli se u Los Angeles, a smrt Jane Cooney Baker dodatno ga je smlavila.

Do velikog obrata dolazi 1966. Bukowski upoznaje svog životnog gurua Johna Martina. Mali indie izdavač iz Santa Rose, vlasnik Black Sparrow Pressa, objavio je pet broadside paketa Charlesovih priča, plaćajući mu 10 dolara po priči. Iste te godine Bukowski je započeo rad na romanu “The Way the Dead Love” kojeg nikada nije dovršio. Martin je i redovito pratio Charlesove trash kolumne u magazinu Open City, i odlučio riskirati s većim ulogom. “On nije mainstream autor i nikad neće imati mainstream publiku”, opisao ga je Martin. Elem, Martin je u prosincu 1969. predložio Bukowskom da ostavi uniformirani posao u pošti i da samo piše, a on će mu za taj profi spisateljski biznis do kraja života isplaćivati 100 dolara mjesečno. Bukowski je pristao: “Imao sam dvije mogućnosti - ostati u pošti i poludjeti, ili otići, zaigrati kao pisac i umirati od gladi. Odlučio sam umirati od gladi.” U siječnju 1970. dao je otkaz, a za manje od mjesec dana napisao svoj prvi roman, “Post Office” (pod etiketom Black Sparrow Presse objavljen 1971.). Iz zahvalnosti za Martinovu fanatičnu podršku u kaljenju autsajderskog pisca, Bukowski mu je i ubuduće ostao vjeran, ne mijenjajući izdavača. Obojica su zaradila milijune dolara na Charlesovoj nezadrživoj berbi dirty plodova.

I ženama se opijao do jaja. Igrajući tvrdog momka, Bukowski je svjesno podgrijavao mit mizoginog švalera koji žene tretira kao kuje. Prava je istina da ih je obožavao, tankoćutno ranjiv i na najmanji trag neuzvraćene ljubavi. Svoj treći i najopsežniji roman prirodno je nazvao “Women” (publiciran 1978. kod Black Sparrow Pressa; u nas ga je sočno i nadahnuto preveo maestro režije i jezika Vladimir Gerić, a izdao koprivnički Šareni dućan, 2011.), ispredajući priču o tome kako različite žene klešu sudbinu pisca Henryja Chinaskog. Uz obilje ljubavnica i usputnih afera (skulptorica Linda King, Joanna Bull s kojom je živio dok je “istraživao građu” za roman “Women”, Pamella Miller...), Bukowski se triput ženio. Prva mu je supruga bila fatalna doživotna ljubav Jane Cooney Baker, druga je Barbara Frye, a posljednja, s kojom je ostao do smrti, bila je Linda Lee Beighle. S losangeleskom pjesnikinjom Francis Smith, majkom njegove kćeri Marine, nije se nikada oženio, iako ju je zaprosio saznavši da je trudna. Francis ga je odbila.

“One misle da sam ja mrzitelj žena, ali nisam. Većina toga se usmeno prenosi. One naprosto čuju ‘Bukowski je muškošovinistička svinja’, ali ne žele provjeriti suštinu. Naravno, katkad prikazujem žene lošima, ali ja i muškarce prikazujem lošima. Ja i sebe prikazujem lošim. Ako doista mislim da je nešto loše, ja kažem da je loše - muškarac, žena, dijete, pas. Žene su tako osjetljive, one misle da bi trebale biti izdvojene. To je njihov problem”, rekao je u jednom od monologa pred Seanom Pennom. Redakcija Interview magazina angažirala je 1987. slavnoga glumca da posjeti ozloglašenog pisca te kao svojevrsni ispovjednik, slušajući rijeku Charlesovih misli, napravi portret njegova “svetog ludila”, a povodom početka prikazivanja filma “Barfly” za koji je Bukowski napisao scenarij. Kad se slagao cast, Bukowski je na umu imao baš Penna za ulogu svog literarnog dvojnika Henryja Chinaskog (i bio je u pravu, jer mnogo je sličnog građevnog materijala između njih dvojice), no Penn je htio u film samo pod uvjetom da ga režira Dennis Hopper. Bukowskom se dizala ona razuzdana sijeda griva na glavi na spomen Hoppera kojega je prezirno opisivao kao “hollywoodskog foliranta sa zlatnom lančinom”. Osim toga, čvrsto je naumio scenarij predati u ruke Barbeta Schroedera, s kojim je bio zadovoljan kako je realizirao dokumentarac “The Charles Bukowski Tapes”. Tako je Sean otpao, ali se između glumca i pisca razvilo snažno prijateljstvo i trajalo je do Charlesove smrti.

Ludilo Za nositelje glavnih uloga odabrani su Mickey Rourke (Henry Chinaski) i Faye Dunaway (Wanda Wilcox), a u barskom trenutku kad se njih dvoje upoznaju, u cameo roli pojavljuje se i Bukowski glavom. Kako je stalno visio na setu (filmska iskustva je kasnije iskoristio u romanu “Hollywood”, iz 1989.), Bukowski se jednoga dana prisjetio mračne koincidencije: u zgradi u kojoj je režiran Wandin filmski stan, doista se nekad davno nalazio stan Charlesa i Jane Baker Cooney, stvarnih predložaka za Henryja i Wandu.

Schroederu je prilično uspjelo prenijeti jedinstveni spleen Bukowskog u drugi medij, poigravajući se potkožnom tjeskobom i nosećim credom Henryjeve rečenice: “Neki ljudi nikada ne polude. Kakav prestrašan život oni tek moraju voditi.” Rourke nije loš, iako ga je Faye Dunaway “pojela” i ona je ta koja nosi film. “Dok sam čitala scenarij, bilo je kao da razgovaram s tobom”, priznala je Dunaway Bukowskom: “Najčešće u scenarijima osjetiš foliranje, ali ovaj je tako živ, naprosto curi sa stranica.” “To je zbog piva i viskija”, odgovorio joj je Bukowski.

Međutim, pisac je oko procjene Rourkea imao ambi­valentne stavove. “Nije to učinio dobro. Pretjeran je i posve lažan. Čisti promašaj”, komentirao je prve kadrove kad se Rourke na dispoziciji pojavio neobrijan i trudio se pred starim najbolje moguće. I u daljnjim fazama je nosio figu prema Rourkeu, iako su se znali pošteno nalokati zajedno. Prema Howardu Sounesu, autoru biografije “Charles Bukowski: Locked in the Arms of a Crazy Life” (2000), Bukowski je kasnije ipak ublažio svoju ocjenu Rourkeove izvedbe.

Inače, prvi film inspiriran likom i djelom Bukowskog, baziran na priči “The Most Beautiful Woman in Town” jesu “Priče o običnom ludilu” (Tales of Ordinary Madness) iz 1981., talijanskog redatelja Marca Ferrerija, s Benom Gazzarom i Ornellom Mutti.

Antologija Ekranizacije drugog Charlesova romana “Factotum” (1975), u istoimenom se filmu, 2005. prihvatio Bent Hamer (potpisuje i scenarij s Jimom Starkom), a Henryja Chinaskog dočepao se Matt Dillon.

Moćna spisateljska mrcina u sebi je možda najviše dugovala pjesničkoj strasti. Takvim se i sam Bukowski prvenstveno osjećao - kao pjesnik: “Pjesma je grad, ispunjena ulicama i slivnicima, puna svetaca, heroja, prosjaka, luđaka…”, zapisao je. Ispod njegovih stihova, uklesanih u spomen poniženih luzera, zaista vrište “užici prokletih”, kako glasi naslov kapitalne antologije “The Pleasures of Damned” koja se u izboru Johna Martina pojavila 2007. Njezina izvrsna tranzicija u hrvatski jezik (prijevod Damir Šodan, urednička redakcija Drago Glamuzina), producirana je u izdanju Profila, 2011. “Riječ je o svijetu kojem se i u poeziji i u prozi prilazi neposredno, direktno i pokušava ga se zgrabiti za gušu”, kaže Glamuzina, dešifrirajući neprolaznu vitalnost Bukowskog: “Bukowski zapravo najviše i najbolje piše o tzv. velikim književnim temama - ljubavi, starenju, smrti. Ponekad se dohvati i politike, socijale, ljudske taštine, kolega pisaca, alkohola... pa i seksa, ali seks je tu, kao i glazba o kojoj također često piše, samo predah ili bijeg, u kojem se na trenutak zaboravi na glupost i besmisao koji nas okružuju. Ali samo na trenutak.”

Genet i Sartre proglasili su Bukowskoga za “najboljeg američkog pjesnika”. Bono Vox, pjevač benda U2, tvrdi da je Bukowski razlog zbog kojega se zaljubio u američku literaturu (s piscem ga je upoznao Sean Penn) i da je on naprosto bio tip koji je izgledao kao da nam poručuje “nemam vremena za metafore, možemo li odmah ići do kosti...”. Posvetu Bukowskom U2 su ispisali u songu “Dirty Day”, na albumu “Zooropa”, iz 1993. Red Hot Chili Peppersi spominju Bukowskog u pjesmi “Mellowship Slinky in B Major”, s albuma “Blood Sugar Sex Magik”.

Inspiracija Jedna druga američka i svjetska ikona poezije koja para grlo, Tom Waits, priznaje kako je ogroman utjecaj Bukowskog asimilirao u svoje stvaralaštvo, ocjenjujući njegovo djelo “veoma muzikalnim” i govoreći o njemu kao “jednom od najraz­novrsnijih i najvažnijih pisaca moderne proze i poezi­je u suvremenoj književnosti”. Govorio je da se Charlesovom poetikom, primjerice, inspirirao u songu “Frank’s Wild Years”, s albuma “Swordfishtrombones” (iz 1983.), a na kompilacijskom remek-djelu “Orphans: Brawlers, Bawlers & Bastards” (2006), na disku o “kopilanima”, Waits savršeno reži i ječi kroz Charlesovu pjesmu “Nirvana”: “There was nothing else to do /just to listen to the sound of the engine / and the sound of the tires / in the snow...” Obojica su nevjerojatnom ljubavlju za prezrene i poražene ispisala neke od najistinitijih taktova ljudske muke. I nema tog druma, autoputa ili pruge na ovome svijetu, na kojima nećete nabasti na neku od njihovih konobarica, spremnih da naslone vašu izgubljenost na svoje grudi.

Charles Bukowski umro je od leukemije, 9. ožujka 1994. u 74. godini života, u San Pedru, Kalifornija. Uz njega je u bolnici San Pedro Peninsula Hospital do posljednjeg časa bdjela supruga Linda Lee Beighle, koja je govorila da je Charles bio jedno “veliko kotrljajuće srce, što stalno pada i uzdiže se...” Iako je cijelog života važio za okorjelog ateista, smatravši religiju običnom laži i gubitkom vremena i energije (a u svojoj literaturi znao je dosegnuti Boga samog), pred kraj života koketirao je s budizmom. Tako da su obred pokopa obavili budistički monasi. Na Charlesovoj nadgrobnoj ploči ukopanoj u travu piše: “Don’t try.” Bila je to njegova omiljena fraza, koja je sadržavala esenciju stoicizma: “Ne trudite se. Ovo je jako važno: ne trudite se odviše, ni oko cadillaca, ni oko kreativnosti ili besmrtnosti. Samo čekajte, a ako se ništa ne dogodi, čekajte i dalje. To vam je kao buba visoko na zidu. Čekate dok vam priđe bliže da je možete raspaliti i ubiti.” Neposredno prije smrti završio je svoj posljednji roman, koji se, dakako, zove “Pulp”.

I prema smrti imao je šund odnos: “Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: ‘Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman.’ Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani.”