Emir Hadžihafizbegović (48) glasovit je bosanskohercegovački filmski i kazališni glumac te svima u Hrvatskoj dobro znano lice iz tv-reklame za domaću podružnicu jedne europske telekomunikacijske kompanije. Emir Hadžihafizbegović ministar je kulture i sporta Sarajevskog kantona. On je, dakle, i političar i glumac. Da je političar, malo je tko u Hrvatskoj znao ili barem za to mario. Zahvaljujući spomenutoj reklami (u kojoj nastupa s Goranom Bogdanom, glumcem iz Širokog Brijega!), Hadžihafizbegović postao je, htio-ne-htio, jer takav je gadljiv scenarij te reklame, prototip priprostog, glupog, ali “duševnog” Bosanca, o čemu sam u Globusu već pisao.
To je valjda moguće samo na Balkanu, da ministar kulture zarađuje za život glumeći u susjednoj državi glupana iz vica. Međutim, Hadžihafizbegović, dakako, uopće nije glup. On se gradi glup, kako u reklami tako i u politici. U reklami, razumije se, to radi za novac, a u politici?
Prije osam dana, dva dana pošto je u neredima u Širokom Brijegu policajac (još se ne zna, nažalost, koji) ubio iz pištolja Vedrana Puljića (24), gostovao je, iz sarajevskog studija, u HTV-ovoj emisiji Otvoreno.
Na stranu sad to što ga je besramna Hloverka Novak Srzić uvrijedila poručivši mu da ima prekomplicirano prezime pa će ga zvati Emir (a on joj je, jednako zlobno uzvratio opetovano je nazivajući gospođom Hlover), ali kako je moguće da jedan ministar kulture i sporta, gostujući u gledanoj tv-emisiji, nastupa kao odvjetnik besprizornih divljaka?
Makar prešutno, amnestirao je od svake odgovornosti za krvavi masovni obračun, i za Puljićevu pogibiju, skupinu mladića koji sebe nazivaju Hordama zla, a kojima je pokojni pripadao. Ni riječju nije osudio divljanje njih petstotinjak gradićem u kojem živi pet tisuća ljudi. Hadžihafizbegović zapravo je podupro tezu da su Širokobriježani, ničim izazvani, pokušali masakrirati cijelu bojnu miroljubivih, multikulturi sklonih mladića, odreda vrijednih studenata i mladih intelektualaca.
Sudeći po Hadžihafizbegovićevim riječima, ti sarajevski nacionalistički nastrojeni huligani uopće nisu to što jesu, ne, oni su “raja”, organizirana u humanitarne i turističke skupine, što putuje po Bosni i Hercegovini e da bi širila sportski duh i kulturu. A u Široki Brijeg, nadaleko poznatu urbanu džunglu, stigli su u tolikom broju samo zato da bi navijanjem na tribinama ipak nekako uspjeli zasjeniti domaće Škripare, koji su valjda u rangu neke od frakcija Liverpoolovih ili Milanovih navijača. Kaj god.
Taman da su svi Širokobriježani ustaše, kako se ovih dana lakonski zaključuje na sarajevskim forumima, apsurdno je tvrditi da su eto iz čista mira nasrnuli na uplašene, tolerantne velegrađane sa sjevera kojih je bilo svega pola tisuće. U stvarnosti, sukobili su se brojčano nadmoćni brutalni bošnjački huligani s malobrojnim, ali brutalnim hrvatskim policajcima i naoružanim mještanima. Tek pukim slučajem, poginuo je samo jedan akter.
Što bi se dogodilo kad bi u Sarajevo, koje ima 400 tisuća stanovnika, organizirano navratilo 40 tisuća nacionalistički nastrojenih muškaraca e da bi proslavili neku svoju godišnjicu i usput pokorili grad? To se, dakako, u Sarajevu već dogodilo, 1992., i nije posrijedi bilo sportsko natjecanje nego velikosrpska agresija. I nije sukob potrajao sat i pol, nego dulje od tri godine, i nije poginuo jedan mladić nego dvanaest tisuća djece, žena i muškaraca u opkoljenom i nekih šest tisuća u okupiranom dijelu grada.
I u Širokom Brijegu se prije deset dana dogodio ratni sukob, i nije bilo posrijedi sportsko natjecanje nego velikobošnjačka agresija. Tko to ne vidi, agitira, u stvari, da se taj rat rasplamsa. Ni riječju se, primjerice, Hadžihafizbegović nije pobunio protiv toga da na Federalnoj televiziji tobožnju istinu o krvavim neredima u Širokom Brijegu iznose huliganski (ratni?) vođe, poput stanovitog Aldina Popare, koji je ordinirao Širokim Brijegom s priručnim kopljem u ruci, loše zamaskiran, a sad daje izjave na tiskovnoj konferenciji kao da je kakav uglađeni visoki predstavnik međunarodne zajednice.
U politici se, dakle, Hadžihafizbegović pravi grbav, kao i svi političari, samo zato da bi se umilio biračkom tijelu, a u ovom slučaju to biračko tijelo predstavljaju mržnjom zaraženi huligani, njihovi simpatizeri, prijatelji, rodbina, komšije...
U emisiji smo doznali i da je Emir Hadžihafizbegović sedam godina igrao nogomet u Tuzli, rekao je i da je “duboko upoznat s fudbalom”, a zatim i da “prvi put čuje” da se na bosanske stadione ne smiju unositi zastave s hrvatskim grbom, koji je i dio državnoga grba Federacije Bosne i Hercegovine. Pakao, to su uvijek drugi. U Širokom Brijegu dogodio se, dakle, međunacionalni sukob, rat u malome, koji nema nikakve veze s nogometom, kao što, uostalom, cijela ta bosanskohercegovačka nogometna liga, blesavo, pokondireno nazvana Premijer liga, nije nikakvo sportsko natjecanje nego čista lopovska posla.
Zamislite, kaže Hadžihafizbegović da je liga lijepo napredovala jer se već počelo događati da gostujući klubovi odnesu pobjedu. Dakle, to je dosad bilo nemoguće, jer posrijedi i nije nikakvo natjecanje nego kriminalan, namješten cirkus koji bi trebalo pod hitno zatvoriti.
Kako bilo, glumac Emir Hadžihafizbegović izgubio je bitku s političarem Emirom Hadžihafizbegovićem. Njegov submisivan “strah od Darinke” iz reklame sad se nadaje tek kao kvarno glumatanje u usporedbi sa submisivnom ljubavi što je gaji spram huligana iz vlastitog sokaka. A da je malo hrabriji, i manje političar, možda bi zavapio: sačuvaj nas, Bože, hrvatske kulture, srpskog junaštva i bošnjačke multikulturalnosti!