Hrvatska je započela predsjedanje Europskom unijom, našla se u situaciji u kojoj nikada nije bila. Zagreb i drugi hrvatski gradovi postali su centar europske administracije, a da mnogi građani Hrvatske još ne razumiju što to znači i što se događa. Država predsjedateljica nije samo ona koja će tijekom šest mjeseci koliko traje njezino predsjedanje biti servis europskim političarima i službenicima nego će postati i država čije će značenje na europskoj političkoj sceni rasti ili ćemo ostati mali i neprimijećeni. O tome što predsjedanje znači za Hrvatsku razgovarali smo s prof. Vesnom Pusić, nekadašnjom ministricom vanjskih poslova, Gordanom Markotićem, veleposlanikom i koordinatorom predsjedanja Vijećem EU, i Danielom Mondekarom, bivšim predsjednikom saborskog Odbora za EU poslove, danas vlasnikom EuroNavigatora, konzultantske tvrtke za EU poslove i javne politike.
Vlašić: Kako će izgledati ovo predsjedanje, što će nam ono donijeti?
Markotić: Predsjedanje je rutinska stvar za države članice EU, osim ako se ne radi o prvom predsjedanju. Onda se nastojite prikazati što boljim, pokazati se kao kompetentni za fileove koje radite, ali i kompetentni za organizaciju cijelog posla koji je idealna prilika, ne samo za radni dio nego za kulturnu promidžbu, umjetnost, turizam. To je na marginama predsjedanja, osnovna zadaće jest baviti se fileovima EU, kreirati novi acquis communautaire za budućnost i po tome će se pamtiti jesmo li bili uspješni ili ne. Ali, uz to idu i ove popratne stvari kao što su hoteli, restorani, putovanja, izleti, tako da, osim Zagreba, imamo i događaje na visokoj razini u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i Rijeci, a na ekspertnoj razini ćemo imati događaje po cijeloj Hrvatskoj.
Gordan Markotić
Vlašić: Gospođo Pusić, vi ste pregovarali o našem ulasku. Je li to ono što ste htjeli? Dolazimo li sada u situaciju da kažemo EU ono što želimo?
Pusić: Kao politička zajednica, kao društvo smo se odlučili za ulazak u EU i prije nego što smo krenuli pregovarati i iz te pozicije je bila ocjena jesmo li to htjeli. Mislim da svatko tko je zdrave pameti pristupio toj temi može reći, da, to je to što smo htjeli. Nije rješenje svih naših problema, nije čarobni štapić, ali je jedna politička zajednica koja daje puno veće šanse i za političko sazrijevanje, za sigurnost i za izgradnju institucija. Kod nas je taj proces pregovaranja u velikoj mjeri bio i proces izgradnje države, dakle izgradnje institucija. Mi smo izašli iz pregovora i postali članicom s cijelim nizom institucija koje nismo mogli ni sanjati, koje nismo imali na početku. Neke koje su poznatije su tipovi institucija kao povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, ali i cijeli niz u svim resorima institucija, procedura koje smo u procesu pregovora dobili, osmislili i sami napravili. Ali ih ne bismo napravili da nismo bili u tom strukturiranom procesu. Kad smo ušli u EU, započeo je proces sklizanja unatrag, tzv. backsliding, naročito u području pravosuđa koje je možda i najvažnije u cijeloj stvari. To nije specifično samo za Hrvatsku, to se dogodilo gotovo u svim istočnoeuropskim članicama, u nekima i mnogo drastičnije nego kod nas. Međutim, mi smo trajno dobili jedan okvir u kojem se razvijamo. Nikome taj napredak ne ide pravocrtno, uvijek su to usponi i padovi za koje se samo čovjek nada da će u nekoj rezultanti biti napredak. U okviru EU imamo šanse da nam i padovi ne budu tako duboki kakvi bi bili bez tog konteksta EU. Ono što se, po mom mišljenju, bitno promijenilo, a predsjedanje tu može u tom smislu puno pomoći, jest to da smo mi direktno kao država članica odgovorni za sudbinu i budućnost te unije. Nitko nam tu neće ništa ni dati niti smisliti ako mi ne osjećamo odgovornost i ne pridonosimo tome da taj politički projekt, koji je vjerojatno najbolji politički projekt koji je Europa sigurno ikada imala, u konačnici uspije.
Vlašić: Kao i svaki život...
Pusić: Da, ali u nekim razdobljima života je malo manja kušnja, a u nekim malo veća. Hrvatska je preuzela predsjedanje na mnogo razina u jednom kompliciranom, ali i vrlo zanimljivom trenutku.
Vlašić: Ovo zvuči kao kletva...
Pusić: Uvijek je tako, ali zamislite da je dosadno? Uvijek sam smatrala da je definicija uspjeha jedne zemlje, osobito na međunarodnom planu, da tvoj utjecaj bude veći od tvoje veličine. Hrvatska u ovom trenutku ima svoju šansu. Djelomično je to stjecajem zapravo nepovoljnih okolnosti, a to je činjenica da je u prošlom semestru, dakle jesenas, Europsko vijeće odlučilo da neće započeti pregovore sa Sjevernom Makedonijom.
Vlašić: Ali, mi to želimo, mi želimo da Sjeverna Makedonija uđe u EU. Je li to naš interes?
Markotić: Da, naravno. Naš interes je da imamo susjedstvo koje je sređeno, koje je stabilno, mirno, a to sve donosi članstvo u EU.
Vlašić: Kako ćemo to postaviti, gurnuti na stol? To će biti na konferenciji o Zapadnom Balkanu?
Markotić: To je summit šefova država i vlada o zapadnom Balkanu, i tu su krenule prve konzultacije. Premijer Plenković bio je s predsjednikom Macronom, i to je početak tih konzultacija koje su namijenjene za pripremu tog summita. Moramo pregovarati sa svim državama članicama, pogotovo onima koje imaju neka mišljenja malo različita od nas ili od drugih i postići konsenzus prije samog summita da bi summit imao uspjeha i da bi bio summit s rezultatima.
Vlašić: Koji će biti hrvatski interesi koje ćemo pokušati nametnuti? Je li ovo pitanje uopće odgovarajuće? Može li predsjedavajuća država to postaviti?
Markotić: Država koja predsjeda mora biti neutralni posrednik, to je funkcija predsjedatelja. Međutim, kroz izradu programa prioriteta predsjedanja se uvijek mogu ubaciti dijelovi koji su nam jako bitni. Recimo, mi smo digli pitanje demografije na agendu EU. To je pitanje koje je vrlo značajno za Hrvatsku, ali ne samo za Hrvatsku nego za više od polovice članica EU koje imaju problema s demografijom. Kod zaštite okoliša nam je važna zaštita otoka, tu je i zaštita voda. Puno stvari koje se prepliću su među top prioritetima EU, ali i nama na nacionalnoj razini.
Vlašić: Što vi očekujete od našeg predsjedanja, g. Mondekar?
Mondekar: Očekujem da nakon šest mjeseci Hrvatska bude kao mala država članica još glasnija. Postoje, kao što je rekla profesorica Pusić i veleposlanik Markotić, i manje države od Hrvatske kao Malta, Luksemburg...
Daniel Mondekar
Markotić: Estonija!
Mondekar: Tako je, a te su države izuzetno glasne i utjecajne u EU u određenim političkim područjima. Nitko ne očekuje od Hrvatske da bude vodeća država članica po pitanju emisija CO2 u automobilskom prometu ili vezano uz autoindustriju ili avioindustriju. Nitko to ne očekuje ni od Malte, ali Malta je, recimo, izuzetno utjecajna po pitanju migrantskih politika, ribarskih politika, pa čak i pitanja brodskih registara. Luksemburg i financijske usluge. Samo to dvoje je dovoljno. Očekujem veliko sazrijevanje Hrvatske, do kraja, u kojem će Hrvatska nakon ovih šest mjeseci, kada Njemačka preuzme predsjedanje i sljedeći trio nakon toga dođe, čiji glas će se čuti i dalje vezano uz određene politike. Bile te politike, zbog naše geostrategije, transportne, demografske kako je veleposlanik rekao, ili bile one pitanje digitalije. Nije Estonija džabe, da se tako izrazim, imala onoliko digitalni program. To je upravo ono što je gospodin veleposlanik rekao – ne možete svoj nacionalni interes staviti na stol i reći, to je to. Ali, kroz europske politike i europske dosjee koji dolaze naravno da možete reći, ovo je više od interesa Hrvatske, ovo je od malo više interesa, a ovo je malo manje. I ja očekujem da će Hrvatska u nekoliko politika isplivati kao država članica koja će biti potencijalno dobar partner sljedećim državama predsjedateljicama, sljedećim sastancima i formatima Vijeća kada će se raspravljati o tim dosjeima. Moramo razumjeti, ja to gledam iz iskustva javnog sektora u kojem sam proveo osam, devet godina i, sada, privatnog sektora. U Bruxellesu se ta dva sektora križaju nevjerojatno. Nisam siguran da je zakonski moguće u Hrvatskoj imati takvo spajanje privatnih i javnih interesa kao što je recimo u radnim skupinama Europske komisije. Tamo se u vrlo ranim fazama nacrta nečega što je buduće hrvatsko zakonodavstvo spajaju javni i privatni interesi. Zašto to spominjem? Zato što Hrvatska u budućnosti tu ima jedan manevarski prostor po pitanju određenih europskih politika tako da očekujem da ćemo za šest mjeseci izaći s još jačom državom. Tu je važno da država sačuva ljude koji rade za nju, jer je Hrvatska doživjela određene, velike gubitke nakon ulaska u EU, a i to treba reći. Govorimo o par tisuća ljudi koji su otišli u Europsku komisiju, Parlament i Europsko vijeće i sada je jako bitno da sačuvamo i ovih par stotina službenika koji su prošli intenzivne trening i edukaciju i da ih sačuvamo. Imat ćemo još profesionalniju državu i očekujem da ćemo biti potencijalni koalicijski partner od direktive do direktive, od uredbe do uredbe. Jer, Bruxelles je rov i u njemu se vodi rovovska bitka! Vama se oko velikog dijela politika države članice preslaguju. Nijemci i Francuzi, Višegradska skupina, prijatelji kohezije, friends of better spending, kako se ovi drugi zovu. Svaka ta politika je bitka. Mi ćemo imati par bitaka tijekom hrvatskog predsjedanja. Proračun EU je bitka broj jedan, Brexit je ogroman izazov i ne znamo što on može povući za sobom.
Markotić: Izobrazbu za predsjedanje je prošlo 870 ljudi. To je trajalo godinu dana, a Hrvatska je dobila milijun eura od europskog socijalnog fonda. Doista, i drugi nas uvjeravaju da su njihove uprave nakon predsjedanja postale sasvim druge uprave. To je najveći edukacijski projekt prema državnoj upravi koji smo imali do sada. Čak su i ministri prošli tri kruga edukacije.
Vlašić: Naše smjernice je napravila Vlada. U drugim zemljama je u izradu smjernica bio uključen i nevladin sektor, a čuo sam da je Vlada izbjegla hrvatske nevladine udruge. Zašto?
Markotić: Mi smo razgovarali s NGO-ima i s akademskom zajednicom. Postojao je otvoreni dijalog i prije donošenja ovih prioriteta, tako da se ne može reći da smo isključivo bili orijentirani unutar uskog kruga stvaranja prioriteta. Imali smo otvoreni dijalog s nevladinim sektorom i sa sveučilištima, sa studentima. Ne zaboravite, populacija između 18 i 34 je 65% onih koji se zauzimaju za predsjedanje. To je ta ciljana publika kojima se najviše treba obraćati.
Pusić: Prioriteti predsjedanja nisu isključivo odluka države predsjedateljice. Država predsjedateljica mora voditi računa o prioritetima EU, jer u ovih šest mjeseci Hrvatska nije Hrvatska u onom smislu da vodi računa o prvenstveno svojim interesima, nego mora voditi računa o interesima EU. To je jedna od zadaća i jedan od važnih prioriteta učenja, da si u stanju postaviti se kao arbitar u tako velikoj zajednici. No, glavna prednost uspješnog predsjedanja je povećani utjecaj države članice u europskim procesima odlučivanja. Naravno, postoji formalna struktura i neformalna struktura, kao i u svakoj zajednici. Isključimo li dvije najveće države članice, Njemačku i Francusku, čak i za druge vrlo velike države veliku ulogu igra mogućnost da se progura, na dnevni red stave neke teme je ugled koji određena zemlja ima.
Vesna Pusić
Vlašić: Kada će Bruxelles postati dio unutarnje politike?
Pusić: Nikada sasvim. Djelomično je i sada dio unutarnje politike jer više od polovice zakona koje donosimo u Saboru su europski zakoni. Puno stvari koje gledamo kao unutarnje pitanje su de facto ili koncipirani, ili odlučeni, ili isplanirani zajednički u Bruxellesu, i tu je važno naglasiti, ne samo kod nas nego uopće, u razdobljima skepse prema projektu EU jer se često među ljudima javlja otpor u stilu: što će nama ti europski činovnici nametati ovo ili ono.
Vlašić: A, sada parafrazirate Dubiozu kolektiv i ono “sad će da nas biju sile svjetske milicije”...
Pusić: Nisu to nikakvi briselski činovnici, to su naši vlastiti premijeri i ministri koji sjede u tim vijećima i nema tog briselskog činovnika koji može nametnuti nešto protiv volje Europskog vijeća. A u Europskom vijeću sjede svi premijeri, dakle šefovi država i vlada i sve konačne odluke su njihove. Vi sada možete reći da bi bilo bolje da nema tog elementa da se mora postići neki konsenzus ili kompromis, ali kompromis te vrste je uvijek najmanje opasan za građane. Možda je najkompliciraniji za političare, ali je najmanje opasan za građane.