VOJO RADOIČIĆ: "Slikam brodice jer su one simbol čežnje moje majke za ocem koji je nestao na moru"

S prozora nebodera u riječkoj Gornjoj Vežici kao na dlanu pruža se pogled na brodske gorostase u “Lencu” i modre obrise za lijepih dana na Kvarneru.

Bura udara, kroz stan zvižduče vjetar. Sve sobe krase brodići na slikama, vedri, majušni, kao da svaki od njih šeretski namiguje promatraču kad ulazi u lučicu.

Slikar i kipar Vjekoslav Vojo Radoičić sa svoga prozora svaki dan gleda kako se u remontnom brodogradilištu tiskaju veličanstveni teretnjaci. I sam je, osamdeset i pet mu je godina, bio na “remontu”, ugradili su mu dva pacemakera. Srce mu radi sa 17 posto kapaciteta, ima snage samo za kreativnost. 85 godina napunio je 10. studenoga. U tom povodu predstavljena je Vojina kamara u Thalassotherapiji (specijaliziranoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Opatiji), bolesnička soba ukrašena njegovim umjetničkim kreacijama, kao što na Rebru postoji Generalićev apartman.

“Tata i ja bavimo se promicanjem njegova imena”, objašnjava Vojina kći Vlasta, biotehnologinja, uz koju još ima kći Jasnu, profesoricu, te četvero unučadi, mladih ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama.

U centru Rijeke napravio je Radoičić prije dvije godine željezni brod instalaciju.

“Klipan stari se verao po konstrukciji, određivao boje. Ali ništa se nije desilo”, veselo će slikar i kipar kojem svakodnevno dolaze dvije njegovateljice i njegova Renatica koja održava kućanstvo.

Trosoban stan krcat je nekim od najvažnijih radova iz Radoičićeva opusa: Ovaj umjetnik izlagao je više od 180 puta. Danas pomalo zaboravljeno razdoblje njegova naivnog slikarstva, urica na slici na kojoj grad oblijeću lascivni anđeli, slika iz koje viri red skulpturica automobila... Novi radovi razbacani su po stolu u dnevnom boravku, umjetnik više nema atelje na Pećinama; Grad Rijeka “oteo” ga je da tamo izgradi cestu. Ono što je Grad Radoičiću nakon toga ponudio za novi atelje nije bilo prihvatljivo, pa će se morati javiti na novi natječaj za radni prostor.

- Kad su me izbacili iz ateljea, bio sam toliko jadan da sam od muke dva kontejnera radova bacio u more. U atelje svraćaju ljudi, oni su sastavni dio rada.

I vi ćete sutra vjerojatno biti na nekoj slici, ali ja ću napisati da je bilo kakva sličnost sa stvarnim osobama slučajna – žali se jer mu pri radu smeta sva ta “krama” u stanu, tepih... Tu mu je nemoguće napraviti djelo velikih dimenzija.

Slikar, kipar, grafičar, karikaturist, dizajner, ilustrator, scenograf rođen je 1930. godine, sasvim slučajno u Požegi. Do devete godine živio je u Boki, a 1942. godine seli se u Zagreb. Učio je svirati violinu, već je u gimnaziji risao stripove, karikature. Vojo i njegova majka u Rijeku su se preselili po završetku 2. svjetskog rata, tu je završio Pomorsku školu i Pomorsku akademiju.

“Moja mama bila je Zagrepčanka, Marković djevojačkim prezimenom, a otac i djed iz Boke. Obojica su bili talentirani za umjetnost, no bavili su se čisto desetim stvarima.

Kako smo živjeli uglavnom na moru, moj dječački san bio je završiti pomorsku školu, ploviti i usput raditi nešto s umjetnošću. Ali nakon što sam završio srednju pomorsku naobrazbu, nisam htio ploviti. Otišao sam u Zagreb i dogurao skoro do diplome ekonomista”, priča Radoičić.

Imao je u to vrijeme neke cure, Dubrovčanke koje su ga odvukle na, kako kaže, “party” u Majstorsku školu kod Krste Hegedušića.

“Rekao sam Hegedušiću da me nisu primili na slikarstvo jer već imaju trojicu koja su završila pomorsku školu, da im je, kako su mi rekli, dosta tih Dalmatinaca koji se motaju po Akademiji. Cure su bile uporne i navalile su da profesor pogleda moje slike.

Krsto je, vidjevši moje slike, rekao: ‘Meni se to jako sviđa, a vama Akademija ne treba budući da vi crtate od 10. godine. Gurajte dalje sami, a ja ću vam pomoći bude li trebalo’”, prisjeća se umjetnik koji nakon večere svaki dan “dela do dve-tri ure”.

Suprugu Zlatu upoznao je kao mladac na Korzu, vjenčali se 1959. godine u Düsseldorfu. Stručnjakinja za pomorsko pravo umrla je prije 10 godina, od komplikacija uzrokovanih astmom. Njihovu braku posvećena je slika u dnevnom boravku po uzoru na igraću kartu, s jedne strane kralj, s druge kraljica. To su Vojo i Zlata.

“Tko je gore, a tko dolje, to se može obrnuti. Moja supruga bila je jedna od rijetkih žena u bivšoj Jugoslaviji koja je bila pomorski agent, radila je u Jadroagentu i svaki čas su je negdje slali. I ja sam se dvadesetak godina – do invalidske penzije krajem 70-ih zbog problema sa srcem – bavio pomorskom privredom. Bio sam direktor druge po veličini špediterske firme u Jugoslaviji, Intereurope. Volio sam taj posao, no fizički nisam mogao izdržati tempo direktorskog i umjetničkog posla”, napominje Vojo.

Zbog Zlatina posla selili su se, radila je u špediciji u Düsseldorfu koncem pedesetih, u vrijeme kad je Vojo Radoičić bio fasciniran Paulom Kleeom, koji je nekoć predavao na tamošnjoj akademiji. Ranih sedamdesetih boravili su u Londonu, a osamdesetih su se preselili u Beč. Igra slučaja htjela je da se desi prijateljstvo između Radoičića i također svjetskog putnika, austrijskog umjetnika Friedensreicha Hundertwassera, zahvaljujući jednoj galeriji pokraj venecijanskog Rialta kojoj je 70-ih Radoičić poslao svoje radove za prodaju. Hundertwasser mu je poslije bio od velike pomoći u međunarodnoj karijeri.

“Napravio sam dvije velike slike, jedva su stale u auto, u to doba se kontroliralo što se iznosi iz zemlje. Žena vlasnika venecijanske galerije telefonom me obavijestila da je dvije velike slike kupio jedan Nijemac koji je nosio japanke i čarape, i to dvije različite čarape. Slike koje je on kupio bile su pejzaži. Začuđujuće, na niti jednoj nije bilo more. Otad smo postali jako dobri prijatelj”, otkriva Radoičić.

“Nikad me nitko u svijetu nije prevario za slike, osim nekih naših likova koje sam upoznao u Beču”, kaže umjetnik koji je izlagao u Beču, Londonu, Firenci, Parizu, Bruxellesu, Münchenu, Den Haagu, Melbourneu, New Yorku, Oslu, Bernu... U Beču, gdje je živio 15 godina, sve je njegove tamošnje izložbe, prisjeća se, otvarao gradonačelnik Beča.

U stanu na Gornjoj Vežici jedna je sobica pretvorena u arhivu Radoičićevih radova. Tu su sve slikovnice koje je ilustrirao, zbog kojih je bio i nominiran za nagradu H. C. Andersena, arhiva kataloga izložaba, skice za pedeset scenografija. Iz kazališnog svijeta pamti prijateljstvo s Reljom Bašićem.

Vojo Radoičić miroljubiv je čovjek, u životu se tek jednom napio, potukao i dobio batine.

“Dok sam bio direktor Intereurope, mene su dečki dolazili pitati trebaju li se oženiti. Ja bih im rekao: pa nisam ti ja mater da ti dajem blagoslov, a oni bi mi uzvratili da sam im, svejedno, jako drag. Jednom sam se tek pijan posvađao s prijateljem. Bilo je to u Jurišićevoj na Radio Zagrebu. Rekao mi je da sam mona i lupio me nogom, bio je četiri puta jači od mene. Ja sam njemu na to odbrusio da je konj, a on mi prilijepio ćušku, pa sam ja njemu vratio... To je na kraju završilo tako da sam obukao tuđi kaput, a onda me i avijatičar kojem sam uzeo kaput ćušnuo”, smije se davnom incidentu.

Sjeća se, a propos svoje naravi, i Linićeva komentara kad je bio predsjednik Udruženja likovnih umjetnika.

“Slavko Linić stalno se svađao s mojim prethodnikom na mjestu šefa udruženja umjetnika. Jednom me pitao kako to da ja njemu nikada ne protuslovim. Odgovorio samu: ‘Druže Liniću, zašto bih ja vama protuslovio, nemam razloga napraviti barufu s vama i ispasti incidentan?’” kaže o iskustvu s političarom.

Lijepa karijera, mnogo putovanja i uspjeha, realiziran privatni život... Za čim nakon svih godina žali?

“Žalim što nisam ostao u Australiji. Kad sam tamo izlagao šezdeset i neke, vlasnica galerije nudila mi je da mi proda galeriju po povoljnoj cijeni. Kontaktirao sam suprugu i djecu žele li poći u Australiju. Nisu željeli i ja sam popustio”, kaže Radoičić premda, priznaje, nije siguran bi li na drugom kontinentu uspio.

Nikad nije bio ortodoksni nevjernik, misli da postoji nešto što pokreće sve.

A što pokreće te silne brodice u Radoičićevu opusu, brodice koje je promatrao još kao dijete u Boki, za koje je vezan čitav život kroz obje karijere? U Vojinu odgovoru na ovo pitanje sada se prvi put za javnost otvara obiteljska tragedija, čuvana tajna i Radoičićeva opusa.

Otac Voje Radoičića nestao je u Drugom svjetskom ratu, 1941. godine, kao član pomorske flote kralja Petra. Otada mu se izgubio svaki trag, a Vojina majka nakon suprugova nestanka poželjela se nastaniti u Rijeci, sve da bi živjela negdje odakle se vidi more. Tolika ljudska bol iza nasmijanih brodica, svaki taj dimnjačić plovila, ta šarena okna nose nadu i vijest koja nikad nije stigla. Snaga je ovdje osobnosti i optimizma onoga koji je imao radostan kist.

I danas, unatoč tome što je u devetom desetljeću, Vojo Radoičić vedar je čovjek. Najviše ga u danu veseli kad ustane, kćerin psić Pika leži pored kreveta i lijepo je vrijeme. Cijeli život piše plan za svaki dan. Ako uspije izvršiti svih pet točaka dnevnih namjera, “jako je happy”.

“Ako mogu živjeti u ovakvom stanju, da mi tikva radi, a svi mogu potvrditi da mi dosta dobro radi, onda mi je čisto svejedno koliko ću živjeti. Nikad nisam zbrajao koliko ću još živjeti”, opušten je. Mogli bismo, eto, s Vojom razgovarati cijeli dan, takav je čovjek. Ali ohladila bi mu se juha, žao bi nam bilo. Uostalom, toliko se toplih obroka danas jede podno njegovih radova u restorančićima u Zagrebu i Rijeci.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: