KONTROVERZNO OTKRIĆE

ZATAJENA POVIJEST HAJDUKA Torcidu su 1950. osnovali agenti Udbe i oficiri JNA (i to u Zagrebu, ne u Splitu)

CROPIX

Dr. Hrvoje Klasić, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, otkriva za Globus kontroverzne nalaze svoje najnovije studije o odnosu između politike i sporta u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata





Prvo “ne” Josipu Brozu stiglo je iz Hajduka, na oslobođenom Visu, nakon Titovog prijedloga da se preseli u Beograd i postane armijski klub, što će kasnije biti Partizan. Torcidu, najstariju navijačku skupinu u Europi, osnovali su u Zagrebu moćni ljudi Partije, Udbe i JNA, a među najaktivnijim članovima bio je i bivši pripadnik najužeg kruga oko Draže Mihailovića. Hrvatski partijski vrh predlagao je drastične kazne za neposlušne sportske novinare, secirajući im prošlost, pa je za Mladena Delića rečeno da je bio “blizak ustašama”, Zvone Mornar, otac današnjeg ministra, “do zadnjeg je dana bio domobranski oficir”, a Hrvoje Macanović “čovjek svih režima”...

Dio je to pikanterija iz opsežnog istraživanja dr. Hrvoja Klasića, profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na temu politike i sporta u bivšoj državi iz kojeg je vidljivo da se povijest, zapravo, ponavlja. Jugoslavije već davno nema, ali sve ono što se događalo na sportskim terenima, od podmićivanja igrača i sumnjivih transfera do šovinizma na tribinama, ostalo je do dana današnjeg.

Povijesni materijali otkrivaju da je prvi, u vrijeme kada je to bilo gotovo bogohulno, koji se zauzimao za profesionalizaciju sporta, pa i nogometa bio Miko Tripalo. Isto tako gimnastičkom društvu Sokol, koje je djelovalo u svim krajevima bivše države, na inicijativu Milovana Đilasa i uz blagoslov Edvarda Kardelja nasilno je promijenjeno ime u Partizan. Zanimljivo je i to da je bivši visokorangirani hrvatski komunistički vođa, Jure Bilić, gotovo dobio izgon iz Partije jer je otvoreno navijao za Hajduk. A uzvici “ustaše” i “četnici” čuli su se na nogometnim igralištima prvi put ujesen 1945. godine, nekoliko mjeseci nakon formiranja nove države.

Partijske komisije budno su pratile što rade sportaši, pa je tako na stup srama stavljena atletičarka Mira Tucelj jer je u švicarskom hotelu uzela pribor za jelo. Partijski ukor dobio je visokopozicionirani udbaš Borko Vranican jer je koristio službeni položaj i navijačima Hajduka, odmah kako je rođena Torcida, osigurao nabavku željezničkih vagona da putuju u Split. A glavni čovjek te prve navijačke skupine u Europi bio je izvjesni Klauzer, inače Austrijanac, pripadnik SS trupa.

“Ljudi na ovim prostorima toliko vole sport i žive uz sport, ali usprkos tome u posljednjih dvadeset godina nije napravljeno niti jedno istraživanje o sportu u društvu, posebno utjecaju politike na sport. Sudjelujem u jednom projektu koji se zove ‘Stvaranje socijalističkog čovjeka’, a svatko pristupa s različitog aspekta, s time da sam se ja odlučio za sport”, kaže dr. Klasić.

I kroz sport, tvrdi Klasić, vidi se da je Jugoslavija bila totalitarna država, posebno prvih desetak godina. Prvih godina kopirao se isključivo Sovjetski Savez, pa je i prvo studijsko putovanje sportskih radnika i sportaša izvan SSSR-a u rujnu 1945. godine bilo u bivšu Jugoslaviju. “To će kulminirati događajima vezanim uz nogomet, nakon što je Dinamo iz Moskve imao uspješnu turneju po Britaniji, pa je pala odluka da drugi najjači sovjetski tim CDK krene na turneju po Jugoslaviji. Time je Moskva željela pokazati da je to njen ‘saveznik broj 1’. Pobijedili su Partizan 4:3, Crvenu zvezdu 3:1, Hajduk s 2:0, a najjači otpor je pružila reprezentacija Zagreba odigravši 2:2.”

Nakon sukoba sa Staljinom sve se mijenja. Posebno je bila zanimljiva nogometna utakmica na helsinškoj Olimpijadi 1952. godine, na kojoj su Sovjeti prvi put nastupili. Bio je i problem gdje će sportaši SSSR-a biti smješteni, pa je bila i opcija da budu u Lenjingradu i da ih se prevozi na natjecanja. Druga je opcija bila da budu smješteni na ratnom brodu u luci u Helsinkiju, a po trećem scenariju, koji je bio realiziran prvi i zadnji put na nekoj Olimpijadi, napravljena su dva olimpijska sela, jedno za SSSR i istočne zemlje, a drugo za sve ostale. “Igrali su Jugoslavija i SSSR i to je bilo više od nogometne utakmice. Petnaest minuta prije kraja Jugoslavija je vodila 5:1 i Rusi su na kraju dali četiri gola i utakmica je završila 5:5. U novoj utakmici pobijedila je Jugoslavija i bio je to trijumf nakon Titovog razlaza sa Staljinom”, govori Klasić, spominjući da su nogometaši dobili brojne čestitke, među kojima je i ona radnika valjaonice bakra u Sevojnu “Titovim junacima na Olimpijadi”. Sovjetima je to bila velika katastrofa, a svjetski mediji su pisali da je to kraj “superiorne ideologije”.

Klasić kaže da je s današnjeg stanovišta nezamislivo da nogometaši putuju 55 sati na natjecanje, kako je to bilo uoči Helsinkija. Promijenili su nekoliko prijevoznih sredstava, avion, vlak, autobus, trajekt, a na minhenskom željezničkom kolodvoru, čekajući vlak za Hamburg, održali su i trening. “Pokušavam si danas zamisliti Mandžukića i Luku Modrića da prvo putuju 55 sati i u pauzi na nekom peronu rade sklekove i trbušnjake”, kaže Klasić.

Masovnost, amaterizam i politička kontrola bili su obilježje sporta u prvim danima nove države, a to se odnosilo i na nogomet. Ali, ne zadugo. Iako je komunistički sustav želio dokazati da sport nije samo zabava i natjecanje, već stvaranje “novog čovjeka”, nogometaši na ovim prostorima prvi su prekršili stroga pravila amaterizma i tražili privilegije. Hrvatski partijski vrh s prezirom je konstatirao da su im to omogućili treneri klubova, za koje je Vladimir Bakarić rekao “to su gadovi i treba ih istjerati”. Nogometaši su vrlo brzo počeli dobivati razne povlastice, obično je to bio odgovarajući posao koji omogućuje malo rada, nabavka namještaja, pojačana hrana. Davalo se po 5000, 6000 i više tisuća dinara na ime zalaganja, a to zna biti i zabijeni gol na nekoj utakmici.

Dr. Klasić kaže da je zabilježeno da su juniori Dinama dobili od uprave kluba za osvojeno prvenstvo svaki po sat, a igrači državne reprezentacije poslije pobjede nad Francuskom po 25.000 dinara, što u gotovom, što u doznakama za diplomatski magazin. “Dijelilo se igračima i živežne namirnice i u tom cilju su zaklane tri debele svinje”, precizno je u jednom izvještaju konstatirao hrvatski partijski vrh. Igrači Strnad i Dvornić dobili su “po jednu kombiniranu sobu”, a te su sobe zavedene u inventar kluba. “Ako jednom ovi igrači prestanu igrati za Dinamo, oduzet će im se te sobe”, stajalo je u fusnoti.

Trener Higl dobio je kuhinjski namještaj, a hrvatski partijski vrh optužio je igrače za veliku udobnost, pa i raskalašenost. “Putuje se spavaćim kolima ili prvim razredom, odsjeda se u najboljim hotelima, a povrh svega se dobije i dobar džeparac. Prilikom zadnje utakmice Jugoslavije s Engleskom u Londonu igrači su dobili pored džeparca još dolara, tako da su neki i u Zagrebu po povratku mijenjali dolare koje nisu mogli potrošiti. Na gostovanju Dinama u Njemačkoj isplaćuje se igračima džeparac od po tri dolara, iako je bio odobren jedan dolar.”

“Veliku pažnju sportu posvećivali su i najviši dužnosnici, poput Josipa Broza, Vladimira Bakarića, Đilasa, Kardelja, Rankovića. Zanimljivo je da nakon nekog uspjeha sportaša u svijetu nije bio običaj da državni vrh ili šef države šalje brzojav čestitke sportašu, već obrnuto, nagrađeni sportaši obično su pisali hvalospjeve drugu Titu”, objašnjava Klasić.

Klubaštvo i navijanje za neki klub bili su crvena krpa jugoslavenskom političkom vrhu. Posebno su se svi digli na noge kada je 1950. godine osnovana Torcida. Partijska komisija, očito uz aktivnu asistenciju policije, detaljno je istražila što se događalo iza kulisa, pa je u jednom povjerljivom partijskom materijalu naglašeno da su navijači nosili sa sobom i školska zvona. “To su ime [Torcida] saznali iz novina koje su pisale o svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu”, konstatirao je partijski vrh, usprkos tome što osnivači Torcide to nisu htjeli priznati. Na kraju je policija prisilila glavnog organizatora Žuvelu, koji je kasnije završio i u zatvoru, da prizna da je ime kopirano iz Brazila.

Prije utakmice Hajduka i Crvene zvezde u Splitu 1950. godine navijači splitskog kluba iz Zagreba organizirali su odlazak na utakmicu. “Sve su pripreme vršili pod imenom Torcida, a glavni organizator Žuvela priznao je da je inspiracija bila iz Rija, gdje su se navijači također nazivali ‘torcidom’.” Nabrajaju se dalje imena najodgovornijih za osnivanje navijačke skupine i onih koji su bili “umiješani” u tu rabotu. “Tajnik Fiskulturnog saveza Hrvatske Pero Djetelić nema još uvijek raščišćenu prošlost i sumnjiv je na suradnju sa Gestapom.”

Partijsko-politički aparat istražio je da je u Zagrebu oformljen inicijativni odbor prijatelja Hajduka i da su u tom odboru Zvonko Bešker iz predsjedništva Vlade, Ivan Družić iz Komisije društvene kontrole, Borko Vranican iz zagrebačke Udbe te kapetan Jugoslavenske ratne mornarice Velimir Ronkulin. “Torcidu, kako vidimo iz dokumenata, osnivaju visoki partijski, Udbini i JNA dužnosnici, a partijski je vrh konstatirao da su u Splitu osnovane i filijale Torcide čiji su članovi bili članovi Partije, jedan bivši SS-ovac i jedan iz kruga Draže Mihailovića. Tvrdi se i da je glavni čovjek Torcide u Splitu, Klauzer, inače Austrijanac, bio u SS trupama”, govori profesor Klasić.

Torcida je planirala da se poslije utakmice Hajduka i Budućnosti održi i velika povorka kroz grad, u kojoj bi se nosile slike Tita, Bakarića, Baje Jurjevića i Vicka Krstulovića, a do toga nije došlo “jer su im manjkale zastave”. Partijska je komisija tako konstatirala da su organizatori Torcide komunisti i partijski rukovodioci, a da je od učesnika pedeset posto komunista. Posebno su bili kritizirani Jure Bilić i Baja Jurjević jer su “gledali klubaški na niz pitanja” i nakon svega se predlažu kazne zbog osnivanja Torcide, ali i preporuka da se posveti pažnja odgoju sportskih novinara. Jedan je od prijedloga da se povjerljivi novinari iz drugih sektora prebace na sport.

Naredba Partije bila je da se odmah smijeni s dužnosti Miroslav Habunek, glavni urednik Narodnog sporta, preteče Sportskih novosti: “Isti je politički nedovoljno spreman da dalje vodi taj list. Tvrdoglav je, ali može ostati kao novinar u redakciji.” Dr. Klasić kaže da se tu nije stalo, pa se predlagalo i da Agitprop CK KPH “raščisti” s novinarima, ali i da se rastjeraju društva navijača, a svi simpatizeri upišu u klub kao podupirajući članovi.

Tada je donešena i odluka da se Franu Matošića isključi iz Partije, “jer je grubi igrač, koji pravi izgrede na svim utakmicama. Njegov nesportski gest na utakmici Hajduka i Crvene zvezde u Splitu kada je udario Stankovića šakom za vrat pokazuje slabu pripadnost Partiji”.

Spominju li se svi ti detalji u službenoj povijesti Torcide, prije svega onaj da je osnovana od strane vlasti? Zagrebački povjesničar kaže da se u službenoj varijanti više inzistira na tome kako su organizatori Torcide bili kažnjeni, ali se malo govori tko su oni bili. “Postoji tako priča koju tek treba detaljno provjeriti, da Hajduk postane glavni vojni klub. Ali, posve je jasno da je Hajduk bio prvi pravi jugoslavenski, partizanski, socijalistički klub, jer je cijela momčad pobjegla u partizane. Meni je posebno zanimljivo da su Torcidu osnovali Zagrepčani, zagrebački hajdukovci. To je posebno zanimljivo iz današnjeg konteksta kada se sve politizira.”

Ni huligani na sportskim terenima nisu neka novost na ovim prostorima. Povijesni dokumenti otkrivaju da je partijski vrh bivše Jugoslavije, a posebno u Hrvatskoj, pratio što se sve događa na stadionima, dobacuje iz publike i kako se u svemu tome ponašaju nogometaši. “Do najgrubljih ispada dolazi na nogometnim utakmicama u Zagrebu, pogotovo kada gostuju klubovi iz Srbije. Na utakmici Lokomotive i Partizana publika je beogradskim igračima vikala ‘koljači’, ‘fuj’, ‘udri ih’. Na utakmici BSK i Dinama publika je vikala zagrebačkim igračima ‘četnici’. Na trening utakmici B reprezentacije Jugoslavije protiv Zagreba publika je vikala igraču Tomaševiću ‘četnički bandit’, ‘srpski koljač’, ‘lopov’. Na utakmici Graničara iz Županje i Sloge iz Borova dolazi redovito do obračunavanja među igračima i publika jedne drugima naziva ‘ustaše’ i ‘četnici’.”

Sve je to zabilježeno, da ne bi bilo zabune, 1950. godine na sjednici Biroa CK KP Hrvatske.

“Partijski vrh tako je konstatirao da je općepoznato da se igrači međusobno nazivaju pogrdnim imenima, psuju i vređaju. Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Riju nogometaš Srđan Mrkušić fizički je napao protivničkog igrača što je bilo snimljeno i poslužilo strancima da pokažu kako se ponašamo.” Ništa se nije promijenilo ni kasnije, pa se 1968. godine u saveznoj skupštini raspravljalo o utakmici Dinama i Partizana, kada je zagrebački klub pobijedio usred Beograda, a pola tribina je skandiralo “ustaše, ustaše”. Kada su beogradski klubovi dolazili u Zagreb, vikalo se “cigani, cigani”, a prva vrijeđanja sa sličnim arsenalom zabilježena su već 1945. godine, odmah kako je stvorena nova država.

Hrvoje Klasić detaljno je istražio i kako je gimnastičko društvo Sokol promijenilo ime u Partizan. Delegacija u kojoj su bili Rodoljub Čolaković, Rato Dugonjić i još neki visokopozicionirani političari došla je Edvardu Kardelju po savjet, s tim da je slovenski partijski lider bio priznao da se slabo razumije u sport. “Treba li, druže Kardelj, društvo nastaviti s predratnim imenom Sokol ili treba naći novo ime?”, pitali su jednog od najbližih Titovih suradnika. Slovenci su se inače zalagali da ostane Sokol, ali je presudio Milovan Đilas. “Đido je rekao da ne bi trebalo uzeti ime Sokol iz mnogih razloga, jer je starješina Sokola bio kralj Petar”, rekao je Kardelj kada je društvo preimenovano u Partizan.

“Zanimljivo je vidjeti kada se prate dokumenti u izvornom obliku i kako su kasnije objavljeni. U rezoluciji Partizana pisalo je da je ‘opća, narodna i nepolitična organizacija’, ali je ono ‘nepolitična’ prekriženo. Isto tako u drugom članku je stajalo da se članovi Partizana politički slobodno opredjeljuju po svom nahođenju, a onda je i to prekriženo”, govori dr. Klasić.

Krajem pedesetih godina predsjednik Sportskog saveza Jugoslavije je Miko Tripalo i suprotstavlja se uobičajenoj tezi da sport mora biti amaterski i nekomercijalan. Do tada je bilo pravilo da sport nikom ne smije biti profesija i da sportaši moraju imati svoje radno mjesto gdje zarađuju plaću. “Veliki šok je uslijedio kada je Tripalo održao govor i zaključio da je lažna dilema da sport treba biti amaterski. Govorio je o podcjenjivanju značaja kvalitetnog sporta, o stručnom radu s vrhunskim sportašima i naglasio da se to mora mijenjati.” Tripalo je iznio i niz primjera iz kojih se vidjelo da je sport zaostao u odnosu na druge zemlje i da se bilježe lošiji rezultati. Upravo je taj Tripalov angažman bio presudan da vrhunski sport dobije novi status i u zemlji kakva je bila Jugoslavija.

“Treba likvidirati demagoške i primitivne kritike kvalitetnog sporta”, rekao je Tripalo nakon rimske Olimpijade 1960. godine gdje nisu postignuti dobri rezultati. Tripalo je konstatirao da je amaterizam ubio sport, pa je Jugoslavija 1956. godine imala dva atletičara među prvih deset, a osam među prvih trideset, a 1960. samo se jedan uvrstio među prvih deset. “Naši olimpijci dosežu vrhunske rezultate sa zakašnjenjem od četiri, osam i više godina”, govorio je Miko Tripalo, zalažući se za demokratizaciju sporta i ulaganje u kvalitetni sport.

“Za sada sam u projektu koji financira Hrvatska zaklada za znanost stvorio temelje za istraživanje veze politike i sporta na ovim prostorima. U toku je rad na prvoj fazi, ali će na red doći i raspad Jugoslavije. Kraj osamdesetih je posebno zanimljivo razdoblje, jer se po mom mišljenju u sportu, uz glazbu i književnost, vide prve naznake onog što će se događati. Sport je služio i kao ispušni ventil, jer se na stadionima moglo vikati ono što se slobodno nije moglo govoriti”, objašnjava profesor Klasić.

Javno, na stadionima i utakmicama nagovještavalo se ono što će se dogoditi, a kulminiralo je u Maksimiru sa Zvonom Bobanom u glavnoj ulozi. “Kroz sport su se vidjele i sve razlike koje su postojale, ali i nacionalizam i šovinizam. Na primjeru Olimpijade u Sarajevu i Univerzijade u Zagrebu vidjelo se kako se svađaju republike tko će dobiti novac, uz pitanja ‘zašto baš Zagreb ili Sarajevo ili Mediteranske igre u Splitu’. Zato su te osamdesete”, tvrdi Klasić, “posebno zanimljive, jer se sa sportskih terena može iščitati ono što se skrivećki dugo prije odigravalo na političkim terenima, ali nije izlazilo u javnost. “Sve će kulminirati u svibnju 1990. kada je erupcija i u sportu pokazala da se više ništa ne može držati pod kontrolom. Jugoslavija se raspadala, politika izabire strane, a karte su bile potpuno na stolu.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Izdvajamo