Sasvim je moguće da se, u manje od minutu, dogodi spoj između dvije ili više osoba. Čuješ nešto, ili prođeš pored nečega, i dobiješ osjećaj da si to već prije vidio ili čuo. To su kratke sekvence vremena u kojima proživiš jako puno energije i iskustva. Tako, ukratko, pjevač Mario Huljev opisuje kako je nastalo ime banda u kojem dušu grupe, pored njega, čine Valent Samardžija i Konrad Lovrenčić. Band se zove Less Than A Minute i, barem u Zagrebu, ima pomalo kultni status. Naime, sve donedavno neobičan trojac uopće nije imao objavljen album. Odnosno, nije ga imao objavljen na nosaču zvuka, iako zaljubljenicima u njihovu glazbu nitko nije branio da odu na njihovu web stranicu, www.lessthanaminute.net, i potpuno besplatno skinu album “To Be”.
Ovoga tjedna javnosti je predstavljen “To Be Remixed”, remiks njihova lani objavljenog albuma, koji su putem natječaja dobili priliku “izmiješati” neki od najuglednijih hrvatskih DJ-a. Kvaka, međutim, nije u tome da je njihova glazba čudo neviđeno - iako jest dobila izvanredne recenzije - nego u načinu na koji su odabrali doći do publike. Less Than A Minute vjerojatno je prvi hrvatski bend (pjevaju na engleskom) koji je odlučio maksimalno iskoristiti apsolutno sve mogućnosti interneta kako bi direktno došao do svoje publike.
Spomenuti album “To Be” mogao se skinuti besplatno, a “To Be Remixed” se naplaćuje 30 kuna i također se prodaje na internetu, u mp3 formatu i na CD-u. U razgovoru s Valentom i Marijem te Ivom Vrdoljak iz kolektiva Beat Busters – s kojom se LTAM povezao u misiji da promoviraju nezavisnu glazbenu scenu i nove oblike izdavanja i distribucije glazbe - pokazat će se da ovi ljudi nemaju namjeru samo stvarati muziku, nego se usput povezati s međunarodnim glazbenicima, postati umjereno poznati, proputovati svijetom, zaraditi nešto novca i, za kraj, promijeniti svijet. Ili barem Hrvatsku, ako ne ide više od toga. Pokazat će se kao vrlo inovativni, angažirani i promišljeni ljudi koje krasi jedna neobično simpatična osobina, na trenutke sasvim luckasta i ekscentrična, priličan kuriozum u ovim skučenim hrvatskim okvirima. Oni, naime, znaju da će uspjeti. Samo je pitanje vremena.
“Koristimo internet i nove medije kao zamjenu za masmedije. Pokazalo se da, prvenstveno na televiziji, za nas nema mjesta. Zasad je nekoliko tisuća ljudi skinulo album s naše stranice i još nekoliko tisuća pogledalo naš DVD”, kaže Samardžija. Stvaranje internetskog kulta sasvim je u redu, ali sigurno im pred očima povremeno zatitra Cuba Gooding Jr. kako urla “Show me the money”... Gdje je tu, dakle, lova?
“U koncertima i prodaji našeg ‘merchandisea’ - majice, bedževi i slično. Trenutačno je princip u glazbi takav da ljudi prvo žele tu glazbu čuti, naći neku poveznicu s njom i tek onda krenu kupovati. Mislim da sadašnja industrija ide upravo obrnutim tijekom - prvo kupi, onda slušaj. Ljudi tako imaju osjećaj da kupuju mačka u vreći. Mi smo stvar obrnuli”, poručuje Valent.
Dodatna prednost internetskog plasmana glazbe zasigurno je i kreativna sloboda, stvaranje bez kompromisa kakvi su katkad neizbježni u poslovanju s korporacijama. Ili, kako je to poetski sročio vokal Mario Huljev: “Ovako vrlo lako zarobljavamo svoju misao”.
“Publici približavamo proizvod bez ikakvih nuspojava. Nismo kalkulirali, nismo ništa prilagođavali, nego smo samo pustili da glazba izađe iz nas. Ovaj put možda jest malo duži i puno teži, ali nam omogućava da radimo iz uvjerenja. Mainstream podliježe nekim pravilima, a raznovrsnost na tržištu itekako je bitna”, kaže Huljev, dok Iva Vrdoljak dodaje još jednu bitnu komponentu ovog intenetskog, “gerila marketinga” - interakciju.
“Koketiranjem sa svim prednostima interneta publici omogućavamo komunikaciju s grupom, uključujemo ih u projekte, slušamo njihove ideje. Sljedeći korak će biti naplaćivanje sadržaja, jer to tako funkcionira u svijetu, ako neki bend voliš i poštuješ, onda ćeš to pokazati tako što ćeš izdvojiti tih 99 centi za jednu pjesmu”, objašnjava Iva Vrdoljak. Zvuk LTAM-a veoma je specifičan. Verzirani glazbeni kritičari opisat će ga kao “mješavinu balkanskih melodija i čvrstog elektro groovea” i etiketirati kao “elektro-etno”. Ono što Less Than A Minute razlikuje od drugih i daje tu posebnost njihova zvuka jest instrument koji se zove world stick i koji je, zapravo, bio zamašnjak iz kojeg je pokrenut cijeli projekt. Valent Samardžija objašnjava da je riječ o vrlo starom skandinavskom žičanom instrumentu koji je jedno vrijeme čak bio i zabranjen jer je smatrano da priziva zle duhove. LTAM je i tu legendu obrnuo naopako - za njih world stick privlači dobre duhove.
“Taj instrument je slučajno došao iz Norveške u Zagreb na Nebo festival. Donio ga je gitarist Roger Ludwigsen i meni se jako svidio. U Bosanskoj Posavini postoji jedan sličan koji se zove šargija, u svojoj osnovi zapravo je sličan sazu. Imao sam ga priliku svirati na jednoj radionici i imao sam neki čudan osjećaj, nisam ga znao definirati. Kasnije su mi došli neki ljudi i rekli da me instrument čeka na recepciji jednog hotela. Prvo sam se nećkao, bilo mi je nelagodno samo tako ga uzeti. Na to su mi rekli ‘ti ćeš znati što s njime trebaš raditi’. Onda sam krenuo istraživati kako mogu izraziti svoj balkanski gen kroz taj instrument i shvatio sam da mogu predočiti balkanski etno uz pomoć tog norveškog instrumenta. Onda se Konrad uključio u proces sa samplovima i počeo oblikovati stvari, a na kraju je Mario napisao melodije i tekstove pa je sve dobilo taj interesantan spoj Balkana i elektronike”, prisjeća se početaka grupe Valent Samardžija.
Nakon što je taj nukleus benda, Valent na world sticku, Konrad na basu i Mario kao vokal, odradio autorski dio posla i napravio kostur pjesama, okupili su još nekoliko sjajnih muzičara. Pridružili su im se bubnjar Janko Novoselić, gitarist Elvis Penava te Hrvoje Nikšić i Toni Starešinić.
U stvaranju glazbe LTAM koristi i AKAI muzički procesor kao osnovu za ritam, a koristili su i neke samplove: Tamare Obrovac te Štefa Večkovića, ali i sviranja na - fildžanu. “To smo našli u Etnografskom institutu. Dakle, osim čudesnih instrumenata iz Bosne toga doba, koji su apsolutno spektakularni, bila je i jedna snimka koja se zove ‘Pjevanje uz fildžane’. Znači, nema radija u kavani u Sarajevu, žena uzme prazan fildžan od kave pa u ritmu lupa njime po tanjuriću i pjeva ‘tike-ti, tike-ti, tike-tike, tike-ti’”, demonstrira Valent svojom šalicom za kavu.
Takvih detalja, oko kojih su građene cijele pjesme, na albumu “To Be”, kažu Valent i Mario, ima mnogo. Ukorak s razrađenom strategijom izlaska na tržište ide i njihov medijski nastup. članovi LTAM-a napominju kako većina hrvatskih bendova zanemaruje da i mediji imaju svoje potrebe i da im je potrebno pružiti nešto na što će se “nakačiti”, nešto povrh same muzike. Tu u priču ulaze kostimi. Naime, dečki na nastupima nose kostime koje je za njih osmisila studentica dizajna Ines Jakšić i koji nisu posebno ekstravagantni, ali su ipak - nešto drugačije.
“Ideja iza naših outfita jest pružanje publici cjelokupnog dojma. Ne možemo na binu izaći u trenirkama, samim time rušili bismo cjelokupni dojam. Ako pogledamo i neke velike zvijezde, svi oni izražavaju svoj karakter onim što nose”, navodi Mario Huljev, dodajući da već pripremaju i sljedeći album.
Jedan od ciljeva koje LTAM žele ostvariti jest i poboljšanje imidža Hrvatske u svijetu, barem malo, koliko ide - ide. Smatraju da je muzika jedan od najboljih ambasadora neke zemlje, da privlači mlade, pozitivne ljude.
“Čim odeš van i kažeš da si ‘kroejša’, odmah te prepoznaju po navijačima, Thompsonu i sličnim stvarima, jednostavno ispada da je bolje da šutiš odakle si, nego da kažeš da si iz Hrvatske jer si tako na nuli”, ogorčen je Valent.
Naravno, u ovom procesu izbjegavanja muzičke industrije susreli su se i s mnogim preprekama. “Dobili smo prije nekoliko tjedana poziv iz Manchestera da dečki gostuju na festivalu Eurocultured, na kojemu nastupaju predstavnici zemalja Europske Unije, ali su zahtijevali da iza njih stane neka institucija. Tražili smo od Ministarstva kulture samo da ih podrži. Nisu nam ni odgovorili”, kaže Karmen Krasić Kožul, koja će LTAM i Beat Busters podržavati putem agencije za booking koju uskoro pokreće.
Iva Vrdoljak imala je iz sličnih razloga jedan mali rat s - ni manje ni više nego - Wikipedijom. “Poanta Wikipedije jest da je bilo tko može editirati, je li tako? E, pa nije tako. Ja sam napisala biografiju Less Than A Minutea, a prvo sam dva dana studirala njihova pravila, pazila da ima sve poveznice, da sve bude onako kako treba biti. I što se dogodilo? članak su maknuli jer da zašto sam gore stavila biografiju benda koji nije izdao album za neku izdavačku kuću! I još mi je taj tip iz hrvatske Wikipedije rekao da, ako sam već takav glazbeni entuzijast, da mogu pisati članke o Meri Cetinić, na primjer, jer da o njoj još nitko nije pisao. Tu sam naprosto odustala”, odmahuje glavom Iva.
Možda LTAM jesu prekrižili Wikipediju, ali od napada na muzičku scenu sigurno nisu odustali. Toliko su puta svi prošli i pobjede i poraze, govore, da ih takvi detalji ne mogu izbaciti iz takta.
“Cijela ideja iza ove grupe i iza etikete Beat Busters je povezivanje, a centrala svega je naša stranica www.beat-busters.com. Povezivanje mladih, kreativnih i sposobnih ljudi koji nisu toliko mainstream, da jedni druge povlačimo dalje, to je naš cilj. Ne po principu rodbinskih veza, nego po principu kvalitete. Tako su nastale suradnje i s dizajnerima, kamermanima, fotografima, firmama koje nam rade web-stranicu i PR... Namjeravamo okupiti ljude za sve, od igle do lokomotive. To je jedna ogromna kugla koju svi zajedno guramo naprijed”, zaključuje entuzijastično Iva Vrdoljak, “i pomaknut ćemo je!”
Kulturni manifest LTAM-a
1. Osoblje i osiguranje u klubovima
Svi posjetitelji kluba trebaju biti dobrodošli i prihvaćeni kao razlog postojanja kluba, a ne obrnuto.
2. Minimalna audiooprema
Klubovi moraju pružiti potrebne uvjete za izvođenje i slušanje glazbe te posjedovati certifikat.
3. Ulaznice
Plaćanjem ulaznice, CD-a ili majice pomažemo opstanak onoga do čega nam je stalo i što oblikuje naše sutra.
4. Plakatiranje
Besplatna plakatna mjesta od Grada za događaje manje od 500 ljudi.
5. Mjerenje buke
U klubovima treba povremeno mjeriti dopuštenu glasnoću slušanja. Tko pretjera, treba biti sankcioniran jer je to ugrožavanje zdravlja.
6. Cover bandovi
Ako se svira nečija pjesma u klubu, trebalo bi prijaviti pjesmu i autoru bi trebalo platiti zasluženi dio zarade od nastupa jer je ista ostvarena uz pomoć njegova autorskog djela. Ako je bend prearanžirao pjesmu, mogao bi prijaviti i svoj aranžman, pa bi već bio u dobitku.
7. Puštanje glazbe
Razrađuje se mogućnost prijavljivanja playlista putem interneta kako bi se paušalni iznos koji plaća klub ipak podijelio među autorima glazbe koja je emitirana. DJ-i trebaju svoju playlistu prijavljivati putem interneta, a ZAMP na lipu plaćati autorima.
8. Izdavaštvo
Stara pravila u glazbi funkcioniraju još samo kod velikih estradnih imena. Omogućiti (i)legalnu prodaju CD-a radi promocije glazbe po povoljnoj cijeni.
9. Internet
Nudi nove opcije izdavanja i distribucije glazbe. No, Hrvatska nije ni u jednom platnom sustavu, tako da je nemoguće ostvariti dobit od prodaje.
10. Porez na dohodak i doprinosi
Premda samostalni djelatnik glazbenik ima pravo na 25% neoporezivog dohotka, doprinosi su 3200 kuna mjesečno. To bi značilo da glazbenik mora mjesečno odraditi 6 koncerata po 500 kuna neto samo da bi platio doprinose!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....