Ja, kiborg

Jesam li čovjek zato što sam sastavljena od tkiva ili zato što imam sjećanje, iskustva, osjećaje? I opet, jesam li manje čovjek ako mi srce pokreću aparati, i koliko sam manje čovjek, i kad postajem kiborg?

Ni za Philip K. Dicka, autora romana po kojem je snimljen kultni film “Istrebljivač”, odgovor nije tako lak. Kiborzi su ionako humaniji nego ljudi, a ljudi pak nesvjesna bića, automati, robotizirana tkiva neshvatljivih svojstava i čuvstava.

I uistinu, postoji li čovjek bez tehnologije, i je li opravdana svaka moralna dilema koja u pitanje dovodi esenciju ljudskog postojanja posegne li čovjek malo previše na onu “drugu stranu”?

Za čovjeka medicinara takvoj dilemi ovdje nema mjesta.

Već po samoj svojoj definiciji, kiborg je spoj organizma i tehnoloških komponenata koje poboljšavaju njegovo opće stanje, a slična je praksa, zahvaljujući razvoju medicine, na našem planetu prisutna već godinama.

Među posljednjima radi se na proizvodnji umjetne krvi, zamjene za ljudsku krv koje na godišnjoj razini u svijetu nedostaje oko 100 milijuna jedinica i koja bi se, pođe li znanstvenicima za rukom da je kreiraju, trebala koristiti na ratištima, protiv anemije, pri običnim operacijama.

U Hrvatskoj je trenutno najsofisticiraniji primjer umjetnog organa koji se ugrađuje u tijelo umjetna pužnica, no nećemo čekati dugo da i k nama stignu noviteti dostupni u svijetu.

A tamo možeš postati kiborg gotovo na svakom koraku.

Štoviše, primjera je čak toliko da se s pravom vode rasprave o tome postajemo li baš svi kiborzi, i je li to u redu, ima li tu mjesta brizi…

Definicija samog kiborga također još nije do kraja postavljena. S pravom se mnogi pitaju postaješ li kiborg već kada ti ugrade pacemaker, i koliki bi to trebao biti omjer biološke i umjetne tvari koja te čini kibernetičkim organizmom i prestaješ li tada biti čovjek.

Službeno, prvim je kiborgom u svijetu postao britanski znanstvenik i profesor kibernetike, Kevin Warwick sa Sveučilišta u Readingu, koji si je 1998. godine u ruku implementirao čip.

Bio je to zapravo mali transmiter kojim je Warwick uspijevao kontrolirati otvaranje i zatvaranje vrata, razinu grijanja i svjetla, a 2002. je godine svoj živčani sustav povezao s računalom u Columbiji, te uspio pokrenuti umjetnu ruku koja se dotle nalazila u Readingu.

Warwick i danas radi na svom “projektu kiborg”, s nadom da će istraživanje dovesti do napretka u liječenju pacijenata s oštećenjima živčanog sustava.

No, Warwickov projekt nije ono što brine svekoliku javnost. Čak suprotno, spoj tehnologije i žive tvari više-manje se odobrava sve dok te tehnološke nadogradnje služe liječenju ozlijeđenih, vraćanju prvotnih funkcija organizma koje smo izgubili zbog nezgoda ili poremećaja.

Razloga za brigu, smatraju neki, može biti tek kad pojedinci u sebe počnu implantirati elemente koji im ne vraćaju neke životne funkcije što su ih izgubili, već nadograđuju postojeće, one što im je sama priroda dala, a koje sada tako nasilno pokušavaju unaprijediti.

Prvo se stvar zahuktala s pojavom Oscara Pistoriusa, južnoafričkog paraolimpijca, najbržeg čovjeka na svijetu koji nema noge već poput vihora pohara atletsku stazu zahvaljujući posebnim protezama od karbonskih vlakana, takozvanih Cheetah nogu.

Pistorius je bez obje noge ostao kao 11-mjesečni dječak, nakon što su se liječnici i roditelji odlučili na amputaciju jer je rođen bez obje fibule. Umjesto da padne u depresiju, Pistorius se bacio na sport, a danas je svjetski rekorder u utrci na 100, 200 i 400 metara.

Iako mu nitko neće osporiti kako mu te Cheetah noge nisu nikakav modni hir, medijska se hajka podignula nakon što se Oscar htio natjecati sa zdravim natjecateljima, a Atletska mu federacija isto odbila zbog sasvim specifičnog razloga.

Pretpostavili su, naime, da Pistorius zahvaljujući Cheetah nogama trči brže nego što bi trčao na vlastitima, pa su iz natjecanja isključili mogućnost uporabe ikakvih “spravica” koje bi pojedinim natjecateljima davale prednost već u samome startu.

S jednakom se dozom skepse danas gleda i na grčko-australskog performera i umjetnika Steliosa Arcadioua, umjetničkog imena Stelarc koji je 2007., kao dio svog umjetničkog projekta, na lijevu ruku dao prišiti umjetno uho, a jednom prilikom se fizički spojio s računalom omogućivši tako ljudima da putem interneta upravljaju elektrodama na koje je priključen.

“Ne bismo trebali osjećati frankenštajnovski strah od implementiranja tehnologije u svoja tijela. Ne bismo također o našem odnosu s tehnologijom trebali promišljati u kontekstu faustovske 'prodaje duše'. Moj stav je kako tehnologije jest i uvijek je bila dodatak tijelu”, kazao je ovaj performer.

Kibernetika, suprotno općem mišljenju, danas više nije neki veliki bauk, smatra prof. dr. sc. Bojan Biočina, specijalist kirurg iz KBC-a Zagreba.

“Nikakve etičke dilema ovdje ne treba biti, a danas je sve samo stvar percepcije i ljudskog prihvaćanja. Eto, nitko vam neće zabraniti da se natječete s lećama, ali hoće ako imate umjetne noge. No, istina je da vas i jedno i drugo čini kiborgom. Samo što smo prvo prihvatili prije 50 godina, a drugo tek hoćemo, u dogledno vrijeme”, tvrdi Biočina, inače veliki ljubitelj romana i književnosti na istu temu, poglavito Philipa K. Dicka te Williama Gibsona, autora kultnog “Neuromancera”.

Biočina pojašnjava kako je tehnologija dostupna u svijetu daleko od skromnih mogućnosti što ih pružaju hrvatske zdravstvene institucije, koje kao najnapredniji oblik umjetnog implantanta danas nude pužnicu.

Na KBC-u Rebro, nastavlja, 2008. godine počele su se obavljati i ugradnje umjetnog srca, no ovdje ipak nije riječ o cjelovitom umjetnom organu, već samo njegovom dijelu, koji potom zamijenjuje pojedine funkcije srca.

No, radi se i na stvaranju kompletnog organa izrađenog od nežive tvari što znači da ćemo u budućnosti ljudima moći presađivati u potpunosti umjetan organ.

No, Biočina smara kako smo pravim kiborzima postali već prije nekoliko desetaka godina, kada smo počeli koristiti umjetne leće, umjetni kuk, umjetno rame ili pak koljeno…

“Uostalom, možemo kazati da smo kiborzi već u trenu kad nam ugrade premosnicu koje su nekada bile velike kao šake, a sada ih rade veličine obične kovanice”, pojašnjava.

U proteklih nekoliko godina medicina je, međutim otišla puno dalje od “primitivnih” premosnica. Najviše se pritom radi na različitim vrstama nadomjestaka za udove koji su sve sofisticiraniji i napredniji pa se tako uskoro očekuje da će prave ruke i noge moći zamijeniti gotovo s jednakim učinkom.

Jedan takav primjer je takozvana C-leg, umjetna noga koja pokušava replicirati prirodan ljudski hod, a napaja se pomoću baterije te upravlja daljinskim upravljačem.

C-leg ima mikroprocesor koji informacije čita brzinom 50 puta u sekundi, a njegovi senzori mogu detektirati bilo kakvo opterećenje na udovima te regulirati pravilan pokret.

Naravno, većina amputiranih na kraju će se morati zadovoljiti najobičnijom protezom jer C-leg košta između 30 i 40 tisuća dolara, a od nje je skuplji takozvani iLimb, za koji je potrebno iskeširati čak 65 tisuća dolara.

Ova spravica nadomjestak je za ruku, a za razliku od dosad poznatih proteza, ponaša se vrlo realistično te može oponašati puno više pravih pokreta ruke. Kod iLimba pokret može ostvariti svaki prst, a ova ruka predmete može primiti čvrsto gotovo kao i prava.

Američki mediji raspisali su se 2008. o Dawn O’Leary, koja je u prometnoj nesreći ostala bez obje ruke, a od tvrtke Touch Bionics dobila je iLimb koji joj je olakšao život. iLimb koristi senzore s kože kako bi pokupila živčane signale, pa Dawn sad može držati šalicu, slušalicu, mobitel...

Najdalje je u razvoju umjetnog uda otišao Centar za bioničku medicinu u Chicagu, koji radi na tome da amputirani uz pomoć umjetnog uda čak mogu osjetiti pokret. Pođe li im to za rukom, izradit će umjetno rame, lakat, zglob i šaku koji će gotovo u potpunosti oponašati ljudsku kretnju.

Zahvaljujući kameri koju je montirao na glavu, u kiborga se pretvorio i slikar Neil Harbisson. Rođen s akromatopsijom (svijet vidi crno-bijelo), isprva je slikao samo crno-bijele slike. Godine 2003. upoznao je studenta Adama Montandona s kojim je razvio projekt “eyeborga”. Neil je na glavu monitirao specijalnu kameru koja je boje pretvarala u zvučne valove, a naučio je tu “abecedu” te u svoje slike počeo unositi boje.

Slovenac Peter Keše unaprijedio je njegov projekt 2007. omogućivši mu da “osluhne” čak 360 različitih nijansa boja, a Matias Lizana iz Katalonije sada “eyeborg” pokušava pretvoriti u čip koji bi Neil trebao ugraditi u čelo.

“Eyeborg”, međutim, ima i stanovite probleme u životu. Godine 2004. Velika Britanija mu je odbila izdati putovnicu jer je inzistirao da se slika s kamerom na glavi. Pošto je dobio odbijenicu, priložio je izjave liječnika koji potvrđuju da su mu kamere zapravo dio tijela pa mu je slikanje s ovom aparaturom na kraju ipak odobreno.

“Eyeborgom” je postao i kanadski filmaš Rob Spence. Bez oka je ostao kao dječak, a umjetno oko koje je dobio služilo je samo tome da ne straši ljude.

No, Spence je 2009. u to oko ugradio kameru pa je sad koristi u umjetničkom radu koji najčešće problematizira susret videa i ljudskog društva, posebice kroz sferu nadzora.

Da će nam budućnost donijeti sve te novitete, kaže dr. Biočina, Philip K. Dick pisao je još u romanu “Sanjaju li androidi električne ovce”, a sve što se sad pretpostavlja o budućnosti, smatra, najvjerojatnije će se pokazati točnim.

“Ljudi će jednoga dana možda koristiti i moždane implantante. Sve je to realnost oko koje se ne treba buniti. A hoće li biti zlouporabe, pa to je ionako suvišno pitanje. Jer čovjek danas sve može zloupotrijebiti”, zaključuje dr. Biočina.

Kako smo svi postali kiborzi

Kibernetička antropologinja Amber Case nedavno je održala predavanje u sklopu popularnih TEDTalks na temu postajemo li svi mi – kiborzi.

“Tradicionalna definicija kiborga jest ‘organizam kojem se dodaju vanjske komponente kako bi se prilagodio novom okolišu’. Svi ste vi kiborzi, ali ne onakvi kakvi mislite da jeste. Niste Robocap ili Terminator, ali postajete kiborzi svaki put kad pogledate u ekran računala ili koristite mobilni telefon”, objasnila je Case.

Ona tvrdi kako nam tehnologija pomaže da evoluiramo; svi se polako pretvaramo u nove verzije Homo sapiensa ovisne o ekranima i klikanju mišem.

“Pouzdajemo se u vanjske mozgove – mobilne telefone i kompjutore, kako bismo komunicirali, prisjetili se nečega ili čak živjeli paralelne živote. Pitanje je, dakle, hoće li nas ti strojevi na kraju sve povezati ili nas, kao ljudsku rasu, osvojiti”, pita se Amber Case.

Ako niste u kontaktu s današnjom tehnologijom, vrlo brzo počinjete osjećati da vam nešto nedostaje. Pokušajte se samo na jedan dan odvojiti od svog mobitela, maila ili profila na Facebooku.

Svi mi imamo “drugoga sebe”, sviđalo nam se to ili ne, kaže antropologinja.

Amber Case ne zastupa tezu kako nas tehnologija udaljava od nas samih i drugih ljudi. Baš suprotno! Uvjerena je kako nam novi načini komunikacije zapravo pomažu da postanemo više ljudi, jer nas povezuju preko granica prostora i vremena i omogućuju nam da više, brže i bolje upoznajemo jedni druge.