Pad carstva Petrof

Petrof je pouzdano dobar klavir. Ova je tvrdnja utemeljena na vlastitom iskustvu i činjenici da je mahagonij smeđi lakirani pijanino Petrof bio dio mog života i moje sobe punih 25 godina, koliko sam ga, više ili manje redovito, svirala, a što je podrazumijevalo i glazbeni vrtić i glazbenu osnovnu školu i završenu srednju glazbenu školu. Pijanino Petrof roditelji su mi kupili kad mi je bilo pet godina i kad sam živjela u Splitu.

Iz mog je života otišao 25 godina poslije u Zagrebu. U međuvremenu je taj instrument svašta doživio: nisam voljela ponavljati klavirske sonate i etide jer mi je to bilo dosadno, pogotovu kao djetetu, pa sam željela uništiti mrski klavir još u osnovnoj školi. Otvarala sam poklopac i u njega sipala brašno, šećer, sol, čak i kakao... Nisam ga uspijevala uništiti, čak ni raštimati...

Moj je Petrof sve postojano podnosio i ništa mu se nije dogodilo. Vježbanje klavira bilo je, samim tim, neizbježno, no u mojim je prevarama revoluciju izazvao kasetofon, na koji bih snimila nekoliko svojih izvedaba različitih kompozicija pa onda puštala kasetu da bi svima bilo jasno kako sviram, a ja sam, zapravo, čitala stripove ili češljala lutkice Barbie...

145. rođendan Pričam to Zuzani Petrof u češkom kraljevskom gradiću Hradecu Kralove, gdje je sjedište slavne kompanije Petrof. I ona je, logično, svirala klavir Petrof, ali ni ona nije previše voljela vježbati i zapravo je brzo odustala, svakako mnogo prije nego ja. Nije imala ideje o uništenju instrumenta, ali zato, smijući se, kaže: - Eto, to nije dobro.

Taj je pijanino svašta doživio, a opet je svirao kako treba. Da je bio slabije kvalitete, vjerojatno biste morali kupiti novi klavir, i to bi za moju tvrtku bila dobra vijest jer bismo vam prodali još jedan klavir. Ovako, to što vas je klavir tako dugo služio možda govori mnogo o njegovoj kvaliteti, ali ako gledamo s profitne strane, niste me previše razveselili tom pričom – kaže nasljednica carstva Petrof, predstavnica pete generacije Petrofa, čija tvornica baš ove godine slavi svojih impresivnih 145. godina.

Sve je počelo od Antonina Petrofa i njegove žene Marie, koja je bila vjerojatno prvi klavirski sales manager i svojom poslovnom vještinom uspješno pratila suprugov obrtnički talent. Petrof je u Austriji naučio kako se grade klaviri i odlučio znanje primijeniti u gradiću Hradec Kralove te je počeo s jednom radionicom, a onda se, ohrabren uspjehom i narudžbama koje su pljuštale sa svih strana, počeo širiti i stvarati pravo glazbeno carstvo.

Njegova je tvornica, koju će poslije nasljeđivati njegovi potomci, postala jednim od zaštitnih znakova ne samo grada u kojem je živio nego i Češke općenito. U vremenima kada je još jedna slavna češka tvornica Škoda doživljavala podsmijehe sa Zapada, Petrofovi klaviri bili su uvijek cijenjeni i voljeni na glazbenim pozornicama, u glazbenim školama, među velikim i slavnim muzičarima.

Velika kriza Zuzana Ceralova Petrofova nije u životu očekivala da će se, zajedno sa svojom sestrom Ivanom, a uz savjetodavnu potporu svoje majke Dagmar, naći na čelnom mjestu slavne tvornice klavira. Studirala je farmaciju i željela je raditi u apoteci. U to vrijeme, kada se pripremala za život i karijeru, Petrof je bio u državnim šapama tada komunističke Češke, koja je obitelj Petrof nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1948., odmah razvlastila i njihovu tvornicu i proizvodnju proglasila državnim dobrom.

Međutim, promjene potkraj 80-ih, baršunasta revolucija i u konačnici slom komunističkog sustava promijenili su sve, pa tako i vlasništvo nad Petrofom. Zuzanin otac došao je jednoga dana kući s radosnim vijestima kako se tvornica vraća bivšim vlasnicima, odnosno nasljednicima Antonina Petrofa, koji je 1864., nakon izučenog zanata u Beču, odlučio od očeve radionice napraviti vlastitu radionicu za gradnju klavira.

Privatizacija Petrofa trajala je osam godina i baš kad se kompanija potpuno stabilizirala i počela osvajati nova tržišta kao što su Kina i Japan, uz tradicionalno dobre poslove s Rusijom i Sjedinjenim Državama, izbila je financijska kriza. Zuzana je, na očev nagovor, odlučila prihvatiti mjesto šefice kompanije i okušati se u menadžmentu. Već je četiri godine direktorica Petrofa i za nju se u glazbenim krugovima, kao i u konkurentskim tvornicama zna jer se uspjela nametnuti kao netko tko je fajter u klavirskom biznisu.

U Petrofovu salonu još radi i njezina majka, koja ne može prežaliti što joj ni kći ni unuka ne znaju malo bolje svirati klavir, no ponosi se time što se danas ženski dio obitelji bori za opstanak tvrtke koju su stoljećima vodili muškarci.

- Znala sam da će biti problema kada su mi klijenti otkazali jednu veliku narudžbu. Imali smo sve gotovo, klaviri su bili dovršeni i lakirani, a u faksu koji mi je stigao jednostavno je pisalo da naši klijenti ne mogu platiti cijenu jer ih je financijska kriza teško pogodila i moraju se boriti za vlastito preživljavanje...

Katastrofa – iskreno kaže Zuzana. Nasljednica Petrofova carstva dotjerana je, samosvjesna i vrlo energična. Čini se da joj je optimizam jako životno oružje jer, premda joj kompanija klizi prema recesijskoj crnoj rupi, grčevito traži izlaz iz nevolje.

S obzirom na to da je od početka krize prošlo već dosta, a i o Petrofovu se slučaju pisalo i u stranim novinama jer je “propast Petrofa” zanimljiva i kao kulturni i kao financijski odnosno gospodarski fenomen, medijska pozornost koju je Petrof dobio bila je dobra reklama kompaniji u najavi da se neke stvari sada mijenjaju. Naime, Petrof, prisiljen situacijom, počinje proizvoditi namještaj jer se od izrade klavira više naprosto ne da ni živjeti ni preživljavati.

Klaviri spadaju u luksuzne proizvode i prosječni koncertni Petrof stoji kao luksuzni automobil – više od 60 tisuća eura. To je varijanta s “osnovnom” opremom. Naravno, postoje i pijanini, mali uspravni klaviri, koji su jeftiniji i koje većinom kupuje srednji sloj, jer su praktični i mogu se smjestiti u stan a da ne zauzimaju previše prostora. Sa svojih dvjesto kilograma težine nisu ni preteški da se dopreme u stan, osobito ako k tome imate sreću da stanu u lift. Cijena im je od pet tisuća eura naviše.

Ručni rad No, tko želi imati koncertni klavir, sasvim sigurno ima za njega i prikladan prostor. Pravi grand piano težak je više od pola tone. Bogati ruski klijenti naručuju ukrašene unikatne klavire, pa je tako jedan od tamošnjih oligarha naručio crni lakirani grand piano optočen biserima, zbog čega je cijena tog klavira bila čak 150 tisuća eura.

Petrof i inače dobro prolazi na ruskom tržištu, gladnom luksuza, jer je sama obitelj Petrof, zapravo, podrijetlom iz Sibira, a kako su se velike glazbene institucije u Rusiji uvijek opskrbljivale koncertnim klavirima iz Češke, Petrof je ostao kao poznat i poželjan brend. Za to danas ima i popratnu dokumentaciju, takozvani europski standard izvrsnosti, koji garantira da su svi dijelovi kvalitetno izrađeni, a ne da su uvezeni kao jeftina roba s Dalekog istoka.

Petrof su svirali i Leonard Bernstein i princeza Diana, prije devet godina kupio ga je sir Paul McCartney, kod kuće ga ima Ennio Morricone...

Petrof je jednu liniju grand piana čak i prilagodio potrebama noćnog života i zabave, pa je tako nastao piano-bar, naročito omiljen na luksuznim kruzerima, koji je napravljen tako da dio klavira služi i kao improvizirani šank oko kojega možete sjediti, piti i uživati u glazbi.

No, iako dugo traju, klaviri se dugo i izrađuju, pa četiri stotine radnika u Zuzaninoj tvornici na jednom koncertnom Petrofu radi i do devet mjeseci, jer ovdje nema mnogo korištenja tehnologije, većina se poslova radi ručno, a tek na samom kraju, kada se klavir uštimava, koriste se visokoosjetljivi uređaji u zvučno izoliranoj prostoriji. Nju nam pokazuje Martin Kobla, direktor proizvodnje.

“Ta je prostorija toliko osjetljiva na zvuk da, ako malo dulje boravite u njoj u tišini, možete čuti kolanje krvi u vlastitoj glavi”, kaže Martin, koji je upravo u velikom poslu jer se održava Europiano kongres, pa provodi njemačke tehničare i štimere po Petrofovoj tvornici.

Samo po narudžbi Ukupno se godišnje na sjeveroistoku Češke znalo proizvesti sedam tisuća Petrofovih klavira, i to gotovo isključivo po narudžbi, odnosno ne rade se unaprijed. Naime, Petrof je zadržao tradicionalni način rada, pa se gotovo sve obavlja ručno, zbog čega je, cijena, naravno, veća. A sada kada su teška recesijska vremena, ova uredna tvornica, smještena na cesti koja iz dojmljivog i lijepog češkog kraljevskog grada od 50 tisuća stanovnika vodi prema Brnu, mora proći možda najgore razdoblje od svoga postojanja.

Već sada brojevi jasno pokazuju da u vremenima krize glazba i prebiranje po klavirskim tipkama nikome nije na listi prioriteta, pa je tako lani Petrof prodao 2000 koncertnih klavira i oko 1000 pijanina, upola manje nego u “normalnim” godinama. Osim toga, dogodio se još jedan paradoks: domaće se tržište pokazalo stabilnijim nego međunarodno.

To se donekle objašnjava i određenim nacionalnim karakterom Čeha koji su vrlo racionalni i ne žive na dug, nego troše točno onoliko koliko imaju pa ne robuju kreditnim karticama ili bankovnim minusima. “Kada češki kupac dođe k nama u izložbeni salon da bi izabrao klavir koji mu najviše odgovara, gotovo u pravilu plaća gotovinom”, kaže nam naši domaćini u tvornici Petrof u Hradecu Kralove.

Kompaniju vizionarski vodi Zuzana Petrofova i, premda će morati otpustiti dvjestotinjak radnika, ufa se kako je pronašla rješenje za spas Petrofa. Osim klavira, Petrof kreće i u proizvodnju namještaja. Petrof je preživio dva svjetska rata, nacističku okupaciju i komunistički režim, pa će preživjeti, uvjerena je Zuzana, i globalnu recesiju.

Uostalom, njezini su preci uspjeli to učiniti još i u vrijeme “prve” globalne krize 30-ih godina, kada je Petrof nakratko proizvodio drvene podnice za krevet umjesto klavira, i to se pokazalo kao spasonosno rješenje. Za Prvog i Drugog svjetskog rata u Petrofu su proizvodili drvene kutije za granate, što im je pomoglo da i ta krizna vremena uspješno prebrode. Hoći li to sada znati i zlatokosa nasljednica Petrofova carstva?

Pragmatični pristup - Ako nastavimo samo izrađivati klavire, nećemo preživjeti recesiju. Bilo bi nerealno očekivati da proizvodimo koliko smo proizvodili prije, a toliko se kompanija zatvara, ljudi su izgubili mnogo novca i neki su čak ostali bez svega. Jasno mi je da se moramo prilagoditi novim vremenima i zato sam odlučila da neki iskorak treba biti napravljen ne samo u pogledu klavirskog tržišta nego i naše cijele ponude.

Sada smo u pregovorima da plasiramo naše klavire u Kinu pa, zašto ne, promijenit ćemo i logo kompanije, neka piše Petrof na kineskom, ako to može privući klijente – pragmatično razmišlja Zuzana Petrofova.

Njezina kći Anna, nasljedica klavirskog, a kako sada stvari stoje i kuhinjskog, carstva, već uči kineski i radije igra odbojku nego što svira klavir. Stari Antonin Petrof vjerojatno s nebesa sa nevjernicom gleda kako mu ženski potomci zanemaruju sviranje ljubljenog instrumenta, ali dokle god su dobri menadžeri, i duh predaka im je blagonaklon. ”Razmišljala sam ovako: kao brend Petrof postoji već jako dugo i za nas se svagdje zna, a osobito nam je naklonjeno rusko tržište.

Budući da klavir ne kupujete često, a sigurno ga nećete kupovati u vremenima krize ako ste ostali bez novca, morali smo se upustiti u proširenje ponude. Kako već imamo logistiku i znanje, namještaj je nekako bio najprirodniji mogući odabir. Imamo svoje dizajnere, svoje materijale i dostavu, tako da je samo trebalo promijeniti proizvodnju, i uspjeli smo.

Sada smo u situaciji da nam je pola proizvodnje klavir, a polovica namještaj, s tim što najbolje idu kuhinje, premda radimo i dnevne sobe, salone, čak i namještaj za privatne zrakoplove, poslovne objekte, konferencijske stolove... Cijena naše prosječne kuhinje iznosi 100 tisuća eura i zasad smo zadovoljni kako nam ide s obzirom na to da nam narudžbe iz Rusije vrlo dobro idu. Uzdam se da će tako biti i dalje jer bi nas to zaista moglo izvući iz krize – pojašnjava Zuzana.

I dok je trenutačno mirno u Petrofovu izložbenom salonu, gdje su poredane Petrofove uzdanice na čelu s masivnim Mistralom, ponosom u klavirskoj obitelji, u zgradi pored, u obrtničkoj školi koju vodi ravnatelj Vaclav Kosina, mladi učenici sami izrađuju instrumente koje kasnije uče i svirati. Uvjerene u financijski oporavak Petrofa mlade školarke u radnim kombinezonima uštimavaju klavire i pažljivo slušaju kako odjekuju tonovi.

Nadaju se da, kada završe školovanje, neće imati problema u traženju posla, odnosno da će tvornica u njihovu susjedstvu i dalje postojati i proizvoditi više klavire nego kuhinje. Stari Antonin Petrof vjerojatno ne bi mogao prežaliti činjenicu da mu je tvornica nakon 145 godina postala mjesto gdje se proizvode stolovi, a ne kralj svih instrumenata, divljenja vrijedan koncertni klavir.