Ako ćemo simplificirati, ono što je katoliku nedjeljna misa, muslimanu je džuma, namaz petkom u podne. Prilazom niz park na zagrebačkom Borovju, posvećen muslimanima palim u obrani Hrvatske, lelujaju kišobrani, metalni im se skeleti hrvaju sa sjevercem. U džamiju se stubama uspinju muškarci. Stotine njih. Stari, mladi, među njima nekoliko Arapa, dva crnca, nešto Roma.
Iz zvučnika dopire melodičan glas mujezina. To Splićanin Ismet Hadžić uči ezan, zove na klanjanje. Hažić i kolega mu, Krenar Kadriju, makedonski Albanac iz Gostivara, obojica učenici islamske gimnazije, zagrebački su mujezini. Od pet dnevnih namaza, ako Ismet poziva na prva dva, Krenar zove zadnja tri. Drugi dan obrnu raspored. Mujezini pored džamije imaju besplatno stan i hranu.
“Jednom jesam zakasnio. Bio sam na satu fizike, trebao sam zvati na podne namaz, izaći sa sata par minuta prije zvona, ja se nešto zamislio, nisam se sjetio”, govori Ismet, sin splitskog imama, odličan đak koji sanja postati geodetom. Biti mujezinom je čast, traže se mladići dobra karaktera i glasovnih sposobnosti. Je li naporno baš svaki dan paziti da, što god da radili, prekinu i zovu na namaz? “Ako klanjaš od malih nogu, nije. I onako bih išao na klanjanje, to samo znači da moram nekoliko minuta prije krenuti”, demistificira Ismet obavezu.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....