U prošlotjednoj emisiji Hrvatske televizije posvećenoj najnovijim verbalnim ispadima srpskog predsjednika Aleksandra Vučića sudjelovao je i tamošnji politolog Boban Stojanović koji je Vučićeve izjave s velikog skupa u Kosovskoj Mitrovici protumačio kao poruke za unutarnju upotrebu. Prema Stojanoviću, Vučić svoje poruke prilagođava publici, pa tako i za veličanjem Slobodana Miloševića poseže kada govori pred auditorijem koji - kao što je to slučaj s većinom kosovskih Srba - Miloševića doživljava kao zaštitnika. Ukratko, poručuje srpski politolog, javnost u Hrvatskoj i BiH takve Vučićeve izjave naprosto treba ignorirati. Taj lakonski savjet, ipak, otvara brojne nedoumice, barem u traženju odgovora na pitanje koja publika ima mogućnost vidjeti autentičnog Aleksandra Vučića.
Ona u Mitrovici ili ona u Srebrenici? A slično pitanje, zapravo, vrijedi i za hrvatsku predsjednicu. Koja je prava Kolinda Grabar Kitarović? Ona koja obavijena vjerničkim ushitom veselo pozira fotografima tijekom privatne audijencije kod pape Franje - najdosljednijeg zagovornika solidarnog i humanog tretmana Europljana prema migrantima iz Azije i Afrike ili ona koja u intervjuu austrijskom Kleine Zeitungu u duhu najgore alt-right propagande imputira kako su u Europu stigli “uglavnom mladi i snažni, dok su žene i djeca, te oni koji nisu imali snage, ostali u svojim domovinama”? Suočen s ovom dihotomijom alternativnih stavova, netko bi mogao upozoriti da je prilagodba sadržaja publici jedno od temeljnih umijeća real-politike, no čak i ako je tomu tako, hrvatska predsjednica taj je model djelovanja dovela do apsurdne krajnosti.
Kad nastupa na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu ili summitu Inicijative tri mora u Poljskoj, upozorit će da se “Rusija nelegitimno miješa u unutarnje poslove suverenih država i prijeti”. Koji mjesec kasnije, u službenom posjetu Rusiji, upozorit će na važnost “partnerstva i Hrvatske na Balkanu”. Tijekom posjeta Argentini predstavnike tamošnje dijaspore osvojit će izjavom da su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda”, u govoru u Jasenovcu, pak, ustvrdit će da su svi koji su se suprotstavili ustaškom, kolaboracionističkom režimu “svrstali Hrvatsku na pravu stranu povijesti”. U svojoj poslanici za Dan državnosti 2015. godine pozvat će mlade da ostanu u Hrvatskoj i učine je “boljom, naprednijom i prosperitetnom”, par mjeseci kasnije zaključiti kako “oni koji smatraju da im ovdje nije dovoljno dobro, mogu otići”.
Takvih primjera moglo bi se naći na desetke, a plodovi su inherentne želje predsjednice i tima njezinih savjetnika da pobiru laude u praktički svakom segmentu društvene scene. Inverzno od komičara Groucha Marxa koji “nije htio biti član nijednog društva koje bi ga uzelo za člana”, Kolinda Grabar Kitarović pokušava se učlaniti i u one klubove koji je nikad ne bi uzeli u svoje članstvo i čiji član zapravo i ne želi biti. Takva politička strategija je legitimna, ali zahtijeva ekstremnu količinu proturječnosti, kopernikanskih obrata stavova i razmišljanja, te besprizornu sposobnost ignoriranja kritika koje će upozoravati na licemjerje takog djelovanja. Nekim političarima, kao što je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, takva je pozicija prirodna, pa i egzekucija takve strategije dolazi kao urođeni refleks.
Političarki birokratskog formata Kolinde Grabar Kitarović, pak, to je usvojeno djelovanje, uvelike ovisno o preciznom djelovanju potpornih službi, vojske raznih savjetnika, vijeća i službi zaduženih za predsjedničeno sigurno navigavanje kroz nemirne vode svakodnevnih kontradikcija. Nedostaje li tu koncentracije, talenta ili obrazovanja, stvari ubrzo skreću prema ridikuloznosti. Nema nikakve sumnje da je nakaradno tvrditi kako u Jugoslaviji Hrvati nisu smjeli izraziti svoju narodnost, kada svatko tko je tada imao bilo kakav službeni dokument pamti što je tamo bilo upisano.
Nema sumnje kako je opskurno tvrditi da se u Jugoslaviji nije moglo birati između različitih jogurta ili da se moralo vlastima prijavljivati broj konzumiranih štruca kruha kad ponudu tadašnjih samoposluga pamte ne samo svi građani koji su tada u njima kupovali, nego i milijuni stranih turista koji su u tom periodu posjećivali našu obalu. Nema sumnje, na koncu, da je bezobrazno kada o svojoj čežnji za slobodom u komunizmu potresno svjedoči žena kojoj je taj neslobodni sustav otvorio mogućnost da jedan razred srednje škole provede na razmjeni u mrskim Sjedinjenim Američkim Državama. Koliko je srednjoškolki iz drugih država istočnog bloka imalo takvu priliku? Umjesto odgovora na ovo pitanje, predsjednica bi se ipak u budućnosti trebala suzdržati od iznošenja lakoprovjerljivih neistina. Političari imaju pravo na alternativne stavove, ali ne i na alternativnu istinu...