KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ Crne kratkodlake ustaše napolju zapjenjeno laju, ali njih dvojica ništa ne namjeravaju poduzeti

Facebook

Nitko zapravo točno ne zna gdje i kako smo povjerovali u naprosto  slaboumnu tvrdnju da ustašama dugujemo slobodu, mir, blagostanje i ljudsko dostojanstvo. Ne znam za vas,  ali ni ja  ni itko moj musavoj ustaškoj klateži ne dugujemo ništa, a osobito ne usranu slobodu

Nema psihijatra koji se ne bi superiorno nasmiješio da tako nešto čuje, šezdeset dvogodišnji Ivan S. iz Zagreba imao je strašnog crnog psa i trgovao tabletama za potenciju. Naravno, zaključio bi doktor, to je povezano, opasni psi i mlohavi penisi. Kad muškarac dođe u osjetljive godine, jedni nabave sportska kola, drugi snažan motocikl, a treći mišićavu zbijenu kratkodlaku zvijer na lancu. Trebaju nešto robusno i zastrašujuće da nadomjesti spolnu moć koja im tiho gasne.

No, ova dijagnoza, ako je i istinita, nije razlog zbog kojega su Ivan S. i njegov ljubimac pasmine cane corso dospjeli u novine, već činjenica da je taj pas mjesecima terorizirao čitavu jednu četvrt. Skakao je na prolaznike, grizao za gležnjeve i trgao hlače. Neka je susjeda zbog Otta u studenome prošle godine cijeli sat sjedila u zatvorenom automobilu i nije joj pomoglo ni da je pozvala policiju. Jer ni policajci, kad su došli, nisu se usudili izaći. Dvojica iz ophodnje skamenjeno su zurili u Ottove slinave ralje s druge strane stakla.

“Eno, pojede nam retrovizor!”, vrisnuo je prestravljeno mlađi.

“Ne, cuko! Dobar cuko!”, pokušavao je stariji vičući kroz jedva prst spušten prozor.

“U kurac, odnese nam i blatobran!”

“Ne, cuko, gumu!”, preklinjao je policajac gledajući kako životinja očnjacima trga kotač policijske Škode Octavije.

Nikakva vlast, ni policijska ni veterinarska, nije uspjela izaći na kraj s Ottom. U utorak su ga, istina, ugrabili i zatvorili, ali tko bi stanovnicima tihe zagrebačke četvrti zajamčio da sad bez straha mogu zakoračiti na cestu. Nasilnike se ovdje teško zaustavlja. Eto, na primjer, upravo nekako dok je crni cane corso posljednji put sijao strah na Ksaveru, državna pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić iznijela je u javnost stravičan podatak da se u posljednje tri godine, u sedamnaest slučajeva obiteljskog nasilja koji su završili ubojstvom, čak u deset dogodio težak propust socijalnih radnika, policije ili suda.

Priče, po prilici, idu ovako. Policajci, možda ista ona dvojica koju smo upoznali u prethodnoj priči, došli su nakon poziva izbezumljene žene, ali nisu se ozbiljnije uzrujali njezinim krvavim nosom i tamnim podljevom ispod oka ili oguljenim člancima na šakama njezinog muža. Strpljivo i razborito su razgovarali sa supružnicima. Objasnili su im da je nije lijepo kad muževi tuku žene, nego da je to, baš onako, ružno. Tražili su od obiteljskog nasilnika da se ispriča ženi i obeća da je više nikad, nikad, nikad neće tući. On se skrušeno ispričao ženi i policajcima svečano obećao da je više nikad, nikad, nikad neće tući. Policajci su nakon toga zadovoljno popili Cedevitu koju im je žena donijela, uljudno zahvalili, pozdravili i otišli.

Petnaest minuta kasnije on je nju ubio lovačkom puškom.

Devet žena i jedan muškarac tako su poginuli, a bili bi vjerojatno živi da su državni službenici radili ono za što primaju plaću, zaštitili žrtvu, smjestili je na sigurno, gdje je nasilnik ne može dohvatiti, a njega zatvorili, ili mu tek zaprijetili zatvorom, ma barem da su mu oduzeli pušku. Snage reda skanjivale su se suprotstaviti budalama jer, razumjet ćete, mogle su se budale okrenuti pa i njih ošinuti po gubici. Predstavnici državnog aparata izbjegavali su nevolju, nalazili su izrazito neugodnim izlagati se opasnostima, a lako može biti i da su se oduzeli od užasa, kao onda na Ksaveru kad im se iskeženo čudovište režeći bacalo na prozor.

Događa im se to u posljednje vrijeme često. Bilo je i u Splitu u srijedu, na jednom trgu su se postrojili propalice i pijanci, ostaci stranačke paravojske koje se pristojan svijet sablažnjavao i prije dvadeset osam godina, kad se raskolnički okupila mimo redovnih hrvatskih snaga, nazivajući Franju Tuđmana kolebljivcem i slabićem, a sebe smatrajući autentičnim zaštitnicima nacionalnih interesa, jedinim istinskim nasljednicima ustaškog viteštva. Dobro, ovo im posljednje valja dati za pravo, mnogi od njih imali su viteških vrlina taman kao i ustaše, retardirane su zločince baštinili jedan kroz jedan. U posljednjem ratu osobito su se istakli u borbama za oficirske stanove, oslobodili su bezbrojne kvadrate svetog hrvatskog parketa i pločica, a i nakon rata nastavili su s jednako časnim djelima. Splitski im je zapovjednik, na primjer, jedna notorna, osuđena lopuža.

Postrojavaju se oni tako svake godine na deseti travnja, samo zato što je to bio praznik u NDH, ni zbog čega drugoga, i viču “za dom spremni”, a policija ih mirno gleda jer smo negdje i nekako, nitko zapravo točno ne zna gdje i kako, povjerovali u naprosto slaboumnu tvrdnju da ustašama dugujemo slobodu, mir, blagostanje i ljudsko dostojanstvo. Ne znam za vas, ali ni ja ni itko moj musavoj ustaškoj klateži ne dugujemo ništa, a osobito ne usranu slobodu, prokleti mir, ušljivo blagostanje i jebeno dostojanstvo. Naprotiv, baš taj ološ doživljavamo najvećom prijetnjom našoj slobodi, miru, blagostanju i dostojanstvu i lijepo nas živcira da snage reda nekoliko metara dalje samo sjede u službenom autu.

Crne kratkodlake ustaše napolju zapjenjeno laju, ali njih dvojica ništa ne namjeravaju poduzeti. Kao i inače. Kukavički su uzmaknuli pred uličnim, obiteljskim, političkim i svakim drugim nasilnicima. Savršeno beskorisni za bilo što opasnije od čuvanja spomenika pokojnom predsjedniku, hrvatski policajci su se zaključali i razrogačeno, uplašeno pilje kroz šoferšajbu. Oni samo gledaju, kao da su u kinu, samo kad bi im još neka dobra duša kikiriki i kokice donijela.

Izdvajamo