Milan Kundera u jednoj knjizi, mislim da je “Nepodnošljiva lakoća postojanja”, opisuje kako je komunistička tajna policija prisluškivala telefone poznatih disidenta i puštala na državnom radiju snimke gdje oni prostače i psuju, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Bilo je užasno posramljujuće slušati grube riječi iz usta uglednih intelektualaca, neustrašivih i uzvišenih protivnika režima, ali to, napominje Kundera, nije bilo ni namijenjeno svačijim ušima.
Riječ je bila o privatnim razgovorima. Glupo je očekivati da će netko u privatnom razgovoru s bliskom osobom govoriti jednako kao u javnom obraćanju nepoznatima.
Jednaki smo nesporazum vidjeli i prije nekoliko mjeseci, kad su na jednom suđenju izašle telefonske snimke razgovora Milana Bandića sa suradnikom.
Senzibilni su politički komentatori bili zgranuti da je zagrebački gradonačelnik stavio u istu rečenicu sisanje muškog spolovila i poznatu katoličku aktivistkinju, ali problem je ustvari samo da su senzibilni politički komentatori slušali nešto što nisu trebali slušati, da su se neodgojeno umiješali u tuđi povjerljivi razgovor.
Milan Bandić govorio je kako svi mi govorimo u povjerenju, među članovima obitelji i prijateljima. Nema tu ničega zazornog, vjerojatno i časne sestre milosrdnice jednako prostače i psuju kad ih nitko ne sluša. Meni su zazorniji oni što ne prostače i ne psuju. Nešto je duboko sjebano u njihovom jezičnom čistunstvu.
Napokon, dolazimo i o trećeg slučaja, prije nekoliko dana u Imotskom.
Jedna je odgajateljica predškolske djece sama sebe snimila kako psuje pred mališanima i to poslala nekoj prijateljici. Dvadesetak sekundi nevješte, okomite snimke mobitelom uskoro je procurilo na internet, kako u ova pogana vremena sve procuri na internet, i strahovito uznemirilo našu tankoćutnu javnost.
Pravednici na fejsu raspalili su se od gnjeva, s lažnih profila tražili bezuvjetni otkaz odgajateljici, a usput, ako može, da je se i ošiša na ćelavo i bičuje. Još se jednom pomiješalo javno i privatno, osudili smo nešto što nas se ne tiče, što nismo ni trebali vidjeti, a što zapravo i sami činimo.
Dobro, ako vi možda ne činite, u imotskom kraju je dosta svakodnevno. Vjerujte, znam sve o tome. “Bog te jeba, što ne iđeš kući” kao četverogodišnjak sam čuo pa jedno... da ne pretjeram, milijardu puta.
Još kao sasvim malog dječaka u Donjem Prološcu psovali se me živopisnim psovkama i nazivali kojekakvim smiješnim i uvredljivim imenima, i to nije značajnije oštetilo moju nejaku psihu. Naprotiv, imao sam krasno djetinjstvo, bio pažen i mažen, zaštićen brigom i ljubavlju često upravo onih koji su me psovali živopisnim psovkama i nazivali smiješnim i uvredljivim imenima.
Kad sam čuo snimku one odgajateljice, ona me je, glupo će vam zvučati, raznježila. Učinila me je nostalgičnim za mojim imotskim zavičajem u kojemu nije neobično mališanima psovati Stvoritelja neba i zemlje.
Odgajateljica se u pismu javnosti ispričava da nije ništa loše mislila, da se šalila, da ona voli djecu koju čuva i da djeca vole nju.
Osobno vam mogu posvjedočiti kako u tome nema ništa proturječno. Potpuno je normalno. Premda odgajateljica zvuči grubo, ona je, lako moguće, ispravna, dobronamjerna i mila. Koliko mi iz Imotskog uopće možemo biti mile osobe.
Ako mene pitate, mnogo groznije od psovanja u vrtiću su hajke na fejsu. Anonimne gomile koje se raspomame da se jednu mlada žena otjera s posla, njihovo nas ponašanje treba zabrinuti.
Takve gadove, nabijem ih, treba zaustaviti.