S fratrom što je prošli tjedan osumnjičen za pedofiliju zatekao sam se prije mnogo godina u jednom velikom društvu, za objedom na jednoj terasi pod lozom i znao sam, kao i svi za stolom, za priče da taj stari brat grabi mladiće za prepone. Pa i tad je bio u društvu jednoga golobradog, blijedog i šutljivog bogoslova. Svejedno, srkali smo bistru juhu s domaćim rezancima i viljuškama birali ljepše komade drhtave, masne goveđe potrbušine, dok je ocvali peder dolje na kraju stola samozaljubljeno lupetao nešto o sedam darova i dvanaest plodova Duha Svetoga, o lijepoj tradicionalnoj kreposti i užasnom moralnom relativizmu današnjeg čovjeka, o domovini i braniteljima, o rajskoj Djevi kraljici Hrvata i drugim glupostima.
Jedva da ga je itko slušao. Gledali smo svoja posla dodajući preko stola boce vina i terine sa salatom jer što bi uopće s tom ništarijom? Nismo ga ni pretjerano osuđivali. Zašto bismo, valjda katolici znaju što je najbolje za njihovu djecu kad ih podvode svećenicima. Desetljećima trpe gadove u župama i na koncu ih čak brane progovori li tkogod o njihovim zločinima. Zanimljivo je u naših ljudi, otkrije li se koji pedofil, a da je općinski službenik, poštar, kuhar ili nastavnik tehničkog odgoja, svi bi ga odmah vješali za testise, zubima mu čupali grkljan i mlatili kao vola u kupusu, ali ako je pedofil iz crkve, vjeroučitelj ili ispovjednik, onda ništa, nema problema, “sine, pokaži velečasnom pišu”.
Uhvatili su tako ovoga splitskog fratra s kojim sam ja jednom jeo, ali bilo bi im draže da nisu. Sve ide nekako nevoljko i lijeno, s noge na nogu. Obratite samo pozornost na rečenicu iz jedne objave: “Nadbiskupija je spremna surađivati s policijom.” S dužnim poštovanjem za nečuvenu susretljivost crkvenih moćnika i znajući kako mnogi od njih vole, što se kaže, stari hrvatski pridjev spremni, to je ipak pogrešno reći. Kad te policija zove, koga zapravo briga jesi li spreman ili nisi? Nije to stvar izbora, da se premišljaš hoću li, neću li, ma ne znam, glupo mi je, ali ajde dobro, mogao bih razgovarati s policijom. Po zakonu, hrvatskom kao i svakom drugom, to je građanska obaveza koju ne možete izbjeći. Znate li za kazneno djelo, dužni ste redarstvu ispričati sve o tome. I točka.
Jednako je besmisleno i kad Nadbiskupija kaže da će navode o seksualnom zlostavljanju maloljetnika sama istražiti, s obzirnom nakanom “čuvanja dobrog glasa sviju”, a samo ako nađe da se štogod grešno desilo, o tome će naknadno obavijestiti policiji. Zar Nadbiskupija hoće kazati da su naši hrvatski policajci idioti koji provode istrage ne mareći za ljudski ugled? Ako svaki drugi građanin mora odgovarati na pitanja policijskih službenika, vjerujući kako će predstavnici zakona odgovorno čuvati njegov dobar glas, zašto su crkvena lica izuzeta od te obaveze?
I otkud, na kraju krajeva, katoličkoj crkvi i ljudi i policijska oprema da bi stručno i nepristrano, izvan svake sumnje istražila je li koji svećenik ministrantima gurao ruku u gaće? Šta to oni znaju, a obično redarstvo ne zna? Zar ima neki odjel detektiva u mantijama, što s nogama na radnim stolovima vazdan klopaju krafne, sve dok im ne zazvoni telefon i oni se ozbiljno jave: “CSI Kaptol, izvolite”, a onda sa sirenama i rotirkama jure na potencijalno mjesto zločina, ultraljubičastim svjetlom pretražuju ima li tragova sperme po sakristijama i osumnjičene nemilosrdno ispituju: “Fra Mijo, nemoj srat, mali nam je sve prizna.”
Neobična je okolnost da se katolička crkva obično proglašava najsnažnijom zagovornicom hrvatske države. Logika je, po prilici, tko ne voli katoličku crkvu, ne voli ni hrvatsku državu. Bez crkve ne bi bilo ni države. U isto vrijeme, ta crkva državi baš ništa opipljivo ne doprinosi. Otprije nam je poznato da su svećenici i časne sestre oslobođeni poreza, ne izdaju račune za svoje usluge i nijedan im inspektor zbog toga ne može ništa, a prije nekoliko dana smo, eto, doznali da veliki domoljubi ni hrvatsku policiju i pravosuđe ne priznaju. Povlašteno se izuzimaju od progona za kaznena djela. Ako je koji svećenik štogod skrivio, crkva bi ga istražila i osudila sama, a smisao je zapravo da se ne istraži i ne osudi ništa, već da se seksualni grabežljivci, osvjedočili smo se u mnogo primjera, samo u beskraj premještaju od župe do župe da i dalje nekažnjeno guze djecu.
Kad je napokon izbila afera sa splitskim fratrom pedofilom, gvardijan njegovog samostana fra Žarko Relota nije ni pomislio obavijestiti policiju premda on, inače, obavlja funkciju policijskog kapelana. S izuzetkom nekih četnika 1991. u Kninu, ja ne pamtim da je netko imao manje povjerenja u institucije Republike Hrvatske.
Ako kardinal Josip Bozanić i ostatak njegove bande iz državne blagajne prosječno uzimaju više od tri stotine milijuna godišnje, mnogostruko više od svih drugih vjerskih zajednica skupa, pretpostavljam da nije glupo od njih očekivati da poštuju državne zakone i da manijake koji siluju prvopričesnike na vrijeme i bez oklijevanja izruče pravdi. Dok to ne počnu činiti, glupo je da katolički aktivisti poput Željke Markić i Vice Batarela svakodnevno, s nekoliko desetaka portala uglas laju protiv neprofitnih i nevladinih organizacija, nekih homoseksualaca, pacifista, anarhista i antifašista, koji, kao, rade protiv Hrvatske. Jer nema zaista ništa skuplje i beskorisnije od mjesta u koje većina stanovništva odlazi nedjeljom ujutro. Katolička je crkva, bez konkurencije, najantihrvatskija naša neprofitna i nevladina organizacija.