ŽIVOT U PRETKOLU

Čeferinov odgovor na rasizam je obični turbolimač show

Soccer Football - Euro 2020 Qualifier - Group A - Bulgaria v England - Vasil Levski National Stadium, Sofia, Bulgaria - October 14, 2019 Bulgaria fan during the match Action Images via Reuters/Carl Recine
Action Images via Reuters

 

Krajem rujna 2011. godine stadion Şükrü Saracoğlu bio je krcat, u dom Fenerbahçea na običnu utakmicu s Manisasporom nagurala se 41 tisuća gledatelja. Sama po sebi vijest bi prošla nezapaženo - Fener je najpopularniji turski klub i uglavnom igra pred rasprodanim stadionom - da na tribinama tog dana nisu bile isključivo žene s djecom. Zbog divljanja na nekoj od prethodnih utakmica turski je savez kaznio kultni klub originalnom mjerom. Podivljali testosteroni, ima i za vas lijeka: vi, muškarci, tekmu ćete gledati na televiziji, a na stadion pošaljite klince i svoje bolje polovice!

“Hm, da, možda bi vrijedilo razmisliti o tome”, ustuknuo je Aleksander Čeferin pred savjetnicima kada su ga ljetos podsjetili na mjeru turskih nogometnih šefova otprije osam godina. Dok nije čuo za orijentalno zašećerene sankcije iz turske kuhinje, mladi šef Uefe razmišljao je da se s povampirenim rasistima i huliganima s tribina obračuna u skladu s napucima iz davnog Buldožerova hita. “O, o, o/Tramvaj što je to/To je ona stvar što može da te zgazi/Pa kad prelaziš pazi/Pazi draga, nemoj da me pređeš/Ja sam gori od tramvaja/Ljući sam od ljutog zmaja...”, pjevali su Čeferinovi i pomalo naši mladenački heroji.

Kada je prespavao, zbrojio se i skulirao, Čeferin je došao do zaključka da ipak nema te dovoljno stare ‘jedanaestice’ na tračnicama, niti još starije metode pendrekom preko leđa, koja bi mogla primitivizam zgaziti efikasnije od edukacije. Idiotu ćeš se najbolnije narugati ako ga kreneš obrazovati, gruntao je u sebi Aleksander, jer u suprotnom budala će te svesti na svoju razinu i onda dotući iskustvom. Tako je otprilike zaživio akcijski plan Uefina šefa o valu prosvjetiteljstva na nogometnim stadionima diljem kontinenta, ali je malo nezgodno po Čeferina što u ovoj priči, umjesto na mudrog državnika, on sve više podsjeća na Branka Kockicu.

“Halo, drugari, ratatatirci, što ćemo danas gledati?” radosno poskoči šef Uefe na maksimirskom stadionu krajem srpnja.

“Gledat ćemo utakmicu Dinamo - Saburtalo”, uglas odgovori zbor od petsto razdraganih mališana koji su se te večeri probili na tribinu. Pripušteni su tamo kao čin diskretne odmazde za nedolično ponašanje Dinamovih navijača na nekoj od prethodnih utakmica. Skaču, grle se i dječje iskreno vesele golovima Oršića i Petkovića, a novine dan kasnije ushićeno izvještavaju o nikad pozitivnijem ozračju na stadionu koje vraća vjeru u budućnost nogometa.

“Da vas čujem, drugari, za koga danas navijamo?” mjesec dana poslije Čeferin animira školsku pačurliju na Partizanovu stadionu. “Za Partizaaaan”, zagrmi sada već pet tisuća dječjih glasića.

“A protiv koga igra taj vaš Partizan? Evo, slušam, tko će mi prvi odgovoriti?” zabavlja se dalje veliki nogometni reanimator i još veći dječji animator.

“Ja... ja... ja...”, kliču djeca sa svih strana.

“Kakva jaja, djeco. Pitao sam protiv koga igra vaš klub?”

Vratit će se Čeferin na istu beogradsku adresu i koji tjedan kasnije, kada umjesto Moldea tamo navrati AZ Alkmaar, a na tribinama će ga sada dočekati cijela vojska od petnaestak tisuća raspamećenih osmoškolaca. “I da vas čujem, ratatatirci, što ćemo danas gledati?” smije se od uha do uha Uefin predsjednik. “Idi, bre, smore slovenački, dokle nas misliš masirat kao da smo u obdaništu!” zagrmi odjednom rabijatni tetovirani desetogodišnjak s cigaretom u rukama. Kako nalaže red na Partizanovim utakmicama, on se već odmetnuo od mainstreama i osnovao svoju frakciju, Grobari Happy Meal, ili Deca Groblja, ili već nešto slično.

Priča se u međuvremenu ozbiljno zahuktala, veliki dječji festival poput franšize brze hrane osvaja srednju i istočnu Europu. Ono što je trebalo biti kazna Mađarima u vidu praznih tribina zbog navijačkog rasizma, preraslo je prije tjedan dana u nikad vatreniju podršku petnaestak tisuća tinejdžera na Groupama Areni u dvoboju s Azerbajdžanom. Kako ne bi dopustili Mađarima da ispadnu veći domoljubi od njih, podli susjedi Rumunji su 15. listopada kvalifikacijsku utakmicu s Norveškom iskoristili za obaranje svjetskog rekorda. Stadion u Bukureštu napunili su sa 30 tisuća mališana, jer je odraslima, pogađate, bio zabranjen ulazak zbog rasističkog hukanja.

Navijači Wolverhamptona dobili su pravo na samo 200 ulaznica sljedećeg četvrtka za utakmicu Europske lige sa Slovanom iz Bratislave, čude se u subotu britanski mediji, iako je slovački klub kažnjen zbog rasizma obavezom igranja pred praznim tribinama. Stadion kapaciteta 23 tisuće svejedno će biti krcat, jer klub iz Bratislave je animirao djecu diljem Slovačke i priprema se za cijeli jedan mega turbolimač show s dvadesetak tisuća posjetitelja.

Slatki su bili i slatki će biti ti klinci na tribinama - dječja je radost iskrena, njihova je ljubav prema sportu i klubu nevina i neokaljana, a onda tu je i onaj genijalni pedagoški argument, daj da ih sklonimo od kompjutora, tableta i pametnih telefona - ali sve jasnije biva da Uefinu predsjedniku dolaze kao moneta za potkusurivanje u političkim nadmudrivanjima. Aleksander Čeferin upravlja organizacijom koja godišnje uprihodi 5,5 milijardi eura, Fifa i Međunarodni olimpijski odbor siročad su iz pučke kuhinje u usporedbi s Uefom, ali badava su sva bogatstva ovog svijeta kada se treba uhvatiti u koštac s otvorenim političkim temama.

Pokušavajući doskočiti problemu, Uefa se u jednom trenutku domislila da će sve političke probleme strpati pod isti zajednički nazivnik rasizma, pa će kažnjavati majmunsko hukanje i skrojiti dugačak popis zabranjenih insignija, od keltskog križa do južnjačke zastave. Kako se stvar posljednjih sezona raširila poput epidemije - Talijani su dežurni rasisti, Englezi divljaju po društvenim mrežama pa crni igrači poput Sterlinga uz asistenciju ‘Kick it Out’ pokreta u domovini vode ozbiljne antirasističke kampanje, a ceh na kraju obično plaćaju Bugari, Mađari, Slovaci ili Hrvati - tako se organizacija oportunistički okrenula ubiranju novca od kazni. Izbaciti, recimo, Bugare iz međunarodnih natjecanja na idućih pet godina bilo bi okrutno, jer rasizam potaknut ksenofobijom vladajućih političkih struktura sasvim lijepo napreduje u mnogim europskim zemljama, a ne samo Bugarskoj. Osim toga, takav jedan presedan lako bi mogao završiti spiralnim efektom pa bi zahvaljujući prohibiciji ostali bez desetak viđenijih reprezentacija i još više klubova u europskim kupovima.

A onda, kako bi organizirali poludirigirani ždrijeb iole ozbiljnijeg natjecanja? Jer Rusija već sada ne može u istu skupinu s Ukrajinom (i po novom s Kosovom), kao što Azerbajdžan ne smije s Armenijom, a Srbija s Kosovom. Sreća je naša da je Uefa imuna na političke bočne udare i okrenuta djeci kao našoj budućnosti. Dakle, ratatatirci, s kim sutra igramo?

Izdvajamo