Sovjetska okupacija Čehoslovačke, tenkovi na ulicama Praga u ranu zoru 21. kolovoza 1968. i samospaljivanje studenta Jana Palacha u znak protesta ikoničke su slike koje su se usjekle u sjećanje mojoj generaciji. Možda više nego sukob studenata i policije na ulicama Pariza ili rasni nemiri u SAD-u, zato jer se događalo u susjedstvu i jer je ledeni vjetar iz Sibira mogao zapuhnuti i tadašnju Jugoslaviju.
Toga proljeća pod vodstvom predsjednika komunističke partije Aleksandra Dubčeka započeo je čehoslovački eksperiment “socijalizma s ljudskim licem”, niz reformi koje su dovele do ukidanja cenzure medija, rehabilitiranja žrtava staljinističkih procesa i neke vrste demokratizacije slične onima u Jugoslaviji. U SSSR-u su Leonid Brežnjev i društvo ovo doživjeli kao okretanje Zapadu i izdaju socijalizma, a to se, već i zbog drugih članica sovjetskog bloka, nije smjelo tolerirati. I tako se Prag tog ljetnog jutra probudio i na svojim ulicama zatekao tenkove, a u njima vojnike koji nisu imali pojma gdje su i zbog čega. To se službenim jezikom zvalo “normalizacija”, a normalnim jezikom okupacija odnosno gušenje “praškog proljeća” u kojem je sudjelovalo pet armija Varšavskog pakta.
Okupacija Čehoslovačke, uz okupaciju Mađarske 4. 11. 1956., bila je jedan od ključnih događaja europske povijesti 20. stoljeća, možda i događaj koji je utjecao na budućnost socijalizma. No, Zapad je ostao hladan i hladnoratovska ravnoteža snaga nije poremećena. Tajni izvještaj objavljen puno kasnije pokazuje da je tom prilikom poginulo 82 ljudi dok je 300 bilo ozbiljno ranjeno. Najstrašniji je događaj i simbol otpora bilo protestno samospaljivanje 19-godišnjeg studenta Jana Palacha 16. siječnja 1969. na Venceslasovom trgu u Pragu. Na stotine tisuća građana napustile su zemlju, intelektualci su prekvalificirani u smetlare, ugušen je svaki i najmanji znak otpora. Idućih dvadeset godina u Čehoslovačkoj pomisao na bilo kakvu promjenu bila je nezamisliva - pogotovo mogućnost opće propasti sistema koja se dogodila 1989., poznata kao “baršunasta revolucija”.
Međutim, obilježavanje pedesetogodišnjice ovog tragičnog događaja koji je potresao tu zemlju prošlo je bez sudjelovanja češkog predsjednika Miloša Zemana. U njegovu obranu, njegov glasnogovornik je izjavio kako je zbog protivljenja okupaciji Zeman još tada udaljen s posla na Ekonomskom fakultetu i izbačen iz partije.
Dok je predsjednik Zeman šutio, češka javna televizija odlučila se na neuobičajen potez i prenijela je govor slovačkog predsjednika Andreja Kiske.
Njegovi kritičari sramotno Zemanovo ponašanje ocjenjuju kao znak proruskog raspoloženja, podsjećajući da je nakon okupacije Krima izjavio samo da se radi o gotovom činu, a i osudio je EU i američke sankcije Rusiji koje su uslijedile.
Naime, predsjednik je u odličnim odnosima s Putinom pa ne bi bilo zgodno uvrijediti prijatelja i riskirati njegovu podršku podsjećajući ga na davne sovjetske grijehe. Ili još gore, možda bi ga okupacija Čehoslovačke mogla podsjetiti na nedavnu okupaciju Krima, ranije Afganistana i Gruzije? Zeman je svjestan da je u Rusiji na djelu reinterpretacija povijesti i da bi kritički tonovi zasmetali osjetljivim Putinovim ušima. Što potvrđuje sumnje Čeha kako on indirektno potkopava članstvo u EU i NATO-u. No ova epizoda prije svega pokazuje koliki je utjecaj Rusije u članici EU, a to nikome ne bi trebalo biti svejedno.
Zanimljiv je i kontekst u kojem se to događa. Naime, mladi uglavnom ne znaju što se dogodilo prije pedeset godina. Istraživanje javnog mnijenja koje je proveo The Guardian prije same godišnjice pokazuje da je više od trećine Rusa uvjereno kako je okupacija Čehoslovačke bila ispravan potez, dok pola ispitanika za to uopće nije čula. A BBC navodi još gori podatak, kako je nedavno istraživanje pokazalo da ni na strani okupiranih oko polovice mladih Čeha nema pojma o 1968. Za sve njih bilo bi dobro da barem pogledaju izvrsnu HBO seriju “Gorući grm” o okupaciji i Janu Palachu u režiji poljske redateljice Agnieszke Holland iz 2013. - ako se već ne žele opterećivati povijesnim podacima o nečemu za što vjerojatno nisu čuli ni kod kuće.
Jer, kao po nekom dogovoru u bivšim se komunističkim zemljama ne samo službeno, nego i privatno prekraja i prešućuje vrijeme socijalizma i ovakve traume, što iz želje da se zaboravi, što od sramote zbog kolaboracije. Ni jedna diktatura ne može opstati dugo ako većina ne sudjeluje u njoj i podržava je bilo dobrovoljno, iz uvjerenja, konformizma ili oportunizma. Uostalom, danas će većina ionako negirati uvjerenje, čak će poreći i članstvo u komunističkoj partiji. A slično je i sa ‘68. u kojoj zapravo nije bilo heroja koji su se suprotstavili okupaciji.
Ali dostojno obilježavanje pedesetogodišnjice je čin protiv historijskog zaborava, čak i ako nas podsjeća na naše vlastite slabosti, strah i oportunizam.