Jedan je u Osijeku na sudu priznao da su on i supruga za dvjesto kuna postali Mađari. Prije su bili Hrvati, no to im, očito, nije bogzna kako mnogo značilo. Hrvatstvo im je ležalo praktično neupotrijebljeno, na vrhu ormara samo je bezveze skupljalo prašinu. Nisu ga znali unovčiti kao što su ga mnogi takozvani branitelji unosno unovčili, pa kad se ukazala prilika da uzmu nekakvu, makar i sitnu paru na konto druge nacionalnosti, spremno su je prihvatili, potpisali u Općini nekakav papir, a da ga pravo nisu ni pogledali, i dali se u obijesno trošenje. Uzeli su oboje po pivo, i to uvozno, Heineken, pa sjeli na gajbe ispred kvartovskog dućana. “Oho, Heineken! Ima se, može se”, primijetio je netko zavidno, a oni su na to podigli boce i uglas radosno zavikali: “Egészségére!” što na mađarskom hoće reći: Živjeli!
Ovo se dogodilo na poticaj jednoga mađarskog lokalnog političara, koji se natjecao za Sabor na manjinskoj listi, a među sunarodnjacima, kako se čini, nije bio osobito omiljen. Kad je shvatio da mu nedostaje glasača, prefriganac ih je lijepo kupio. Okupio je u Osijeku neke marginalce i luzere među Hrvatima, Srbima i Ciganima, dao im po stotinjak kuna da se upišu u Mađare, premda ne znaju ni beknuti mađarski, a oni su njemu zauzvrat, iduće četiri godine omogućili plaću od petnaest tisuća mjesečno. Rijetkost je, složit ćemo se, vidjeti tako uspješno poslovno ulaganje. Na bitcoinu se ne zarađuje kao u Hrvatskoj na Mađarima. Za tako nešto ja bih odmah dao godišnju nagradu Hrvatske gospodarske komore i mjesto docenta na Ekonomskom fakultetu.
Slučaj je, međutim, prije nekoliko dana došao u novine i izazvao strahovito domoljubno zgražanje. Ljudi prosto nisu mogli vjerovati da se netko za novac odrekao svoga slavnog hrvatskog roda i imena, ali zapravo, nije to ništa veliko ni strašno. Ode li neka slavonska sirota, neradnik i pijanac za stotinjak kuna iz Hrvata u Mađare, nije ta zgoda ni nalik onoj kad Neymar da Silva Santos Júnior za dvjesto dvadeset milijuna eura prijeđe iz Barcelone u Paris Saint-Germain. Napokon, vidjeli smo u povijesti bezbroj takvih transfera. Kad god bi divlje grunula nečija vojska preko granice, nekakva sila kad bi urlajući upadala u kuće, sve redom sijekući, strijeljajući, paleći, otimajući i silujući, redovito bi nastupio prijelazni rok i cijela sela i zaseoci su se pokrštavali ili raskrštavali kao kad, po prilici, danas čitavi ogranak Hrvatske čiste stranke prava negdje ode u HDZ.
Od sezone do sezone mijenjala se moda, ljudi bi se molili sad katoličkom, sad pravoslavnom Isusu, a sad milostivom i velikom Alahu, sve ukrug, unatrag i napreskok, bez mnogo razmišljanja su uzimali druge vjere i nacije i za manje od onih osječkih Mađara. Odricali su se jednoga identiteta i uzimali drugi tek za jednu mršavu ovcu, vreću kukuruza, varićak oraha ili sepet krumpira, štagod bi im dali, samo da djeca ne pomru od gladi. I to je od prilike do prilike čak i šaljivo i apsurdno ispalo. Na marginama knjige “Srbi u Cetinskoj krajini” Božidara Simića i Filipa Škiljana naći ćete kako su Čelani, srpska i pravoslavna obitelj iz Dugopolja, koncem devetnaestog stoljeća prešli na rimokatoličku vjeru, da bi samo stotinjak godina kasnije, u listopadu 1994., u Slobodnoj Dalmaciji jedan Čelan iz Dugopolja rezignirano napisao: “Da su Srbi narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas već zamorno obično iskustvo”. Zar nije ovo ludo i nezaboravno, kao u onome glasovitom antičkom paradoksu: Srbin kaže da svi Srbi lažu.
Nacija i vjera se obično prikazuju sudbonosnijima nego što su one zaista. U šašavoj zbilji, u našoj tragikomičnoj historiji, o takvim je stvarima obično odlučivala koincidencija. Netko je, na primjer, postao Aleksandar Vulin, ministar obrane u Vladi Republike Srbije, koji svoj narod stalno plaši krvoločnim ustašama, a da je prije dvije stotine godina neka druga vojska prošla kroz selo njegovih pradjedova, on bi sad imao drugo ime i biografiju. Nije to teško ni zamisliti. Ovakav kakav Aleksandar Vulin jest, jedan kroz jedan, sa svim njegovim budalastim stavovima i skromnim rječnikom, s frizurom, tamnim odijelom i prugastom kravatom, s njegovim gestama, higijenskim i prehrambenim navikama, lako bi mogao biti i Tonči Vulin, Hrvat, hadezeovac i direktor komunalnog poduzeća u Brodarici kod Šibenika. Naposljetku, naš je telefonski imenik prepun Vulina i velika većina se čine Hrvati, jednako kao i Vučići. Možda čak postoji neka druga stvarnost, samo za milimetar pomaknuta od ove naše stvarnosti, a u kojoj se Aleksandar Vučić zove Zdeslav, praktični je katolik, redovni član Molitvene zajednice Srce Isusovo u Palmotićevoj ulici i borbeni aktivist organizacije U ime obitelji.
Zbog sporednih i beznačajnih pojava kao što su vjera i nacija ne vrijedi se uzrujavati. Ako je netko četrdeset ili pedeset godina bio Hrvat i od toga nije imao vidljivijeg dobitka, ja bih mu čak savjetovao da za sto kuna u Općini potpiše za Mađare. Činilo bi mi se kao dobrodošla promjena. Život bi mu možda krenuo bolje i veselije, bio bi ispunjeniji kao Mađar, da oko podneva pojede obilnu porciju sekeli gulaša, zasladi ga doboš tortom, popije dobru čašu tokajca, a onda stavi na stereouređaj Bélu Bartóka i izvali se na kauču s knjigom poezije Sándora Petőfija. Umjesto da osuđujete čovjekovu izdaju, trebali biste pohvaliti njegovu hrabru odluku da bude netko drugi. Jer, gledajte, možda ste i vi netko drugi, samo što to još ne znate.