SUMNJIVO LICE

Darko Grnčarov, mučenik, pravednik, budući teniski šampion

Tennis - Davis Cup - First Round - Spain vs Great Britain - Club de Tenis Puente Romano, Marbella, Spain - February 2, 2018 General view of Great BritainÄôs Cameron Norrie in action during his match against SpainÄôs Roberto Bautista Agut (This image has been rotated 180 degrees) REUTERS/Jon Nazca TPX IMAGES OF THE DAY
REUTERS

Darko Grnčarov, mladi makedonski tenisač, imao je devetnaest godina kad ga je, dok je vježbao u teretani, pogodio snažan moždani udar. Šest je mjeseci bio u komi, iz koje se probudio polupokretan i gluh na jedno uho. Morao je ponovo da uči hodati. Liječnici su mu rekli da će oporavak trajati dugo i da više nikada neće igrati tenis. Za njega bilo je to poput smrtne presude. Vježbao je sam za sebe negdje u Strumici, daleko od svijeta i od sporta kojim se nekad bavio, beskrajno istočnije od posljednje znane tačke Europe i civiliziranog svijeta. No, ipak ga je nešto povezivalo s onima s kojima je dijelio zajedničku strast i interes: kompjutor.

Dok se oporavljao, a pogotovu nakon što je ponovo stao na noge, pa je pomalo počeo i trenirati, aktivirao se na društvenim mrežama. Najprije je, valjda preko Facebooka, ispričao svoju tužnu i silno uznemirujuću životnu priču - pa zar i devetnaestogodišnje dječake pogađa moždani udar? - što je u ljudima koji su u virtualnom svemiru slučajno naišli do Darka budila empatiju, potrebu za zajedništvom, ali i želju da sami u sebi prepoznaju isti takav naivni i plemeniti optimizam i entuzijazam. Naime, on je vrlo ozbiljno planirao da se vrati tenisu.

A onda se, kako je već imao i previše vremena, umiješao među zvijezde. I, naravno, taj je njegov angažman opet bio višestruko ganutljiv. Najprije se zgrozio nad tim što je teren na Australian Openu nazvan imenom Margaret Court, nekad davno najbolje tenisačice svijeta, a danas homofobne ekstremne desničarke i pentekostalne svećenice, koja agitira protiv LBGT zajednice, istospolnih brakova i sudjelovanja homoseksualaca u sportu. Rekao je da on nikad ne bi zaigrao na terenu takvog imena.

Jednostavno bi predao meč, pa predlaže i drugim tenisačima i tenisačicama, među koje će se, i to obećava, uskoro vratiti, da i oni postupe upravo tako. I što mislite kako su na društvenim mrežama i po medijima mekšeg srca reagirali teniski šampioni, pogotovu šampionke, nakon što su tako naišli na istup mladog tenisača koji je pao kao žrtva moždanog udara, ali i dalje sanja o povratku. I to ne o bilo kakvom povratku, nego o onom koji bi osim pobjeda i grand slamova, podrazumijevao ne samo put slave, nego i put poštenja, časti i temeljne ljudske empatije. Odmah mu se osobno javila velika Martina Navratilova.

Ubrzo zatim, u novom nastupu pravedničkog gnjeva, Darko Grnčarov okomio se na Tennysa Sandgrena, svoga teniskog kolegu koji je lani ušao među prvih 100 na ATP ljestvici, jer je ovaj negdje izjavio da su mu odvratni mišići Serene Williams. I Sandgren je, kao i Margaret Court, prilično opskuran desničar, obožavatelj Trumpovih, a možda i nepritajeni rasist, ali naš Darko se iz svoje strumičke perspektive nesmiljeno na njega okomio, pokazujući time kakvi se sve srčani borci za pravdu i razumijevanje, te za ravnopravnost i dostojanstvo različitosti, mogu naći po udaljenim zakutcima našeg planeta, u krajnje siromašnim i skrajnutim zajednicama i društvima. Naravno da ni Serena Williams nije mogla ostati kamena srca. Osobno je Darku Grnčarovu poslala elektronsku poruku, u kojoj mu je poželjela da se što prije vrati na teniske terene, te da se konačno i upoznaju.

U međuvremenu se još svašta nešto događalo s mladim Makedoncem. Pisale su o njemu mnoge svjetske novine, dao je intervju za BBC, svijet sporta i zabave uživao je u jednoj lijepoj priči. Nema sumnje da bi ganutljivu pripovijest o Darku Grnčarovu objavili i hrvatski ženski lajfstajl magazini, opsjednuti bolestima, izlječenjima, toplim ljudskim pričama i mišićavim dečkima, e samo da je bilo novca za troškove službenog puta u Strumicu za novinarku i fotoreportera. Ne bi smetalo čak ni to što je Darko Grnčarov očito neki ljevičar.

Ali onda se pojavio neki američki novinar, freelancer i povremeni suradnik New York Timesa, vjerojatno i najvažnijih novina na svijetu, koje zadnjih godina ustrajno kvare raspoloženje desnoj polovini čovječanstva insistiranjima na činjeničnom supstratu stvarnosti, koji je u čas dokazao da Darko Grnčarov, avaj, ne postoji!

Odmah zatim Darko je i prestao postojati: nestalo je njegovih profila na društvenim mrežama, ali i profila velikog broja njegovih podržavatelja i obožavatelja. Naime, osim što je znao ganuti svijet svojom izmišljenom životno-sportskom pričom, Darko Grnčarov bio je i kralj botova. Možda je radio sam, a možda je imao i pomoćnike, ali tko god ima minimalno iskustvo s društvenim mrežama i fejsbuk komentarima zna da je dovoljan jedan prosječno vješt i blebetav živi lik da proizvede nekoliko stotina komentatora, koji se međusobno svađaju i prepiru, podupiru svoju političku opciju ili vode hajku protiv nekoga tko im nije simpatičan.

Darko Grnčarov, ili onaj tko je povjerovao da je Darko Grnčarov, mladi makedonski tenisač na putu oporavka od teškog moždanog udara, savršeno je zadovoljio dvije moderne ljudske potrebe: potrebu za slavom, onom sportskom, ali i društveno-političkom, slavom angažmana za pravu stvar, i potrebu za simpatiziranjem slabih i nemoćnih, koja u ljudima stvara iluziju vlastite dobrote, duševnosti i ispravnosti.

U svijetu u kojem on živi, ali i u kojem žive njegovi dojučerašnji obožavatelji, uključujući Serenu Williams i Martinu Navratilovu, svejedno je postoji li Darko Grnčarov igdje drugdje osim na Facebooku i Tweeteru. Samo onom novinaru koji ga je razotkrio - a imena mu nećemo spomenuti, jer je jedini on u ovoj priči stvaran - zapravo je važno to što je Darko Grnčarov izmišljeni lik. On je, taj novinar, predstavnik onoga tradicionalnog i konzervativnog, zapravo vrlo starinskog doživljaja svijeta, koji insistira na jasnoj i nedvosmislenoj razlici između živih ljudi i legendarnih ličnosti.

Zašto je ta razlika tako važna? Zato što živi nisu ni jednostavni, ni jednoznačni, ni idealtipski, a legendarni su upravo takvi. Aleksandar Makedonski ili Darko Grnčarov, svejedno je, ali ni jedan ni drugi niti postoje, niti su vjerojatni. I škodljivi su, toksični su po žive ljude. Portabl kultovi ličnosti. Razarači moralnih i emocionalnih sustava, lica diktature. Kakve diktature? Virtualne, kakve bi druge.

Darko Grnčarov, ili onaj tko se tako predstavljao, nije stekao, niti je pokušavao steći, ikakvu materijalnu korist od svoje prevare, pa ga neće goniti nijedna policija na svijetu. Prije samo osamnaest godina - iako se danas čini da je od toga prošlo barem sto i osamdeset godina - bilo je to na prijelomu stoljeća, kada je Hrvatsku nekoliko mjeseci tresla afera s lažnim kirurgom. Mladić se zvao Siniša Filipović, po zanimanju medicinski tehničar, predstavljao se kao kirurg. Suvereno se kretao po bolničkim prostorima, vrlo vješto obmanjivao svoje kolege, živio liječničkim životom i doista je u socijalnom smislu, na razini sitne svakodnevne komunikacije, bio perspektivni mladi kirurg.

Ne treba ni sumnjati da su se mnogi koji su ga upoznali osjećali sigurnije u vlastitoj koži, jer su znali da će im jednoga dana, ako ne daj Bože zatreba, pomoći Siniša Filipović. Iz njihove je perspektive bilo lijepo živjeti u zemlji u kojoj postoje ljudi kakav je Siniša Filipović. Isto kao što je bilo lijepo živjeti na svijetu na kojem postoje ljudi kakav je Darko Grnčarov. U međuvremenu sve je globaliziralo i virtualiziralo.

Nakon što je razotkriven, Siniša Filipović imao je ozbiljnih problema. Iako mu nikad nije na um palo da nekoga pokuša operirati - jer, zaboga, on je samo medicinski brat i nije nikakav luđak! - niti je ikada stekao bilo kakvu materijalnu korist od svoje kirurgije, Siniša Filipović završio je pred sudom i doživio “socijalnu smrt”. Od onog u koga se polaže vjera i nada postao je strah i trepet umišljenih bolesnika. Zamisli da te operira Siniša Filipović! Čovjek se na kraju jedva spasio ozbiljne robije.

Za razliku od njega, Darku Grnčarovu, ili onome tko se tako predstavljao, neće se dogoditi ništa. I to je svakako zabrinjavajuće. Šteta koju je on prouzrokovao, emocionalna, moralna i virtualna, neusporedivo je veća i ozbiljnija od štete koju je proizvodio Siniša Filipović. Međutim, u međuvremenu se promijenila epoha. Svi zajedno smo iz stvarnosti iselili u iluziju. U toj iluziji nema više prave razlike između živih ljudi i legendarnih ličnosti. Botovi će presuditi jednima kao i drugima. Spasiti nas može još samo nepoznati američki novinar.

Tagovi

Izdvajamo