Julie Delpy odbila je igrati u filmu “Prije ponoći” (Before Midnight, 2013.) ako je ne plate isto kao Ethana Hawkea. Nakon dva uspješna ljubavna filma, “Prije svitanja” (Before Sunrise, 1995.) i “Prije sumraka” (Before Sunset, 2004.), Richard Linklater htio je snimiti i treći nastavak priče o Jesseu i Celine, o velikoj ljubavi kojom se poigravaju život i karakteri aktera. Slušajte, dečki, ako ne dobijem isto, neću to raditi, bila je odlučna francusko-američka glumica. Za prvi film dobila je možda desetinu honorara Ethana Hawkea. Za drugi pola.
Delpy je bila u dobroj pregovaračkoj poziciji: kod fanova bi teško prošla priča da je Celine između dva nastavka imala tešku nesreću pa joj je plastična operacija potpuno promijenila izgled, držanje i boju glasa. No žene su rijetko u takvoj situaciji.
Još 2015. Patricia Arquette u govoru na dodjeli Oscara pozvala je na izjednačenje plaća u Hollywoodu.
Skupina američkih ekonomista izračunala je da su glumci u prosjeku plaćeni 1,1 milijuna dolara više po filmu od jednako popularnih i uspješnih kolegica. Analizirali su plaće 246 glumaca i glumica u 1343 filma snimljena od 1980. do 2015.
Ako ne bi vodili računa o uspjehu njihovih prijašnjih filmova, nagrade i popularnost na Twitteru, ispalo je da su glumice u prosjeku plaćene 2,2 milijuna dolara manje po filmu. Ili čak 4 milijuna manje ako su starije od 50. “Razlika u plaćama 2015. ista je kao 1980. Ne vidi se nikakav napredak”, zaključila je profesorica Sofia Izquierdo Sanchez sa Sveučilišta u Huddersfieldu.
Deset zaposlenica Disneya tužilo je tvrtku da su ih sustavno diskriminirali plaćajući ih manje od kolega koji su radili isti posao i onemogućavali im napredovanje. Radile bi više pozicioniran posao, ali ne bi za to bile plaćene. Nije sve u parama: riječ je o višegodišnjem ponižavanju, omalovažavanju i emotivnom ubijanju u pojam. Slične tužbe dižu žene u Silicijskoj dolini, na američkim televizijama i u bankama.
U Velikoj Britaniji više je od stotinu uspješnih poslovnih žena, političarki i umjetnica pokrenulo #MeTooPay, kampanju za ukidanje diskriminacije u plaćama. Objavile su proglas preko čitave stranice Financial Timesa. Potaknuo ih je slučaj Stacey Macken, koja je dobila tužbu protiv banke BNP Paribas. Bankarica je imala dobru plaću, 120 tisuća funti godišnje, ali je njezin kolega na istoj funkciji primao 160 tisuća funti. I još bi dobio sedam puta veći godišnji bonus.
Otkako su u zadnje dvije godine veće tvrtke u Velikoj Britaniji dužne objaviti te podatke, razlika u plaćama u financijskom sektoru još se malo povećala: sada žene tu zarađuju 31 posto manje, prenosi Guardian.
Diskriminacija je duboko ukorijenjena, na nju smo se naviknuli, poput ostarjelih Dalmatinki koje se odriču obiteljskog nasljedstva u korist braće. Čvrsti stup tog duboko nepravednog sustava čine žene, koje se mire s manje plaćenom i podređenom ulogom.
Razlika u plaćama često prati drastičnu razliku u samopouzdanju: dok će muškarci ići redovito kod šefa po stimulaciju i veću plaću, žene neće, očekujući da će priznanje za marljiv rad ionako stići. “Ako gledate statistiku, djevojčice su bolje od dječaka u školi, bolje su od njih na sveučilištu, ali počnu zaostajati vrlo brzo kad počnu raditi.
Već u prvih 10 godina plaćene su znatno manje od muškarca za isti posao”, kaže Cheryl Giovannoni, jedna od najuspješnijih žena britanskog nevladinog sektora. Jedan od glavnih problema za to je perfekcionizam, smatra ona: žene neće ići tražiti veću plaću ako nisu sasvim sigurne da će je dobiti. I onda je ne traže. Da bi se to iskorijenilo, smatra ona, djevojčice bi već u školama trebalo učiti kako da se zauzmu za sebe i traže veću plaću. Da vrijede jednako kao i drugi, i da zaslužuju isti novac za isti posao.