PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Čovjek vrijeme vidi kao kruženje, i zato mnogi vjeruju da će se virus vječno vraćati

, Image: 511063679, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Dan Grytsku / Alamy / Alamy / Profimedia
Ilustracija / Dan Grytsku / Alamy / Alamy / Profimedia

Narod i političari razočarani su kad čuju od znanstvenika da jedna godina zapravo nije dovoljna da se pronađe sigurno i učinkovito cjepivo protiv aktualnog koronavirusa, ako je uopće moguće da se takvo cjepivo pripremi, s obzirom na to da virus možda odviše često mutira da bi se mogao zauzdati. Naš um odbija tu informaciju takoreći instinktivno.

Znanstvenici postaju sumnjivci, petljavci, neodlučni, nepouzdani, nesnalažljivi, nerazumljivi, sitničavo tvrdoglavi, a prije svega – spori.

Gilbert Durand (1921 – 2012.), još jedan francuski učenjak koji nam pomaže da se orijentiramo u doba pandemije, daje u glasovitoj studiji “Antropološke strukture imaginarnog” (Bordas, Pariz, 1984.) jezgrovit prikaz našeg doživljaja vremena:

“Godina točno obilježava točku gdje imaginacija ovladava mogućom protočnošću godine, prostornom figurom. Riječ annus (latinski: godina) srodna je riječi annulus (latinski: prsten); s godinom, vrijeme poprima kružni oblik.”

Francuski filozof Henri Bergson, navodi Durand, predbacivao je satu da je prostorna projekcija vremena, determinističko i uvjerljivo iskorištavanje hirovitih fatalnosti vremenskog toka.

Naši kalendari, gotovo svih kultura, imaju periodičku, kružnu strukturu. Naša pak zapadna civilizacija tobože je danas, kad joj se čini da i dalje vlada svijetom, postala tobože drugačija, pravocrtna u svojem napretku, odvojena od prirode, štoviše nadređena joj, premda eto u svojoj imaginaciji, kako piše Durand, ne razlikujemo vrijeme i prostor naprosto zato što smo vrijeme oprostorili krugom, annulusom.

Posrijedi je, kako piše Mircea Eliade, a naglašuje Durand, “periodička obnova vremena” a ta “pretpostavlja u manje ili više eksplicitnom obliku novo stvaranje, (…) ponavljanje kozmogonijskog čina”, to jest uništenje sudbine kao slijepe kobi.

Pandemiju ovu doživljujemo, u najgorem slučaju, ako smo pesimisti, kao sezonsku. Ona će se vratiti, opet u neko isto doba godine, ali ćemo je ipak dočekati spremniji. Nitko, zapravo, ne može zamisliti da epidemija ravnomjerno traje u budućnosti godinama. Priroda nije toliko nemilosrdna, zar ne? Zapravo, vjerojatno i nije, ona doista, možda u svemu, “radi” u ciklusima. Ništa nije trajno, ali sve se vraća, rekli bismo.

Periodičnost pandemije svi dakle shvaćamo i, zapravo, na neki način, mnogi među nama, i očekujemo.

I oni koji ne očekuju da će se vratiti, neće mnogo zdvajati. Jer ako se vrati, bit ćemo spremniji, a kad opet mine, zapalit ćemo još veće vatre i još žešće plesati oko njih da proslavimo pobjedu, privremenu, ali zapravo - slatku.

Izdvajamo