PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Epidemiolozi su naši generali, a Alemka Markotić naš Stipetić

Zagreb, 260320
Konferencija za medije Nacionalnog stozera civilne zastite, vezano za pandemiju koronavirusa. Na fotografiji Alemka Markotic
Foto: Admir Buljubasic / POOL / HINA
Admir Buljubašić / POOL / HINA

Alemka Markotić

 

Ratujemo protiv virusa, a infektolozi epidemiolozi naši su generali. Za taj rat ne znamo koliko će trajati, ni u nas ni u cijelom svijetu, možda godinama, budući da će virus nakon početnih poraza i sklopljenih primirja opet navaliti, sve dok ga definitivno ne svladamo, po mogućnosti uza što manje žrtava.

Dr. Alemka Markotić naša je dakle generalica bez premca, mene prije svega podsjeća na pokojnoga generala Stipetića, sličnu energiju emanira, smirena a borbena. Vjerujem joj, kao što sam vjerovao generalu Stipetiću.

Upravo onako kako u ratu generali, zajedno s političarima, odlučuju o životima tisuća i stotina tisuća vojnika, pa i civila, tako sada epidemiolozi odlučuju, zajedno s političarima, o životima milijunima i milijardama ljudi, cijelom stanovništvu. Znači, general i ne može toliko pogriješiti, koliko pogriješiti može jedan epidemiolog.

Naša je sreća što imamo jednoga takvog liječničkog generala, štoviše, maršala, iz prošlosti, koji nam je ostavio iskustvo i znanje neprocjenjivo, pa i organizaciju “vojske”, za slučaj velikog rata s bolestima.

Andrija Štampar (1888. – 1958.) liječničku je karijeru započeo u Karlovcu, gdje danas njegovo ime nosi ulica u kojoj je Opća bolnica, a poslije nastanka stare Jugoslavije, postaje njezin zdravstveni prosvjetitelj i glavni državni službenik za zdravstvo. Osniva 1927. u Zagrebu Školu narodnog zdravlja, ustanovu koja i danas eto djeluje, a iz koje se razvio cio naš sustav javnog zdravstva.

Osim što je razvijao sustav, Štampar nije zanemario ni temeljnu obuku. Znači, da se ruke trebaju prati, naš je narod zapravo naučio putem prosvjetiteljskih akcija Škole narodnog zdravlja, primjerice dramatičnih i privlačnih kratkih filmova sa seljacima kao glavnim likovima.

Znači, Andrija Štampar jest prvi uvjerio naš narod da nije zdravo kihati i kašljati drugome u lice, da se ruke moraju prati i podovi čistiti, da ne jedu svi kući iz iste kace istom drvenom žlicom. Ako naš narod danas koliko-toliko misli na higijenu, to mu je usađeno prije dvije ili tri generacije zahvaljujući eto entuzijazmu jednoga čovjeka.

Usput rečeno, kad se već ovdje zanimamo za povijest naše medicine, najstariji po imenu poznati Hrvat koji se bavio liječenjem jest benediktinac Grgur, opat samostana Sv. Petra u Selu koji je njime ravnao u doba kad je isklesana i Baščanska ploča, od otprilike. 1090. do 1106.

Bio je, dakako, svećenik, kao i većina tadašnjih praktičara medicine za koje imamo pisane tragove. O pučkim travarima, seoskim vračevima, znamo pak ništa.

Bilo kako bilo, vrač, svećenik, liječnik, dugo nam je trebalo da razlučimo koji je koji. Mnogi ih ni danas ne razlikuju.

Izdvajamo