Nedjelja je dan za druženje, a meni se eto samoizolacija svidjela, kao i mnogima, upravo kao dragocjena prilika da naučim štogod ne jedino o svijetu, nego li i o sebi.
Strah od napuštanja, prema Freudu, koincidira sa stvaranjem ega. Posrijedi je neurotska tjeskoba, jedna od brojnih, prouzročena specifičnim, pozadinskim stanjem velike napetosti. Kao i svaka tjeskoba, rađa potiskivanje, a osjećaš je kao tihu neugodu koje se, piše Freud, nikakvim rasterećenjem osloboditi ne možeš. Prema njegovoj teoriji psihoseksualnog razvoja, temeljni dio osobnosti, podsvijest, id, razvija se do prve; svijest, ego, do treće; a super ego, svijest o društvu, javlja se oko pete godine života.
Katarinu, svoju majku, nisam u proljeće 1972. mogao zagrliti mjesecima, a nisam je tjednima ni vidio, što se nikad dotad nije dogodilo. Na Kosovu je izbila epidemija velikih boginja, isprva se tajila, no začas su za nju znali zdravstveni radnici i u Karlovcu. Proširila se na bolnicu u Beogradu i zaprijetio je virus, vrlo zarazan, da pohara cijelu tadašnju državu. Mlada je inženjerka kemije morala u karantenu preventivno, kao i svi koji su radili u bolničkim laboratorijima, a poslije na vakcinaciji puka.
Velike boginje usmrćuju, teži oblik, primjerice, gotovo svako inficirano dijete. Imao sam nepune tri godine, sjećam se blijedo stanovite mučnine, a zabrinuto lice svoje majke eto ne pamtim. Ali pamtim naš razgovor desetak godina poslije, kad sam se vratio sa školske projekcije u kinu Edison s filma "Variola vera". Tad sam doznao potanko što se događalo. Stari joj se strah vratio u pogled dok je pričala, kakav sam sljedeći put vidio tek kad me u rat ispraćala...
Pogledao sam jučer ponovno film Gorana Markovića. Izvanredan je. Scenarij dramatičan, ali i duhovit, režija brza, glazba rastuća, scena veristička, kostimi dojmljivi, gluma nepatvorena. Briljira mladi Rade Šerbedžija kao dr. Grujić, tu su i mladi Aleksandar Berček, Bogdan Diklić – srpski, južnoslavenski klasik. U njemu nema protagonista biokemičara, a uloga s kojom sam se, sad to smijem priznati, kao dječak suživio jest liječnice Danke, koju je zaigrala Varja Đukić, prkosna i mlada, kakva je bila i moja majka kao tridesetogodišnjakinja.
Prije nego li je pandemija koronavirusa stigla u naše strane, vratio sam se iz Crne Gore. Prije polaska iz Podgorice popio sam kavu s Varjom Đukić. Izvanredna glumica jest i dalje, no i i vlasnica najbolje crnogorske knjižare, u kojoj sam prije dosta godina, predstavljajući knjigu, čitao pjesmu o majčinu sprovodu.
Varja me i danas podsjeća na majku, premda joj to nikad nisam rekao, a moj strah od napuštanja uglavnom se danas manifestira tako da se dragim ljudima, pa i njoj, često radije ne javim, nego li javim, čime isključujem mogućnost da bez njih i ostanem.