Scena u kojoj se majka, suradnica Službe, doušnica, brižna žali na djecu, bila bi antologijska da je proistekla iz književnosti, a ne iz policijskog spisa. Ta scena, kao i sve drugo, ulazi u njezin redovni izvještaj i u personalni dosje što ga proučava njezin sin - jedno od to dvoje djece - desetljećima po padu komunizma i po majčinoj smrti. U toj njezinoj gesti, u povjeravanju onom kome najviše vjeruje, Partiji i policiji, mjesto je ganutljivog prepoznavanja i identifikacije čitatelja s likom pripovjedača ove knjige.
On je, čitatelj, isto imao majku, koja se ceremonijalno, da bi se vidjelo da je i ona majka, žalila na sina. Istina nije se, barem koliko on to zna, žalila Partiji i policiji, nego nekim drugim autoritetima, psihijatru, komšinici, svome starijem bratu, ali tako da se njezino majčinstvo vidi tamo gdje treba i gdje je važno. I nije se žalila na prevlađujuće opoziciono raspoloženje svoga djeteta kao što to čini ova majka, nego na banalnije stvari, recimo na njegovu nedruštvenost i zatvorenost u odnosu prema vršnjacima. Sve drugo u toj je gesti blisko i prepoznatljivo.
Ova scena važna je još zbog nečega: oko nje se okuplja temeljni razlog Andrása Forgácha za pisanje dokumentarnog romana “Tajni život moje majke”. Nije to, kao što bi se moglo učiniti lošem čitatelju, ni denuncijacija majke i oca, jer su oboje bili konfidenti tajnih službi, niti je rad na vlastitoj savjesti, krvavo seciranje obiteljskog podrijetla, skandaliziranje književnošću… Radi se o nečemu mnogo delikatnijem: Forgách s manijakalnom akribijom traga po doušničkim dosjeima svojih roditelja, prati njihovu ulogu u malim i u velikoj madžarskoj povijesti, koja je, uglavnom, sramotna, takva da bi je čovjek prešutio, e kada bi prešućivanje bilo moguće, nastojeći da se na taj način izmiri s njima ili, tačnije rečeno, da zaštiti ono od čega je sačinjena njegova ljubav i dragost za njih dvoje.
Pisac, naime, ima tu nevolju da voli svoje roditelje, a da mu je nepodnošljivo ono što su oni radili. U nekom manje ozbiljnom društvu i kulturi nego što je madžarska ova bi stvar bila riješena tako što bi: a) suprotno dosjeima i argumentima stvarnosti zanijekao zlodjela svojih roditelja, b) zarad ljubavi prema njima kao vlastita bi prihvatio uvjerenja u ime kojih su oni to radili, te bi nazor, u ime sinovljevske ljubavi, postao nostalgičan za erom Jánosa Kádára, ili bi c) zamrzio oca i majku. Forgách, međutim, pokušava nešto što je u zbilji, možda, i nemoguće, ali katkad čovjeka spašava samo život u nemogućem.
“Tajni život moje majke” u Madžarskoj je, kod Jelenkora, objavljen 2015, dok na hrvatskom izlazi tri godine kasnije, krajem kolovoza 2018, u izdanju Frakture i prijevodu Xenije Detoni. Iako pripada žanru dokumentarnog romana, koji je, čini se, već neko vrijeme u modi, obiteljskoj autofikciji i obračunu liberalne djece sa svojim totalitarnim roditeljima, “Tajni život moje majke” umnogome je knjiga koja se opire usporedbama. Primjerice, za razliku od djece i unuka nacionalsocijalizma, koji su već ispisali čitave fikcionalne i nonfikcionalne biblioteke obračuna s roditeljima, i koji su pritom imali jasnu i jednoznačnu političko-ideološku perspektivu, Forgácheva perspektiva krajnje je kompleksna i slojevita, i to ne samo zato što János Kádár nije Hitler, kao što komunizam i nacizam (te fašizam u svim lokalno-folklornim varijantama) ni za koga nisu isto, osim za neonaciste i filofašiste, nego i zato što kao podtekst pripovijesti o vjernicima komunizma, koji iz čistog uvjerenja postaju policijski doušnici, usporedo teče i ona druga priča, o dvoje po mnogo čemu tipičnih Židova u poslijeratnoj, socijalističkoj Madžarskoj.
Pritom, da stvar bude potpuno beznadna - kakva na takav način već zna biti u životu, ali i sasvim rijetko u književnosti - otac se rodio u Rumunjskoj, odakle je u Madžarsku stigao preko Palestine, jer mu je, kao i ženi njegova života, bilo neprihvatljivo stvaranje etnički definirane židovske države koja Arape ne bi tretirala kao u svemu jednakopravan etnički i državotvorni subjekt, dok se majka i rodila u Palestini, hebrejski joj je bio materinji jezik, a Madžarica je postala samo zato što je Madžarska tog trenutka bila socijalistička zemlja.
Pišući o doušničkim karijerama svojih roditelja András Forgách usporedo, skoro i nehotice - ako je išta u ozbiljna pisca nehotice - započinje jednu od onih velikih židovskih priča, nesretnih, tragičnih i jedinstvenih, koja u početku, rekli smo, teče kao podtekst, da bi, što se više bližimo kraju, preuzela primat, potekla glavnim tokom, nadglasala onu osnovnu, glavnu temu. Razlog nipošto nije u tome što bi Forgách djela svojih roditelja pokušavao pravdati njihovim zlosretnim i autsajderskim židovskim i došljačkim statusom, jer on to nijednog trenutka ne čini, nego židovska tema postepeno preuzima priču upravo zato što je šira od nje i zato što je doušništvo dio jedne židovske sudbine, a nikako nije obrnuto, da židovstvo bude dio jedne doušničke sudbine.
Otac bio je novinar, režimski kolumnist i komentator, kojeg je poslalo da bude dopisnik iz Engleske. Dio njegova posla u Londonu bio je, to se podrazumijeva, i doušničko-špijunski rad. Majku su, pak, slali u Izrael, u tobožnje posjete rodbini i prijateljima, odakle je dojavljivala o životu u toj zemlji, te sudjelovala na cionističkim kongresima. U neka doba, nakon Šestodnevnog rata 1967. i prekida diplomatskih odnosa Madžarske i Izraela, otac postaje dopisnik iz Kaira, zadužen na cijeli Bliski istok. I tada, među onim pravim Madžarima, onim koji nisu židovskog podrijetla, nacionalistima koji su i pod internacionalističkom, komunističkom maskom sačuvali svoj temeljni antisemitski sentiment, očev odlazak u Kairo postaje velika tema za ogovaranje. Kako on, Židov, može ići u Kairo i na Bliski istok da izvještava u nečemu u čemu sudjeluje Izrael, u čemu sudjeluju drugi Židovi?
Raspad obitelji, jer je svaka obitelj o kojoj se piše u raspadu - nemoguće je pisati o neraspadnutim obiteljima, započinje očevim postepenim, jednosmjernim putem u ludilo. Ulazi u neki oblik paranoidne šizofrenije, tako da ga nakon nekog vremena smještaju u sanatorij. Za to vrijeme majka nastavlja raditi za Službu, ništa je još nije poljuljalo u njenom temeljnom uvjerenju i u dubokom, egzistencijalno potvrđenom saznanju da izvan komunističkog vjerovanja za svijet nema spasa.
Pritom, u njezinom odnosu sa Službom mnogo je toga neočekivano privatnog, intimnog. Recimo, njezini nadređeni, obavještajni časnici koji preuzimaju njezine izvještaje, povremeno je darivaju cvijećem, knjigama, konfekcijom… Ti pokloni nemaju značajniju materijalnu vrijednost - iako je u dosjeu zabilježeno podnošenje računa na blagajni Službe, oni su izraz pažnje, brige, skoro bi se moglo reći i ljubavi. Majka biva njima ganuta, i odmah smišlja kome će ih dalje prepokloniti. To je još jedno od obilježja sentimentalnog života u socijalizmu: pokloni su se masovno prepoklanjali.
András Forgách sjajan je pisac. Usamljenik. Rođeni tuđinac. Piše o tome kako je majka često u madžarske rečenice ubacivala hebrejske riječi. Riječ jednoga jezika nikad nema potpun korelativ u drugom jeziku. Riječi su neprevodive. Prevodiv je, možda, samo njihov kontekst. Ona je, pak, živjela između dva jezika. “‘Ja nemam materinski jezik’, ustvrdila bi ponekad uz mazohistički smiješak, ‘hebrejski više ne znam kako treba, a mađarski nisam nikad pošteno naučila.’” Taj osjećaj obezjezičenosti u temelju je egzilantskih identiteta. “Blues apatrida”, kaže András Forgách. I to bi, možda, bio i najtačniji naslov ove knjige, koja se na hrvatskom posve krivo zove. Ali kako nazvati ono što nikad prije nije postojalo.
Onda detalj iz bolničke kupaonice, kada sin kupa svoga dementnog oca. Tih, možda, stotinjak redaka vrhunac su sinovljevske proze. Ne samo Forgácheve, nego općenito. Tokom romana on se na više mjesta čudi kako je njegov otac, inače duhovit čovjek, dobroga stila, u svojim novinskim komentarima mogao biti tako tvrd u pisanju, kako je mogao gomilati tolike fraze, sve jednu na drugu, kako nije osjećao ono što piše. “No nije bio prvi pametan čovjek koji je poglupio od onog u što je vjerovao.” Volio bih da ovu rečenicu dobro zapamtim i da je se svakog trenutka mogu sjetiti.
Tiho je, tragično nevidljivo, Festivalom svjetske književnosti početkom rujna minuo András Forgách. Ili njegovu knjigu nisu stigli pročitati oni koji su trebali, ili se Hrvati iz nekih svojih razloga plaše Forgácheve teme. Slavenka Drakulić, s kojom je dijelio festivalski nastup, jedna od rijetkih pametnih i odgovornih osoba naše kulture, u jednom se trenutku zapitala kad će neki hrvatski pisac napisati ovakvu knjigu. Nikad, na žalost, baš nikad! Zato što nema hrvatskog pisca koji bi se odvažio glasno reći da su mu ćaća i mater radili za komunističku tajnu policiju. Zato što nema hrvatskog pisca kojemu su oba roditelja Židovi. Zato što nema hrvatskog pisca.