Tko zna čitaju li djeca još uvijek bajke Hansa Christiana Andersena, ali na jednu od njih podsjetio me slučaj najnovije aktivističke zvijezde Grete Thunberg. Posljednjih tjedana mediji pišu o ovoj 16-godišnjakinji, prozvanoj Eko-Pipi jer je iz Švedske. Proslavila se kad je organizirala školske proteste petkom pred švedskim parlamentom u kolovozu prošle godine. Protest se ubrzo proširio i po drugim zemljama i kontinentima, sve do Australije. Svakog petka deseci tisuća školaraca protestiraju za zaštitu klime, prije dva tjedna protestirali su u pedesetak gradova. Ekolozi su prepoznali potencijal ovakve pobune pa se Greta uskoro našla na pozornici UN-ove Konferencije o klimi u Katowicama u studenom.
Slijedio je govor nedavno i u Davosu. Pred uštogljenim političarima, bankarima i biznismenima u tamnim odijelima ova djevojka dječjeg lica, s pletenicama (zadnji put vidjela sam ih uživo negdje 1959.), ozbiljna i blijeda, kao iz nekog Bergmanova filma, poručila im je otprilike da se uozbilje i nešto poduzmu jer je planet u krizi. Nije govorila dugo i u svom je govoru rekla je kako želi da i njih uhvati strah, onaj koji ona osjeća svakoga dana. “Kuća nam gori, a rješenje je tako jednostavno da ga vidi i malo dijete... Ili ćemo zaustaviti emisiju plina ili ne. Ili ćemo opstati kao civilizacija - ili nećemo.“
I tu mi je pala na pamet bajka “Carevo novo ruho” u kojoj se dvorjani dive nevidljivom ruhu da ne ispadnu glupe neznalice dok neko dijete ne uzvikne: “Car je gol!” I svi drugi vide da je car gol, ali su oportunisti pa se to ne usude reći. Mnogi kojima se Greta obraća svjesni su da je krajnji čas da se smanji emisija plinova prije nego što život na planetu postane nemoguć. Jedino što ni jedni ni drugi ne mogu ili ne žele ništa promijeniti jer imaju drugačije interese, bez obzira koje. Njihovi su interesi sebični i kratkoročni i ne misle ni na budućnost vlastite djece, kako im je rekla Greta.
Ova djevojka živi dosljedno onome što govori. Iz ekoloških razloga putuje vlakom, a ne avionom i jede vegansku hranu. Boluje od jednog oblika autizma, Aspergerova sindroma, i o tome otvoreno govori u intervjuima. Njezin samouvjereni i ozbiljni nastup ali i retorika, jednostavne rečenice, apodiktične tvrdnje, upozorenje na apokalipsu i poziv na djelovanje podsjećaju na stil propovjednika brojnih protestantskih sekti koje postoje u Švedskoj.
Odmah se javilo pitanje stoji li netko iza Grete? Čini se, barem za sada, da njome ne manipulira nikakva grupa ili organizacija. Mnogima smeta da se djeca bave aktivizmom. Greta kaže da joj je uzor Emma Gonzales, djevojka koja je preživjela pucnjavu u Parklandu i bori se za kontrolu oružja u SAD. I dobitnica Nobela za mir Pakistanka Malala Yousafzai imala je 15 godina kad se pročula po zalaganju na pravo školovanja za žensku djecu.
Novo lice ekološkog pokreta medijski je proizvod. Koliko često se pojavi neka mlada, angažirana, suvisla osoba s jednostavnom porukom: djeca će naslijediti planet, u pitanju je njihova budućnost? Greta je medijski privlačna i zato dobiva prostor, ali ne govori o bilo čemu, nego o gorućoj temi klimatske krize. No, da bi doprla do publike, ona mora govoriti tako da ih dirne. Gretin uspjeh počiva na sposobnosti da artikulira ne toliko klimatsku krizu koliko uz to vezane osjećaje, prije svega osjećaj straha. Mnoštvo je ljudi zabrinuto, suočeni s izvanrednim klimatskim pojavama koje ukazuju na to da se klima mijenja i oni osjećaju nemoć i strah. Ali to ne može svatko glasno izreći. Uostalom, tko bi ih i saslušao? Podrška javnosti dolazi iz njihove mogućnosti identifikacije s Gretinim riječima i osjećajima.
Protest školske djece “Petkom za budućnost” ima odjeka jer je nešto novo, zbog čega i dobiva toliku medijsku pozornost. Greta i ovi protesti su prije svega socijalni fenomen. Djeca se imaju pravo buniti, pogotovo zato što ne snose nikakvu odgovornost za katastrofu koja im prijeti. Njihovi će protesti sigurno pomoći osvještavanju. No mogućnost da se situacija promijeni pod pritiskom masovnih demonstracija zahtijevala bi previše vremena. A budući da vremena nema, Greta se obratila direktno onima koji drže političku i ekonomsku moć koji su joj u Davosu bili publika. Sigurno ih je impresionirala djevojka koja smrtno ozbiljno poput proročice najavljuje skoru smrt planeta, ali tim ljudima ona nije rekla ništa novo i teško je zamisliti da će zbog njezinih riječi netko od njih odjednom promijeniti uvjerenje.
Sudbina zemlje političko je i ekonomsko, a ne samo ekološko pitanje. Za promjenu puno više od aktivizma, iako je aktivizam odličan način ukazivanja na problem i dobro je da ima novo lice koje je klimu dovelo u centar medijske pozornosti. Jer, prema predviđanjima UN-a, preostalo je samo dvanaest godina za radikalno smanjenje emisije CO2. Zato je 15. ožujka najavljen globalni marš kao upozorenje da je još uvijek moguće odabrati opstanak.