PIŠE ANTE TOMIĆ

EKSPLOZIJA HUMANIZMA NA HRVATSKOM TRŽIŠTU RADA Kada je narod pobjegao u Graz, Frankfurt i Dublin, u Lijepoj našoj se dogodilo nešto zapanjujuće!

Nikolina Vuković Stipaničev / CROPIX

Poslodavci koji su se jednom u suzama kleli da nemaju za povišice svojim radnicima odjednom su opazili da imaju. Šteta je samo da u selu više nitko nije ostao da to vidi

Koji god oglas za posao ovih dana otvorite, obavezno ćete naći da se nudi “dinamično radno okruženje”. Obratite pažnju, svaki poslodavac to naglašava. I ako se traži strojarski inženjer, i šofer, i mesar, i ginekolog, i zidar, i frizerka, dinamično je, za ne vjerovati, i kad trebaju njegovateljicu u domu umirovljenika. Pretpostavljam da to privlačno zvuči. Kad pročitate dinamično radno okruženje, zamišljate da ćete biti nešto kao centarfor u Juventusu. Ali u stvarnosti je vjerojatno drugačije.

Dinamično radno okruženje za jednu, na primjer, blagajnicu u supermarketu ustvari je samo ljepši način da joj kažete kako će joj posao biti i istovariti kamion, i omesti skladište, i slagati konzerve na police, i lijepiti cijene, i rezati salamu, i oprati izlog, kako će, u jednu riječ, nesretnica na poslu trčati dok se ne sruši na pod i iscrpljena ugine.

Ne dajte da vas prevare dinamičnim radnim okruženjem. Vjerujte, statično radno okruženje neusporedivo je ugodniji izbor.

Jednako tako preporučuje se osobit oprez i ako u oglasu piše “postanite dio našeg tima”. A i to je postalo gotovo neizbježno. Ne možete više ući u pedikera, a da vas ne zaskoče pozivom da postanete dio njihova tima i u dinamičnom radnom okruženju stružete kurje oči. Trgovački lanci, banke, hoteli, osiguravajuće kuće, fast food kiosci, doslovno svi mame zaposlenike istom zavodljivom frazom. Zovu naivce da postanu dio njihova tima, a njih ispuni ponos kao da je riječ o mjestu anesteziologa u timu za transplantaciju bubrega.

Mi smo sjajna ekipa, kaže ovaj oglas. Uigrani smo kao Manchester United. Mi smo u u poduzeću tako bliski da komuniciramo bez riječi. Kao radilice u košnici. Sporazumijevamo se ekstrasenzorno, telepatski. Takvo je povjerenje među nama da svi peremo zube jednom četkicom.

Ništa od ovoga, naravno, nije istina. Dan ili dva nakon što se zaposlite, očarani plakatom na kojemu se lijepi mladić smije bijelim zubima poručujući “postanite dio našeg tima”, otkrijete da ste završili na užasnom, prokletom mjestu. Jedne kišne noći u transilvanijskoj planini nesmotreno ste ušli u neosvijetljeni zamak na samotnoj litici, a teška vrata su se zalupila iza vas. U kancelariji vlada atmosfera straha. Muškarci se svako toliko zvjerski potuku, puknu pod pritiskom pa skoče preko stola i stanu gušiti jedan drugoga, a žene praznim očima pilje u jednu točku. Trgnu se samo kad gazdin sin, jedan krupni znojni retard, uđe u prostoriju i zaustavi se iza njih. Lice im se iskrivi od gađenja dok se ovaj kao slučajno trlja preponama o njihovo rame.

A onoga lijepog mladića zdravih zubi više nema. Njega zapravo, osim na plakatu, nitko nikad nije ni vidio. Stariji ga znaju samo iz priča, da je taj jednom bio u računovodstvu i da ga je gazda tjerao da falsificira godišnju bilancu, a on se, siromah, objesio o remen. Čistačica ga našla ujutro na karniši.

Laži u oglasima za posao sve su sladunjavije. Primijetili ste taj neobični slučaj. Prije nekoliko godina poslodavci nisu ljude nasmijano zvali u svoj tim niti im se ulizivali obećanjima o dinamičnom radnom okruženju. Bili su prozaični, okrutno izravni: ili radi ili odjebi. Ako ti nećeš, ima tko hoće. Prekovremeno su mrcvarili radnike, tjerali ih da sami kupuju neprodanu robu, unaprijed potpišu kako pristaju na otkaz bez otpremnine i na koješta drugo ponižavajuće i sramotno, a sve za plaću od dvije hiljade šesto mjesečno. Nema se više, ispričavali su se naši poduzetnici žalosnim glasom. Takva je naprosto ekonomska realnost, objašnjavali su bespomoćno šireći ruke, izvaljeni u bijelu kožnu sofu u salonu svoje tridesetmetarske jahte.

Gledali ste možda na televiziji reportažu o Ivanki Dujmić iz Vinkovaca, koja se jedina u mnoštvu anonimnih blagajničkih proleterki, ohrabrila otvoreno ispričati o mučenju koje je svakodnevno trpjela u trgovačkom lancu Boso, najvećem u Slavoniji i Baranji. Sjetio sam se njezina herojskog nastupa u emisiji “Provjereno”, meni odvažnijeg i uzvišenijeg od ičega što je Damir Krstičević, Davor Domazet Lošo ili bilo koji drugi hrvatski general napravio u ratu, vozeći se u nedjelju navečer kroz tihu i mračnu Slavoniju. Kilometre i kilometre smo se moj prijatelj Joža, njegova djevojka Ivana i ja vozili sablasno pustim selima, a jedino što je gdjegdje svijetlilo bio je veliki natpis “Boso” i ispod, sitnije, “što vas čini sretnim”.

Narod je odselio, nebrojeni su se ukrcali u autobuse za Graz i Frankfurt, ili na Ryan Airov let za Dublin, otišli za nekakvim dostojanstvenijim životom, za poslom od kojega će moći platiti hranu i režije, školovati djecu, registrirati automobil i kupiti jedan par cipela u sezoni. Samo najnužnije, ukratko. Nikakve ih obijesne želje nisu otjerale iz zavičaja. I onda, kad su oni otišli, dogodilo se nešto zapanjujuće.

Poslodavci koji su se jednom u suzama kleli da nemaju za povišice svojim radnicima, odjednom su opazili da imaju. Našli su valjda neke pare u drugim hlačama, zavukle su se, mamicu im, između naslonjača i jastuka u fotelji. Minimalne plaće od dvije hiljade šesto u kratkom su vremenu narasle do četiri i po. I ne zaustavljaju se. Otkad je nestašica radne snage, poduzetnici dijele radnicima gotovo kao pijanci tamburašima.

Čitamo u novinama, Pevec, Plava laguna, Valamar rivijera, lošinjska Jadranska grupa, Lidl, Podravka, Eko Međimurje... svi zapošljavaju i nude senzacionalne uvjete. Sa svih izloga i portala zovu zainteresirane: postanite dio našeg tima, zaposlite se u dinamičnom radnom okruženju. Nama je radnik na prvome mjestu, kažu u Pevecu i Lidlu. Bez zadovoljnog radnika nema uspješne kompanije, objašnjavaju u Podravki i Plavoj laguni svečano.

Na tržištu radne snage iznenada više nema onoga drskoga ili radi, ili odjebi, ako ti nećeš, ima tko hoće, već je došao jedan čudesni humanizam, dirljiva ljubav i briga za bližnjega. Pretpostavljam da je u novim okolnostima i slavonski Boso postao mnogo bolji, veliko hrvatsko srce i nježna kršćanska duša. Sam sebe kojiput rasplače kakav je krasan čovjek. Šteta je samo da u selu nije ostao nitko da to vidi.

Izdvajamo