Uloga Angele Merkel u Euopskoj uniji tako je važna da je bilo teško zamisliti Uniju bez nje. Uvijek se čekala njena riječ kad god je nešto negdje u EU zapelo, bilo da je riječ o proračunu, procesu proširenja, dubljim integracijama, Schengenu ili nečem drugome. Čak i kad je njezina popularnost u Njemačkoj počela padati, njezina moć u EU bila je neupitna. Tako je i sada, bez obzira na to što je obznanila kako odlazi s političke scene za dvije-tri godine, a da već od sljedeće više neće voditi stranku. Nije u EU sve bilo po volji Angele Merkel. Nije uspjela progurati načelo solidarnosti u podjeli tereta između država članica za zbrinjavanje izbjeglica po kvotama. Iako je odluka o tome usvojena na razini Unije, njezina je implementacija ograničena.
Kakva će biti EU bez Angele Merkel pitanje je koje se već postavlja u Bruxellesu. Jer, većina dužnosnika EU, novinara koji prate Uniju, diplomata, lobista, pa i zastupnika u Europskom parlamentu, navikla je na Merkel koja važi za ključnu osobu u Uniji otkako je Hrvatska otvorila pristupne pregovore ujesen 2005., mjesec dana prije početka njezina prvog mandata kao njemačke kancelarke. Kad se sada u Bruxellesu postavlja pitanje funkcioniranja EU bez Angele Merkel, osjeća se neka vrsta straha od nepoznatog.
Sjećamo se kako je govorila da nema proširenja EU ako na snagu ne stupi Lisabonski ugovor. Premda su mnogi govorili da se može naći načina primiti Hrvatsku i bez toga, ona se s time nije slagala. Inzistirala je i na tome da Hrvatska uđe u EU bez potrebe monitorniga nakon članstva. Bojkotirala je dolazak na svečanost ulaska Hrvatske u EU u Zagrebu 1. srpnja 2013. zbog Lex Perković, što je doživljeno kao zabijanje noža u leđa jer je taj zakon poguran nakon što je Njemačka, kao zadnja članica EU, ratificirala pristupni ugovor Hrvatske. Uvijek je podržavala Hrvatsku, ali ta potpora nikad nije bila bezuvjetna. I sada, kad podržava ulazak Hrvatske u Schengen i eurozonu, ne zalijeće se obećanjima oko mogućih rokova.
Unija se umnogome promijenila otkada je Merkel na čelu njemačke vlade i ona je u tome imala ključnu ulogu. Vjerovalo se da će ona nastaviti gurati reforme EU, od kojih su neke sada moguće zbog Brexita jer ih je London kočio, poput stvaranje vojske EU, ukidanje prava veta u nekim pitanjima vanjske politike i poreza - itd. No, sada sve to može biti ponovno dovedeno u pitanje. Iako je Merkel najavila da će otići s pozicije kancelarke tek 2021. godine, ona je od jučer znatno slabija politička figura i pitanje je kakva će biti njezina moć i u Njemačkoj i na razini Europske unije. Može biti samo simbolična jer političari na odlasku uvijek su manje odlučni.
Ako sve bude prema planu i onome što je Merkel najavila, ona će 1. srpnja 2020. od Andreja Plenkovića preuzeti predsjedavanje Europskom unijom. Slučajnost ili ne, upravo će Hrvatska s Njemačkom tijekom 2020. dijeliti rotirajuće predsjedavanje EU, Hrvatska u prvoj, a Njemačka u drugoj polovici. Time će Merkel i završiti svoju političku karijeru. Za EU će to biti neka vrsta testa.
Prije nje s političke scene odlazi još jedan veteran politike EU sadašnji predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, dugogodišnji premijer Luksemburga. I Merkel i Juncker pripadaju generaciji europskih političara koji su vjerovali u projekt ujedinjenja Europe kao projekt mira, a ne isključivo kao neki tehnički ekonomski projekt. Nikada nisu pokazivali ni dozu spremnosti za komprimise s populistima i ekstremnom desnicom. Merkel je ustrajala u svom stavu ako je mislila da je ispravan, čak i onda kada se znalo da će platiti smanjenjem potpore javnosti. Merkel i Juncker ostavljaju EU u sjajnom stanju što se tiče gospodarstva i financija.
Nikada manja nezaposlenost, ni jedna država nije u prekomjernom deficitu, stabilan je gospodarski rast. No, politički EU ne stoji tako sjajno. Brexit je bolan udarac jer se prvi put događa da se EU, koja se kroz povijest širila, sada sužava. Solidarnost između država članica na najnižem je nivou u povijesti, a podjele se produbljuju. Te su podjele dovele u pitanje i opstanak EU. Zato je budućnost Unije nepredvidiva.
Prirodno je da se mijenjaju generacije političara. No, neki mlađi lideri koji sada stupaju na scenu u državama članicama i u EU pokazuju više fleksibilnosti za koaliranje s esktremnim skupinama ako im je to cijena ostanka na vlast. Europskoj uniji, ako doista želi jačati iznutra, trebat će veliki lideri, spremni gurati i ona pitanja koja ponekad nisu popularna. Hoće li se nakon Merkel takvi lideri pojaviti ili ne - vidjet će se brzo. Ako neće, veliki planovi o reformama Unije morat će pričekati.