Kako se približava trenutak kada će Ujedinjena Kraljevina napustiti članstvo u Europskoj uniji, što će se dogoditi za manje od godinu dana, tako se sve češće rade izračuni što će to značiti ne samo za Britance, već i za one koji ostanu u Uniji. Financijska računica je jasna, ostat će rupa u proračunu od oko 14 milijardi eura, što će se djelomično popuniti dodatnim doprinosima država članica, a dio će se morati nadoknaditi rezovima u nekim programima EU.
No, ono o čemu se manje govori jest kako će Brexit utjecati na ulogu Europske unije u svijetu, na njezinu sigurnost i vanjsku politiku. Prije referenduma o Brexitu i glavni britanski partneri poručivali su Londonu da će im oni kada budu izvan EU biti manje važni te da će i uloga Britanije kao nečlanice u svijetu biti slabija, a ne jača. To je istina, ali je istina i to da će identitet EU, glas u svijetu i utjecaj na globalnoj sceni Brexitom oslabjeti. Isto se odnosi i na vojne obrambene kapacitete.
Zadnja intervencija SAD-a, Francuske i Velike Britanije u Siriji pokazala je još jednom da u okviru zapadnog savezništva postoje samo tri vojne sile. Sve tri su i nuklearne sile i time stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta. Prirodno bi bilo da se tom klubu priključi i Njemačka, ali ona to neće, niti može, niti bi to svi željeli. Njemačka je bez sumnje najutjecajnija država unutar Europske unije i ima značajan utjecaj u NATO-u. No, na europskoj strani Atlantika rado je prepustila Francuskoj i Britaniji da vode glavnu riječ oko pitanja obrane i sigurnosti, naravno pošteno odradivši svoj dio posla i doprinos svim operacijama koje su dogovorene unutar NATO-a i EU.
Zbog svoje povijesti Njemačka je stalno suzdržava kada god se govori o mogućim vojnim intervencijama. Tako je bilo i sada kada je odlučila da ne sudjeluje u napadima na postrojenja u Siriji, ali ih je podržala. Koliko god je između Francuske i Velike Britanija postojalo rivalstvo, uvijek su imali snažnu suradnja u obrani i sigurnosti. Razlika je bila u tome što je Francuska stalno zagovarala jačanje obrambenih kapaciteta Europske unije, a Britanci su prema tome bili skeptični i inzistirali da se nipošto ne dovede u pitanje primat NATO-a kao glavnog oslonca euroatlantske sigurnosti. Britanci su u europskom dijelu zapadnog saveza, pa i u Europskoj uniji, imali i epitet američkog satelita. To ne znači da bilateralno Francuska i Njemačka nisu surađivale sa SAD-om, ali su imali više rezervi prema Washingtonu nego London.
Sada kada Britanci odlaze iz EU, za Uniju je važno da to ne utječe i na slabljenje veza s Washingtonom. Zapravo bi se trebalo dogoditi suprotno, da te veze jačaju. Glavnu riječ i tu će trebati voditi Francuska i Njemačka. Europskoj uniji potrebna je angažirana Amerika, a ne ona koja se povlači. Predsjednik Francuske Emmanuel Macron ovih je dana u razgovoru za francusku televiziju rekao kako je on bio taj koji je uvjeravao američkog predsjednika Donalda Trumpa da Amerikanci ostanu angažirani u Siriji, a ne da se odande povlače.
Europljani trebaju znati da oni, ako se iz nekog kriznog žarišta Amerikanci povuku, neće moći popuniti tu prazninu, već će to učiniti netko drugi. Prije ove intervencije Zapad je zapravo bio potpuno isključen iz bilo kakve uloge u procesu rješenja sukoba u Siriji. Tu ulogu su sebi priskrbili Rusija, Iran i Turska. Uloga Turske i Rusije nije bila problem dok su te dvoje države imale dobre odnose i sa Zapadom, ali otkako su sve više okrenute protiv Zapada, pogotovo Rusija, a sve više i Turska, na njihov se utjecaj ne gleda s odobravanjem. S obzirom na to da Unija snosi dobar dio tereta posljedica sukoba u Siriji, primila je više od milijun izbjeglica te je najveći donator humanitarne pomoći, svakako je važno da i ona ima ulogu u iznalaženju rješenja.
Europskoj uniji nije lako zadržati već postojeći stupanj suradnje s Washingtonom dok je u Bijeloj kući Donald Trump, a kamoli jačati suradnju. No, ni Trump nije uspio uništiti te veze. Njegove crne prognoze za EU, da će mnogi drugi slijediti “pametnu britansku odluku” i napustiti EU, nisu se ostvarile. Trump je i unutar svoje administracije, a pogotovo u Kongresu, imao snažne protivnike ideja o udaljavanju od europskih partnera. Premda nema bipolarnog svijeta kao u vrijeme hladnog rata, stvari danas nisu idealne i zato je za sigurnost zapadnog svijeta nužno očuvanje savezništva. Amerikanci nemaju ništa protiv toga da EU jača svoje obrambene snage. Štoviše, to bi bilo u skladu s porukama iz Washingtona da i Europljani trebaju više odvajati za obranu, a ne samo stalno računati na NATO, u kojem najveći kapacitet daju Amerikanci, a nakon njih Britanci koji sada napuštaju Uniju. Zato je tješnja suradnja u obrani unutar EU sada nužnost.
Prošli tjedan o tome je za Jutarnji list govorio i potpredsjednik Europske komisije Jyrki Katainen, koji je, među ostalim, zadužen i za koordinaciju tih napora. On kaže da se suradnja u obrani između članica EU popravlja te da dupliciranja u obrambenim sposobnostima u odnosu EU - NATO nema, već među samim članicama Europske unije. Naglasio je kako postoji dupliciranje nekih stvari 28 puta, i to je i teret za proračune oko vojnih troškova, te potvrdio kako NATO snažno podržava jačanje obrambene suradnje unutar EU jer se time jača i NATO. “Države članice imaju kapacitete kojima mogu sudjelovati u NATO-ovim operacijama, a EU je tu kako bi im pomogla da međusobno surađuju”, poručio je i priznao kako je NATO-ov članak 5 o kolektivnoj obrani ključan i za budućnost Unije. O transatlantskoj suradnji bit će govora i na summitu NATO-a u srpnju u Bruxellesu. Bit će to još jedna prilika da se ponovi privrženost očuvanju savezništva, bez obzira na političke, pa i trgovinske nesuglasice koje se povremeno javljaju.
Europska unija i u budućnosti će voziti na pogon francusko-njemačkog motora. No, njihovo će zajedničko djelovanje više biti na unutarnjim stvarima u Uniji, a ne vanjsko djelovanje. Dosadašnja zajednička vanjska politika Europske unije bila je gotovo nevidljiva. Iako je Europska unija najveće gospodarstvo svijeta, najveći donator razvojne pomoći u svijetu, njezina politička uloga daleko je ispod gospodarskih i financijskih kapaciteta. Tako je i zbog činjenice da se odluke o pitanjima zajedničke politike i sigurnosti i dalje donose konsenzusom svih država članica EU. A kada imate toliko država, s toliko različitih interesa i posebnim vezama s trećim državama, nemoguće je imati jasan stav o određenim pitanjima, a kamoli o nekoj konkretnoj operaciji.
Stavovi EU često su zapravo najmanji zajednički nazivnik, odnosno minimum oko čega se države članice mogu složiti. Zbog toga će biti važan i prijedlog Europske komisije za eventualnu promjenu načina odlučivanja u vanjskoj politici, i to porastom broja tema o kojima bi se odluke usvajale kvalificiranom većinom u Vijeću, a ne kao do sada konsenzusom. Konsenzus je uvijek poželjan, ali je često kočnica djelovanju, zbog čega EU ispada nemoćan.
Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija odigrale su važnu ulogu u stvaranju današnje Europske unije. One bi i dalje trebale imati takvu ulogu i u vezi s budućnošću Europe, bez obzira na to što Britanci napuštaju EU. Europska unija bez potpore SAD-a nije bila u stanju ni spriječiti ni riješiti sukobe ni na tlu Europe. Sukobi u bivšoj Jugoslaviji najbolji su primjer za to. Ako se tome doda i uloga Britanaca, jasno je kako bi Unija bila slaba bez njih.
Kad je riječ o zapadnom Balkanu, Britanci već sada žele dokazati da će na tom području nastaviti suradnju s Europskom unijom. Zato su se i ponudili da se upravo u Londonu u srpnju održi summit takozvanog “Berlinskog procesa”, što je njemačka inicijativa za pomoć zapadnom Balkanu. Velika Britanija i EU i tijekom pregovora o Brexitu, bez obzira na česte teške riječi o pojedinim pitanjima, stalno su naglašavale da će i nakon Brexita biti nužna suradnja u obrani i sigurnosti, u borbi protiv terorizma i kibernetičkih napada. Ta će suradnja biti nužna, kao i sa Sjedinjenim Američkim Državama, jer Europska unija još dugo neće moći sama jamčiti za svoju sigurnost.