Ako je itko dosad bio zbunjen novim konceptom razvoja Europske unije koji je predstavljen na nedavnom summitu u Rimu, događaji tijekom proteklih desetak dana na hrvatskim sjevernim i zapadnim granicama dali su poprilično izravan odgovor na pitanje što je to "Europa dviju brzina". Na najfundamentalnijoj razini, to je Europa u kojoj se u Brežicama vozi sto na sat, a onda se par kilometara dalje - u Bregani - stoji u koloni. Kaos koji je implementacija nove europske direktive izazvala na hrvatsko-slovenskoj, a vjerojatno i svim ostalim vanjskim granicama schengenskog prostora, utoliko je iznimno dobar indikator svih problema koje izaziva model stvaranja jedne međudržavne zajednice, ali uz više različitih razina integracije njezinih država članica. Taj model, o kojem se u Uniji de facto raspravlja od početka velike gospodarske krize 2009. godine, prije nekoliko je tjedana u Rimu stekao auru nove preferirane Unijine strategije za budućnost, barem što se tiče starijih i razvijenijih članica zapadne Europe. Privlačnost modela dvobrzinske Unije nije teško razumjeti. S jedne strane, evidentno je kako je postupno jačanje integrativnih procesa nužnost - ako Europska unija želi opstati te zadržati status globalno relevantnog faktora. S druge strane, jednako je tako evidentno da među 28 država članica postoji cijeli niz onih koje objektivno nisu spremne pratiti taj ritam, a neke i koje to - barem u aktualnim političkim okolnostima - ne žele, nego njihovi politički lideri ulogu perpetualnog "europskog troublemakera" vide kao efikasno sredstvo za jačanje svoje političke pozicije kod kuće.
U tom kontekstu raslojavanje tempa integracije čini se kao vrlo ugodno rješenje, odnosno kako će nevino zaključiti predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker: "Na taj način će onima koji žele više biti omogućeno da to i učine".
No, o tome koliko je onima koji žele više omogućeno da to i postignu valjalo bi pitati vlade u Bugarskoj i Rumunjskoj - državama koje su se ovog tjedna također našle na udaru novog režima kontrole schengenskih granica iako su još prije pet godina ostvarile sve tehničke uvjete da bi postale dio schengenskog sustava. Zašto onda nisu članice? Iako postoje službene ocjene i Europske komisije i Europskog parlamenta da obje države isupnjavaju kriterije za pridruživanje Schengenu, tome se "iz političkih razloga" protive neke velike članice, poput Francuske i Njemačke, koje su još 2010. tražile odgodu ulaska Rumunske i Bugarske, te je odonda drže na snazi - iako se u suštini radi o suspenziji prava slobode kretanja ljudi - jedne od osnovnih vrijednosti Unije. S obzirom na to, može li danas itko sa sigurnošću očekivati da se budući integracijski krugovi u Europi neće pretvoriti u takve političke procese, gdje će starije, naprednije i razvijenije članice zapravo dobiti mogućnost da tempiraju integracijski napredak drugih, manjih i manje razvijenih članica, temeljem netransparentnih kriterija i diskrecijskih odluka? Dogodi li se to, "Europa dviju brzina" mogla bi se - umjesto u model za integraciju - pretvoriti u model za dezintegraciju današnje Unije. Pomalo je ironično da se sada smanjenje intenziteta daljnjeg ujedinjavanja europskih država vidi kao odgovor za bujanje nacionalističkih, euroskeptičnih tendencija u nekim državama članicama Unije, jer je dobar dio njih nastao upravo zbog premale integracije.
Dovoljno je samo pogledati primjer Mađarske i Grčke, dviju europskih država koje su bile teško pogođene gospodarskom krizom. Dok je Grčka - vjerojatno neopravdano - bila članica eurozone, Mađarska to nije bila, pa je i reakcija Unije na njihovu krizu bila drukčija. Grčkoj je, usprkos svim problemima, ispostavljena financijska pomoć, a nakon nekoliko napetih godina pregovora i dolaska radikalne ljevice na vlast, u toj državi antieuropski sentiment ipak je smanjen, a tendencije o izlasku iz Unije utišane. U Mađarskoj je, pak, Unijina asistencija bila znatno slabija, vjerojatno zato što bankrot Mađarske nije predstavljao opasnost za stabilnost eurozone.
Država je proživjela nekoliko ekonomski groznih godina, a nezadovoljstvo birača na koncu je omogućilo Viktoru Orbanu da se vrati na vlast uz dvotrećinsku većinu, mijenja ustav i zakone te usmjeri Mađarsku prema svojem proklamiranom modelu "neliberalne demokracije".
Danas je Grčka - uza sve svoje probleme - konstruktivni dio europske zajednice, a Mađarska delinkvent koji kontinuirano testira granice strpljenja ostalih država članica.
Vjeruje li itko da će se taj problem - nastao zbog različitih razina integracije i solidarnosti u zajednici - riješiti novom segmentacijom Unije?
Kad danas-sutra Europu pogodi neka nova nedaća, a države u nižoj brzini prođu lošije od onih u višoj, koliko će novih Orbana niknuti diljem kontinenta?