Ovako smo pisali 2010. u Magazinu Jutarnjeg lista: “Kraj sljedećeg desetljeća Hrvati će vjerojatno dočekati otvorenih granica, kao relativno nova kozmopolitska sredina na jugu Europske unije. U skladu s time vjerojatno će se prilično radikalno izmijeniti demografska slika Hrvatske u kojoj će pitanje ‘izumiranja nacije’ biti zamijenjeno traženjem najboljeg načina da se izgradi fleksibilna infrastruktura koja odgovara pokretnijem načinu življenja suvremenih ‘urbanih nomada’”. Bili smo, čini se, preveliki optimisti.
Dodali smo tada i politički aspekt: “Hrvatska će vjerojatno do 2020. promijeniti dvije garniture različitih ideoloških predznaka i, možda, ulazak u sljedeće desetljeće dočekati politički pomlađena, na čelu s novom strankom koja svoj program ne temelji na razmišljanjima iz dvaju proteklih ratova”.
Danas imamo tri takve stranke - Most, Živi zid i Pametno. Most je bio u dvije vlade i pokazao se destruktivnim. Živi zid je stranka s najbržim rastom popularnosti i s radošću nosi svoju ulogu “prirodne oporbe”, ali teško bi podnio teret stvarne vlasti u rukama. Pametno je stranka koja nije dobila priliku da se dokaže u praksi, ali teško da u sljedeće tri godine može postati strankom pozitivne inicijative na državnoj razini.
U svojoj nedavnoj analizi za Telegram Goranko Fižulić, bivši ministar i poduzetnik, ali i iznenađujuće dobar autor, piše kako je pristojna, razumna, obrazovana i tolerantna Hrvatska svakoga dana sve manja. “Uvijek i svugdje iseljavaju marljivi i/ili talentirani, željni rada, zarade i boljeg i kvalitetnijeg života. To je istovremeno i glavni razlog nepostojanja kritične mase koja tjera vlast na promjene. Kupovina autobusne karte za FlixBus ili avionske za Dublin zamijenila je ne samo javni protest nego i sam glasački listić.”
I to je, međutim, samo djelomično točno. U potrazi za poslom iseljavaju se svi koji posla nemaju, samo što najmarljiviji i najtalentiraniji uglavnom u toj selidbi naroda prolaze bolje. Teško, međutim, da možemo iseljavanje proglasiti razlogom topljenja kritične mase koja vlast tjera na promjene. Naš otpor prema promjenama nije nametnut s vrha, on je ukorijenjen duboko u pulsu nacije koja se s nostalgijom sjeća dobre, kolektivnom amnezijom popravljene prošlosti.
Odlazak u Dublin, kao i nekada u München, nije nikakav znak protesta, nego put “trbuhom za kruhom”, s time što je današnji odlazak u Dublin nerijetko potaknut sebičnijim pobudama od onih koje su gastarbajterske mase tjerale na “privremeni rad” u Njemačku. Onda se to tako i shvaćalo, kao privremeno, danas se odlazi s namjerom da to bude zauvijek, često ne iz nužnosti, nego zato što je danas otići lako, daleko lakše nego kreirati vlastiti posao.
U moru nostalgije s kojim se danas suočavamo malo je tko napravio usporedbu rođačkog kapitalizma devedesetih s kastinskim socijalizmom iz “zlatnog doba” bivše države. Činjenica da je onda većina dijelila lošu sudbinu, dok su povlastice dijelili članovi partije (i njihova rodbina i poznanici) nije pretjerano različita od činjenice da danas lošu sudbinu opet dijeli većina, a povlastice stižu po stranačkom ključu (ili uz pomoć stranački umrežene rodbine i poznanika).
Korupcija nije hrvatski endem, ali bolja su ona društva u kojima više ljudi vidi perspektivu u budućnosti. Po tome, danas je ipak bolje nego prije te prijelomne 91. godine, čak i ako se ta perspektiva bolje budućnosti zamišlja izvan hrvatskih granica (jer - zašto se ograničavati).
Najbliže takvoj analizi stigao je prošle godine preminuli akademik Vladimir Stipetić koji je kroz istraživanje povijesti, ali i na vlastitom iskustvu rektora Zagrebačkog sveučilišta, naučio da je u Hrvatskoj tijekom proteklog stoljeća bilo i gorih razdoblja od današnjeg.
“Najgore je, bez komparacije, bilo ratno razdoblje između 1941. i 1945. Vrlo je loše bilo i za vrijeme Prvog svjetskog rata. A onda slijede teške godine između 1981. i 1990. s hiperinflacijom, redukcijama, vožnjom par/nepar i svim ostalim. To je bilo izgubljeno desetljeće, najgore u mirnodopskom razdoblju”, rekao mi je Stipetić prije pet i pol godina, uvjeren da danas glorificiramo gubitnike, a uporno vrištimo protiv najsjajnijih dijelova naše povijesti i da nam treba ozbiljna revizija povijesne istine.
“Uzmite kao primjer hrvatski parlament, Sabor, koji se nakon stanke ponovno sastaje 1859. i tada raspravlja o tome treba li ponovno uvesti feudalizam. To nije vic. Takav je bio Hrvatski sabor - skupina feudalaca i svećenika. Istodobno mi čovjeka koji je uveo kapitalizam i stigao s progresivnim idejama, austrougarskog ministra vanjskih poslova Alexandera Bacha, nazivamo apsolutistom i proskribiramo ga”, govorio je Stipetić.
Okrenemo li se ipak bliže sadašnjosti, evo što je (osim “strukturnih reformi”) Božo Prka, danas odlazeći šef PBZ-a, ali i jedan od ključnih kreatora hrvatske politike u prvoj polovici devedesetih, u prosincu 2011. savjetovao dolazećoj vladi Zorana Milanovića: “Prvi preduvjet za promjene je duboka reforma socijalnog sustava.Trebamo zaštititi nemoćne i potrebite te smanjiti regresijski učinak reformi. Potrebno je uvesti jedinstvenu socijalnu karticu obitelji u koju treba uključiti i imovinu. Izaberite ministra reformatora jer bez ove reforme nema uspjeha”, poručio im je Prka.
Drugi korak bila bi brza fiskalna konsolidacija i hitno povećanje konkurentnosti poduzeća, što brža reforma zakonodavstva preustroja i stečaja poduzeća, uz uvođenje instituta časnog i nečasnog stečaja (gdje u slučaju nečasnog stečaja ne bi trebalo dozvoliti otvaranje novih poduzeća). Uz to, poručio im je Prka, treba paralelno raditi na preustroju javne uprave i samouprave, uvesti ekonomski kriterij opstojnosti lokalnih jedinica, prepoloviti broj lokalnih zastupničkih jedinica i tijela te motivirati gradove na objedinjavanje i prodaju komunalnih poduzeća (plin, voda, otpad...). Sve to Prka bi mogao ponoviti i danas jer ništa se nije promijenilo u međuvremenu.
U nedavnom setu prognoza Velimir Šonje (koji te svoje prognoze naziva “novom ekonomskom beletristikom”) na svojem blogu piše kako gospodarski pokazatelji već sredinom 2017. pokazuju da cijeli svijet i EU raste brže nego što se mislilo potkraj 2016. godine i kako i nezaposlenost pada brže nego što se mislilo. “Svijet je hvala Bogu ekonomski dobro”, piše Šonje koji dobro zna da Hrvatska barem ekonomski funkcionira kao zamućeno zrcalo zapadnog susjedstva.
Taj rast nije uspjelo pokvariti čak ni posrtanje Agrokora. Iako se, podsmjehuje se Šonje, medijska i politička scena tresla više nego da je propao cijeli bankarski sustav, stresa nije bilo ni u tragovima, tek nekoliko makroekonomski nevažnih predstečajnih nagodbi (Unex, AWT, Granolio, Sokol Marić…). Šonje ipak upozorava da se, kada je riječ o Agrokoru, čuje” tutanj pravnog kaosa” i da zasad ne možemo znati hoće li se ta lavina pokrenuti. Možda baš zbog toga oprezni prognozeri u sljedećoj godini očekuju malo sporiji rast od prošlogodišnjeg.
Ministar Zdravko Marić već najavljuje buduću statistiku koja bi trebala pokazati da je Hrvatska prošlu godinu prvi puta završila u proračunskom suficitu. Ako jest, to je dobar pokazatelj dobre financijske politike. Pitanje je, međutim, i - ako jest, zašto jest. U svojoj oštroj packi Mariću, zbog optimizma bržeg od statistike, Šonje upozorava ministra da je indeks industrijske proizvodnje vidljivo usporio te se u studenom (-1,7%) kretao ispod razina zabilježenih u studenom i prosincu prošle godine. “Naše gospodarstvo je neinovativno, i dalje preopterećeno te prema razini aktivnosti jedino u EU uz grčko koje još zaostaje za razinama iz 2008. (iako je sada struktura rasta bolja nego tada)”, piše Šonje.
To me vraća na moju prepisku s američkim ekonomistom Tylerom Cowenom s početka ljeta 2011. kada je on napisao: “Hrvatska je danas daleko ispod razvojne granice iza koje počinje stagnacija. To će se, možda, jednom dogoditi, ali tek u onom trenutku kada razvijenost i standard dosegnu ritam s drugim europskim ekonomskim liderima poput Njemačke.
To znači da je moguće očekivati visoke stope rasta tijekom sljedećih godina i da Hrvatska treba očekivati prilično sretno razdoblje u budućnosti. U doba kada se hrvatski rast uskladi s ostalima, velika stagnacija vjerojatno će već biti završena”. I tu, čini se, kasnimo.