Kao i svi koji su odrasli u Jugoslaviji 60-ih i 70-ih, i ja dobro pamtim vremena kad su školske razrede pohodili ratni veterani.
Tada - sedamdesetih godina - taj se ideološki ritual nazivao “susret omladine i boraca”. Nekoliko dana ranije, ravnatelj bi obavijestio nastavnike, a nastavnik nas da tog i tog dana u školu “dolazi borac”. Na dan kad bi “dolazio borac”, razrednici bi okupili djecu i odveli je u veliku dvoranu, dvoranu koja je inače služila za recitacije i plesne točke po disko muzici. Mi bi učenici posjeli u dvoranu, a onda bi se pojavio “borac”, neki od starih dalmatinskih partizana koji su obično izgledali isto. Bili su mršavi, preplanuli, odjeveni malo previše svečano, te govorili kvrgavom ikavicom. Borac bi nešto pričao, po unaprijed dogovorenom redu neki bi učenici postavili pitanja, a onda bi uslijedila narodna zabava. Zabava bi se sastojala u tome da bi se na školskom dvorištu zapalila logorska vatra, a nastavnik likovnog bi u ruke uzeo harmoniku. Nastavnik likovnog - koji će par godina kasnije izići na naslovnici Glasa Koncila kao hodočasnik kod Pape - grubim bi basom zapjevao partizansku pjesmu, a mi djeca bismo razvili kolo. Tako je u Splitu sredinom 70-ih izgledao “susret omladine i boraca”.
Da stvari stavimo na mjesto: ja s obje strane dolazim iz familije koja je podržavala partizane. Pred par godina sam dobio od SAB-a plaketu zbog tekstova o partizanskoj borbi, plaketu na koju sam jako ponosan i držim je na zidu kraj Isusa s Hajdukovim grbom na srcu. No, čak i meni, tom i takvom, tih su 70-ih su “susreti omladine i boraca” bili nešto grozno, neopisivo i nekul. Borci koje bi dovodili u razred uvijek su mi izgledali pomalo kao čudni kurioziteti za pokazivanje. Naborani, rustikalni i stari, izgledali su kao okamine nekog bivšeg svijeta, svijeta koji nikakve veze nije imao sa svijetom u kojem smo mi živjeli, a to je bio svijet asfalta, Splita 3, Ivićeva Hajduka, Deborah Harry, Zagora Te Neja i “Ralja”. Ti ljudi koji su dovodili pred nas pripadali su nekoj neodređenoj, epskoj prošlosti s kojom je tadašnji javni diskurs ionako bio prezasićen. Svuda uokolo bili su velebni spomenici, te bi se spomenike o blagdanima organizirano obilazilo, u kinima su igrali - da citiramo Houru - “ratni filmovi u boji”, a TV program bio je pun dokumentarnih serijala u kojima bi ratni veterani raspredali davne priče. Prema svemu tome osjećao sam tih godina tek odbojnu dosadu, a to osjećanje blage averzije očito nije bilo ideološki generirano. To osjećanje averzije isto je ono kakvo danas gajim spram Josipa Bozanića, koncelebriranih misa i after krizma partyja. Sve to s borcima, kao i danas s vjerom, bilo je naprosto antipatično institucionalno i oportunistički beživotno.
Tako je izgledao naš svijet negdje tamo 1976. A da mi je netko kasnije - osamdesetih, devedesetih, dvijetisućitih - rekao da ću 2017. živjeti u “deja vu” tog svijeta, mislio bih da je sišao s uma.
Ali - upravo je to ono što se dogodilo.
Jer, godine 2017. mi živimo upravo u takvom svijetu. Opet se dižu velebni spomenici, monoliti i vodotornjevi. Opet se snimaju “ratni filmovi u boji”. Veterani opet o svemu imaju službeno mišljenje, bio to filmski repertoar, koncesija dubrovačke luke ili ravnatelj bolnice u Dubravi. Veterani opet glume u filmovima i snimaju o sebi filmove, priopćenjima pozivaju na cenzuru i zabranu, a u tim priopćenjima (manje-više) navode da neće dopustiti rastakanje tekovina revolucije. Društvo je opet zasićeno ratnim komemoracijama koje TV prati uz slow motion i gudače, a TV program opet je pun dokumentarnih serijala u kojima veterani raspredaju ratne priče. Samo što se taj serijal sad ne zove “Ljudi iz kolone” nego nekako drukčije, ali ne baš puno drukčije. Da cijela slika bude potpuna, fali nam samo da “borci” odu u školu i posjete “omladinu”.
A sad smo konačno i to dobili.
Ovih dana, naime, mediji su objavili bizarnu vijest kako je Agencija za odgoj i obrazovanje pokrenula projekt “Nacionalni program edukacije o Domovinskom ratu”. Unutar tog programa, navodi se, 20-ak će visokih oficira HV-a, generala, te političara iz ratnog perioda (uključujući Šeksa i Miroslava Tuđmana) nastavnicima držati edukativna predavanja o ratu 90-ih. U prvoj fazi, generali i HDZ-ovi političari predavanja bi o ratu držali nastavnicima povijesti na njihovim aktivima. U drugoj fazi, pretpostavljam, “borci” bi se spustili među “omladinu” te iskustva rata mladima prenosili iz prve ruke. U “Nacionalnom programu” nema govora o harmonici i logorskoj vatri, ali samo zato što su oba ikonografska elementa nepopravljivo kontaminirana kao jugoslavenska.
Vijest o generalskoj “školici” za nastavnike povijesti objavljena je nekako približno istodobno kad i dvije druge vijesti koje sa školicom Domovinskog rata imaju posredne veze. Prošli tjedan, ministar je školstva Pavo Barišić svečano obećao da će reforma školskog kurikuluma ići dalje, te da će taj kurikulum biti ideološki inkluzivan, temeljen na onom što je on nazvao “preklapajući konsenzus”. Istodobno, premijer Plenković je sazvao tu famoznu komisiju kolokvijalno nazvanu “komisija za povijesnu istinu”, a iz sastava te komisije vidi se strahovit napor da njen ishod bude što šire prihvatljiv. Sastavljena od umjerenijih ljevičara i umjerenih (uz par iznimki) desničara, Plenkovićeva komisija očito je dizajnirana da izbaci nešto poput pitijskog proroštva, tekst s kojim će se svi složiti i koji će svatko moći čitati kako mu paše.
“Generalska školica” - međutim - funkcionira i kao nehotični, ali jetki komentar obaju najavljenih projekata. Možda ministar Barišić doista i želi novu hrvatsku školu, možda on doista i ima nakanu tu školu izgraditi na analitičkim alatima i kritičkom pristupu, ali ta analitičnost, kritičnost i ideološka neutralnost najednom će stati kad na red dođu 90-e. Sve pedagoške floskule, svi “zaključimo svi zajedno” i “iznesite svoje mišljenje” vrijede kad su u pitanju biologija i fizika, sociologija i povijest Rimskog Carstva. Ali, kad nastava povijesti dođe do “naših boraca”, onda nema majci više kritičkog mišljenja i višeperspektivnog pristupa. Onda će vam Domazet Lošo i Pavao Miljevac uliti u uho “istinu” a vi ćete potom tu istinu uliti u uho đaku i omladincu. Žabe i punoglavci ne uče vas biologiju, niti vas medicinu uči bolesnik koji pati od diskusa hernije. Samo vas povijest uče oni koji su te nastave povijesti - tema. Jer, ne možemo, majku mu, tu improvizirati - to je ipak naša svetinja. To su “tekovine revolucije”, tu ne smije biti “rastakanja”.
Ali, i Plenkovićev dirljivi, i u osnovi vjerojatno dobronamjerni pokušaj “komisije za istinu” također je sa “školom za generale” dobio nehotični, cinični komentar. Sav je silni trud uložio premijer da u povjerenstvo za istinu skupi lijeve i desne, umjerene i umjerenije, te da pitijski sroči projektni zadatak tako da ne ispadne da su ustaše i komunisti isto, a da ne ispadne ni da su skroz različito. Tko god je smišljao tu komisiju radio je to apotekarski oprezno, nadajući se da neće zapaliti laboratorij. Cilj svega toga bi - valjda - trebala biti deklarativna “kritika svega postojećeg”. No, problem je što ta brižljiva, suosjećajna i prema žrtvama skrušena kritičnost najednom naglo staje točno na određeni datum - a taj je datum 30. svibnja 1990. Nakon tog datuma, najednom nema ni žrtava ni krivnje, ni nasilja ni lubanja u polju, ni političkih stranputica ni nedemokratske prakse, ni kulta ličnosti ni cenzure. Do 30. svibnja ‘90., povijest je predmet hladne, trezvene i izmaknute analize koja mora razbiti sve nametnute stereotipe. No, od 31. svibnja toga preko noći više nema: tu ulazimo u diznilend čiste mitomanije.
Od 31. svibnja, povijest najednom više ne pišu hladni izmaknuti profići, od te točke nju pišu zažareni aktivisti. Tu povijest pišu oni koji su njeni akteri, i dobro paze da ona bude napisana kako se njima sviđa. Toliko paze, da će čak poći u školu držati radionice, da to ne bi prepustili slučaju.
Kakav će biti rezultat te pedagoške rekonkviste? Da bismo to saznali, trebamo se sjetiti kako je završila ona prva, kojoj sam svjedočio kao jugoslavenski osmoškolac. Cijela jedna generacija proživjela je školske dane zagušena partizanskim filmovima, “Ljudima iz kolone”, ceremonijama pokraj spomenika i susretima s borcima. Ista je ta generacija - kad se prva prilika ukazala - odjenula ustaške i četničke uniforme iz Bulajićevih filmova i počela pucati sama na sebe u ime razvrgnutog “bratstva i jedinstva”. Čudite se tomu? Nemojte! Jer, historiografsko pranje mozga ima jedan neželjeni, ali tipični efekt: pretvori ono što promoviraš u antipatičnu, praznu formu, uškrobljeni društveni ritual koji će, prije ili kasnije, svi početi prezirati. Tako je to bilo s “omladinom i borcima”, tako će biti i s “generalima u nastavi”. Jednom smo na svoje oči gledali kako se to dogodilo. Dovoljno smo pametni i stari da znamo: gledat ćemo i drugi put.