Situacija oko propalih referendumskih inicijativa, one Istina za Istanbulsku koja bi suspendirala međunarodnu konvenciju koja se bavi zaštitom žena i djece od nasilja, i one Narod odlučuje koja bi pretumbala izborni sustav i kastrirala zastupnike nacionalnih manjina, dovela nas je u nemoguću situaciju.
Pred nama je osnovno pitanje komu vjerovati - ministru uprave i političkom tajniku HDZ-a Lovri Kuščeviću ili bi vjeru valjalo pokloniti predsjednici udruge U ime obitelji, Željki Markić.
Ministar se kune da upravo on svjedoči istinu i pritom se poziva na rezultate provjere potpisa koja je bila povjerena APIS-u, te iznosi brojke prema kojima je između 40.000 i 45.000 potpisa po referendumskoj inicijativi bilo nevažeće. Među njima su bili potpisi osoba koje uopće nisu hrvatski državljani, ljudi koji više nisu među živima, maloljetnika koji još nemaju biračko pravo, te potpisi s nepotpunim podacima. A bez tih nevaljanih potpisa nije se skupilo dovoljno onih važećih da bi se proveli referendumi.
Željka Markić pak tjera vodu na svoj mlin. Prema njenom mišljenju je upravo ministar taj koji mulja. Poziva se na raniji ministrov negativan stav o referendumu, a iz toga izvodi zaključak da Ministarstvo uprave nije smjelo preuzeti posao provjere potpisa (APIS tretiraju kao podizvođača koji je radio po narudžbi), te ide čak toliko daleko da tvrdi kako su im se krivotvorine mogle podmetnuti tijekom prebrojavanja potpisa.
Situacija je gotovo bizarna. Na jednoj strani je ministar koji je profućkao pune dvije godine i nije učinio ništa kako bi se problematika referenduma dovela u zakonski prihvatljive okvire. Problem podnormiranosti ama baš svih pitanja vezanih uz referendum, od (ne)dopuštenosti referendumskih pitanja, pravila za prikupljanje potpisa, broja potrebnih potpisa, potrebne izlaznosti do njegova financiranja, u Hrvatskoj vrišti već godinama. Svi problemi neuređene materije neposredne demokracije i njenih posljedica na vidjelo su izašli još u mandatu Vlade Zorana Milanovića.
Dakle, čim je prešao prag Ministarstva uprave, Kuščević je morao znati što ga čeka. I ne samo to. Kada je došao, na stolu je imao već gotova zakonska rješenja i samo ih je trebalo uzeti (eventualno prilagoditi svojoj političkoj opciji) i uputiti u proceduru.
Ministar, međutim, nije učinio ništa. Parcijalne i manje važne promjene Zakona o referendumu naznačava tek u planu normativnih aktivnosti najavljenih za kraj iduće godine!
S jednakim nemarom i bahatošću koje je pokazao prema obavezi da zakonski regulira to iznimno važno područje odnosio se i prema referendumskim inicijativama čijim se potpisima upravo bavimo. Umjesto da učini sve da otkloni i najmanju sumnju na moguće zloupotrebe pri prebrojavanju potpisa, među ostalim organizatorima referenduma omogući da imaju promatrače, njemu je u fokusu samo to da se referendumi ne održe.
Upravo zato smo sada u situaciji da se pitamo komu vjerovati - ministru Kuščeviću ili Željki Markić. Da se malo potrudio i da je donio suvisao i pošten zakon o referendumu, i da je dopustio promatrače pri provjeri potpisa, danas bi nam jedino pitanje bilo koliko će biti širok krug osoba kojima će se suditi zbog kaznenih djela protiv biračkih prava. Ovdje govorimo o 40.000 krivotvorenih potpisa! Toliko grad Bjelovar ima stanovnika i teško je povjerovati da su svi nevaljani potpisi plod slučajne i nenamjerne pogreške volontera.