USPUTNE ZABILJEŠKE

Gradonačelnica Supetra već je drugi put - ujela psa

Supetar, 100913.
Gradonacelnica Supetra Ivana Markovic.
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
SPECIJAL SD Linija X
Supetar, 100913.
Gradonacelnica Supetra Ivana Markovic.
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
Nikola Vilic / CROPIX

Ivana Marković

Naravno da znate da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. Zbog toga jedva da ima smisla osvrnuti se na zastrašujući napad iz mržnje koji se nedavno dogodio u Supetru na Braču u noći od subote na nedjelju, nakon nogometnog turnira Torcida kup. Pred zoru je grupa od dvadesetak torcidaša napala četiri prolaznika koji su međusobno razgovarali i, zamislite, netko je od njih govorio srpski. Tukli su ih urlajući “di je Srbin?!, nemilice cipelarili i djevojku među njima, sve dok im lokalni vatrogasac nije priskočio u pomoć i sam zadobio teške ozljede. Napadnuti su sezonski radnici iz Slavonije od kojih su dvojica bili Srbi. Napadači navodno nisu bili domaći nego Splićani.

U Supetru su zbog napada uhićene dvije osobe. Protiv njih su podnesene kaznene prijave zbog ozljeda te prekršajne zbog kršenja reda i mira, ali i zbog kršenja Zakona o diskriminaciji. Ali ni hapšenja ni izjava dužnosnika nisu vijest. Nije vijest ni da je predsjednica na Twitteru napisala: “Osuđujem svaku vrstu nasilja, tako i ovaj slučaj u Supetru na Braču. Takvo ponašanje je neprihvatljivo. Hrvatska je sigurna zemlja dobrih ljudi koji zaziru od pojedinaca koji ovakvim ponašanjem narušavaju sliku svoje zemlje.”

Baš kao da je u ovom događaju najvažnija slika zemlje - ali ovo su ionako puste fraze koje bi trebale poslužiti kao smokvin list, da pokriju sramotu. No sramota je tolika da se više ne da pokriti. Naime, tolika da je postala opća i općeprihvaćena dakle - normalna. Zato što je pjevanje ustaških pjesama na javnim manifestacijama i stranačkim skupovima, nošenje fašističkih znakova, izvikivanje parola i nagrđivanje spomenika i fasada kukastim križevima i ustaškim simbolima, postalo dio hrvatske svakodnevice. Tako da se za napad na prolaznike Srbe iz čista mira, samo zato što su Srbi, može mirno reći da je riječ o psu koji je ugrizao čovjeka.

Srećom, dogodilo se u Supetru još nešto. Gradonačelnica Ivana Marković oglasila se odmah i to ne samo oštrom osudom napada. Učinila je i više od toga. Izjavila je, naime, da općina više neće financijski podupirati turnir niti im ubuduće ustupiti gradski teren na korištenje “... jer Grad Supetar ne može poticati sportska događanja čiji sudionici ili posjetitelji iskazuju mržnju”.

To je, sjetit ćete se, ona ista gradonačelnica koja je odbila dati donaciju Bleiburškom vodu riječima koje valja ponoviti: “Grad Supetar nije u mogućnosti odvojiti sredstva za Vaše projekte jer je već predvidio sredstva za proslavu 75 godina oslobođenja našeg otoka Brača od nacističke i fašističke okupacije.” Drugim riječima, tek reakcija ove gradonačelnice jest vijest.

Ona je već drugi put - ujela psa. Važno je navesti i da je njezina posebnost primijećena i istaknuta, npr. u naslovu teksta u Telegramu: “Neobična gradonačelnica...” Neobična jer je jedina, neobična jer se usudi suprotstaviti općoj toleranciji mržnje, jer je i inače angažirana i bori se za projekte od opće, a ne vlastite koristi. Zato joj se i traže propusti u radu, traga za pogodovanjima i zaradama, ne bi li od neobične postala obična.

Budući da se jedina tako ponijela, skoro da čovjeka hvata strah za nju. Ne zbog kakvog fizičkog napada, čime joj sigurno prijete anonimusi, već pitanja koje se samo nameće, do kada će izdržati? S druge strane, ovakve sposobne, odlučne osobe u našoj politici su nasušno potrebne. I bilo bi logično i dobro da se danas-sutra Marković pojavi na kakvom još odgovornijem položaju. Pretpostavimo da se to dogodi. Sada ide protiv struje na poznatom terenu s ljudima koje dobro poznaje.

Dok ima samo lokalnu moć, gradonačelnici je lakše ostati nekorumpiranom i boriti se za lokalni put, čak se suprotstaviti ministarskoj odluci oko odlagališta otpada. Ali čim bi se popela na odgovornije mjesto, odmah bi pritisak korupcije ojačao. Ne znači da bi mu ona popustila, samo da je teško biti odgovoran, dosljedan i pošten u današnjim političkim okolnostima.

Jedan se manji političar branio zašto je sa službenog puta donio pršut, poklon od mještana, riječima “pa morao sam, što bi mi rekli drugi?”. Naime, oni koji kući nose nešto više od pršuta vole da su i drugima ruke barem malo uprljane jer su tako sigurniji za sebe...

Ivana Marković napravila je dva ispravna poteza koji se u našim okolnostima, na žalost, mogu smatrati hrabrima. Za to bi joj javnost trebala odati priznanje. Ona i njoj slični mogli bi biti odgovor na pitanje zbog kojeg mnogi odlaze, naime ima li u ovoj zemlji nade? Smijemo li se nadati da će ih biti više poput nje, da će njeno ponašanje postati poželjni model djelovanja? Jer ona je dokaz da se može drugačije, da i političari mogu biti drugačiji.

Nade naravno ima, ali odgovor nije samo u političarima tipa gradonačelnice nego i u okolini koja bi ih podržala u njihovim odlukama, ma koliko se one u današnjem trenutku činile neobičnima.

Tagovi

Izdvajamo