Nema medija u Hrvatskoj koji se bavi predstojećim predsjedničkim izborima, ili ankete kojom se testira raspoloženje birača prema potencijalnim kandidatima, a da ne uključuje Zorana Milanovića. Bivši premijer i bivši predsjednik SDP-a već je pune dvije godine izvan politike, vrlo se rijetko pojavljuje u javnosti, ne daje izjave, a kamoli intervjue, nije se ni na koji način odredio prema mogućnosti povratka u politiku, aktualno vodstvo SDP-a ne može ga vidjeti ni nacrtanog, ali je neizostavan u svim kalkulacijama za predstojeće predsjedničke izbore.
Sve to ponešto govori o samome Milanoviću, još više o cijeloj oporbenoj političkoj sceni, a najviše o SDP-u.
O Milanoviću definitivno svjedoči da je ostavio duboki trag na hrvatskoj političkoj sceni i njegovo se ime sigurno neće izostavljati kada će se analizirati povijest hrvatske države. Sam spomen Zorana Milanovića kod građana i dalje izaziva emocije, bilo da su pozitivne ili negativne. S druge strane, nastojanja predsjednika HSS-a Kreše Beljaka da ga nametne kao kandidata oporbenih stranaka ljevice i lijevog centra neizravno potvrđuje kako su oporbene stranke s parlamentarnom tradicijom izgubile bilo, pa u Milanoviću vide moguću adrenalinsku injekciju koja bi ih vratila u život.
Kada je riječ o SDP-u, guranje Milanovićeva imena u ankete koje testiraju rejting kandidata za predsjednika države, kao i medijska propitivanja u krugu bliskih mu ljudi je li sklon ući u bitku protiv Kolinde Grabar-Kitarović, još su jedna u nizu potvrda da novi predsjednik SDP-a nema status lidera, kako u stranci, tako i u javnosti. No, to je manje važno.
Ono što bi stvarno trebalo zabrinuti sve SDP-ovce je činjenica da je isticanje Milanovića kao mogućeg protukandidata HDZ-ovki Kolindi Grabar-Kitarović grubo svjedočanstvo da se tijekom dvije godine nitko u SDP-u nije uspio nametnuti pored mlakog i osporavanog Davora Bernardića kao novo, obećavajuće i poželjno lice SDP-a. No, među svim oporbenim političarima brojeći od centra nalijevo, od Milanovićeva kandidiranja na izborima za predsjednika Republike najviše bi profitirao onaj koji ga najmanje trpi - njegov nasljednik na čelu SDP-a, Davor Bernardić.
Neovisno o ishodu izbora, Bernardić bi bio na dobitku. Kada bi Milanović pobijedio na izborima, deložirao s Pantovčaka HDZ-ovku Kolindu Grabar- Kitarović i vratio u predsjedničke dvore bistu Josipa Broza Tita, predsjednik SDP-a Bernardić bi to komotno mogao prikazati kao pobjedu ljevice, reći da je pobjedu odnio SDP i tvrditi kako je MIlanovićeva pobjeda krunski dokaz da mu je politika i dobrobit stranke daleko ispred osobnih interesa i animoziteta.
Za Bernardića osobno još bi bolja bila varijanta da Milanović doživi poraz od Grabar Kitarović. Tada bi imao neoboriv dokaz da je njegov prethodnik vječni gubitnik, iz čega bi izveo glavni argument kako nije on odgovoran za probleme i krizu kroz koju SDP prolazi pod njegovim vodstvom, nego je sve to samo posljedica naslijeđene loše politike i destrukcije Milanovićevih kadrova u stranci koji stranku vuku na dno jer se ne mogu pomiriti s gubitkom utjecaja.
Preživi li na čelu SDP-a do kampanje za predsjedničke izbore, Bernardiću bi Milanovićevo istrčavanje ne teren donijelo dodatni benefit jer bi mu označilo podulji time out. Istoga časa kada bi se Milanović pojavio na političkoj sceni, sve bi se oči okrenule prema njemu, a Bernardića se više nitko ne bi ni sjetio. Osigurao bi si prijeko potrebni predah i povukao u sjenu, gdje bi dočekao kraj mandata.