Nema sumnje da će današnji i sutrašnji posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u medijima biti predstavljen kao izrazito važan politički događaj, međutim kada se stave na stranu glasne najave o početku kraja svađa između Srbije i Hrvatske, i još glasnija osporavanja njegova dolaska, ostaje jedno važno pitanje: koji je cilj Vučićeve dvodnevne turneje po Hrvatskoj?
Odgovor teško može sadržavati puno optimizma. Ako se radi o odnosima između Hrvatske i Srbije, a posljedično Hrvata i Srba, ne vidimo kako bi susreti vodećih političara ove dvije države mogli pridonijeti normalizaciji kada s jedne i druge strane Dunava i Save političke elite dobrim dijelom žive od izazivanja svađa i napetosti. Naposljetku, što se promijenilo u zadnja dva mjeseca otkako je Kolinda Grabar-Kitarović zaključila da će još puno vode proteći dok Srbi i Hrvati postanu prijatelji. Kako bi izravnao račun za uvrede koje mu stižu iz Hrvatske, Vučić je jučer uzvratio da nitko od njegovih predaka nije bio u četnicima, ali zato su “u Drugom svjetskom ratu Hrvati spalili čitavo imanje njegova djeda u okolici Bugojna”.
Tako izgleda verbalna komunikacija s političarom za kojega su - što se zaboravlja - kada je objavio da želi postati predsjednik Srbije, navijali i u Zagrebu.
Kada je prije ravno godinu dana, u veljači 2017., Vučić najavio predsjedničku kandidaturu, u Banskim dvorima i na Pantovčaku su bili zadovoljni, a iako je u politiku ušao kao Šešeljev pulen, u vladajućoj koaliciji u Hrvatskoj su procjenjivali kako se nadaju da će on pobijediti. Prije svega jer je pragmatičan političar, koji nacionalizam koristi kako bi zadržao birače, ali za razliku od svojih protivnika, više nije radikalan.
“Za Hrvatsku je sve bolje nego Tomislav Nikolić, s kojim se ni o čemu nije moglo razgovarati. U tom smislu, Vučić kao predsjednik Srbije znači da ćemo imati sugovornika koji je prilično racionalan i u određenoj mjeri okrenut prema Zapadu. Razumije se da ne možemo javno komentirati tamošnje predsjedničke izbore, ali ovaj razvoj događaja nagoviješta da bi vodstva naših država mogla početi konstruktivno razgovarati”, komentirao je off the record, tih dana, visoki državni dužnosnik.
Pragmatizam je temelj svake ozbiljne politike, ali treba znati kako izgledaju prilike u istočnom susjedstvu.
Današnja Srbija podsjeća na Hrvatsku iz druge polovice devedesetih, kada je cjelokupna vlast bila koncentrirana u Predsjedničkim dvorima. I vlast u Srbiji je potpuno u Vučićevim rukama, a iz njegova se ureda upravlja medijima, sudstvom, poduzećima, pa čak i navijačkim skupinama. Vlast je čvrsto povezana s vrhom Srpske pravoslavne crkve, opozicija je razmrvljena, a svaki političar koji se usudi kritizirati Vučića može biti siguran da će u tabloidima i na raznim televizijama biti etiketiran kao izdajnik. Uostalom, i nedavno ubijenog srpskog političara na Kosovu, Olivera Ivanovića, još jesenas su Vučić i njegovi podređeni javno optuživali za izdaju srpskih interesa, a nekoliko njegovih suradnika je također likvidirano. Ukratko, u usporedbi s Aleksandrom Vučićem, mađarski autokratski premijer Viktor Orbán je skandinavski liberal.
Zapravo je za srpsku zajednicu u Hrvatskoj loše kada se, najblaže govoreći, tako mutan političar promovira u branitelja njihovih interesa. S druge strane, trebala bi se sramiti i ovdašnja vlast koja godinama ignorira zahtjeve Srba za elektrificiranje naselja u kojima žive ili proprcionalno zapošljavanje u javnim i državnim službama. Jednostavno, teško je naći riječ za to da u zemlji koja je u Europskoj uniji u 2018. neke obitelji nemaju struju i žive kao da je 19. stoljeće.
Sada će ispasti da su zahvaljujući Vučiću Srbi u Hrvatskoj dobili struju i, htjele ili ne, hrvatske vlasti pomažu u stvaranju kulta ličnosti predsjednika Srbije. U isto vrijeme niti jedna strana ne pokazuje spremnost prihvatiti odgovornost za zločine ili prestati lagati o broju ratnih žrtava, ovdje posebno mislimo na srpski mit o 700.000 jasenovačkih žrtava. A bez čišćenja taloga iz prošlosti teško se može stvarati normalna budućnost.
Ako ništa drugo, dobro je da su Vučićevi domaćini Kolinda i HDZ-ova Vlada, a ne SDP, tako da je u startu eliminirana mogućnost “spontanog” ustanka branitelja i desničarskih bukača. Kao da je prošlo stotinu godina, a ne dvadesetak mjeseci, od ljeta 2016. kada su braniteljske udruge žestoko kritizirale hrvatsku Vladu i diplomaciju zbog toga što je Srbija otvorila poglavlja 23 i 24 u pristupnim pregovorima za punopravno članstvo u EU, iako nije ukinula Zakon o univerzalnoj nadležnosti za procesuiranje svih ratnih zločina na prostoru bivše SFRJ.
Đuro Glogoški se žalio da branitelji ne mogu prihvatiti način na koji je Vlada dozvolila otvaranje tih poglavlja. Dok su tada Glogoški i njegova braniteljska grupacija teško progutali da se, dolaskom Andreja Plenkovića, HDZ pokušava odmaknuti od tvrde desne politike i antisrpske histerije koju su zagovarali Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, danas pokunjeno šute ili, poput Ante Deura, izjavljuju kako “ne znaju što se dešava jer lijepe pločice u kupaoni”. Na kraju je ispalo da Vučićev dolazak sadrži i dozu humora, no sumnjamo i puno više od toga.