Svježa analiza Economist Intelligence Unita, britanskog think tanka okupljenog oko londonskog tjednika Economist: Veliki trgovinski spor štetit će globalnom trgovanju u 2018. godini. Trgovanje će biti zasjenjeno razmiricama između dviju najvećih svjetskih gospodarstava, Kine i SAD-a... I proljetno okupljanje washingtonskog dijela međunarodnih financijskih institucija (Svjetska banka i MMF) završilo je u subotu američkom porukom da bi se MMF trebao postaviti aktivnije u zaustavljanju Kine i Njemačke u ostvarivanju njihovih trgovinskih viškova.
Veliki trgovinski rat bit će, smatraju u EIU, ipak izbjegnut, ali ne zbog razumno vođenih politika, nego zbog činjenice da većinu robe koja se danas prodaje čine proizvodi čiji su dijelovi napravljeni posvuda. Uspostavljanje novih trgovinskih barijera jednako bi oštetilo proizvođače, kupce, trgovce, ali i protagoniste takve “zaštitničke” politike koji bi građanima uskoro morali objašnjavati zašto mnogi, dosad obični, proizvodi prelaze u kategoriju luksuza i prosječnom potrošaču postaju sve nedostupniji. Za nas u Hrvatskoj prijeteći trgovinski rat danas je prije svega vidljiv kroz pritisak na projekt Pelješkog mosta. Upravo u tom kontekstu možemo, naime, promatrati tužbu austrijske građevinarske tvrtke Strabag protiv hrvatske odluke da most radi kineska državna kompanija.
Tvrdeći da je kineski konzorcij China Road and Bridge Corporation (CRBC) ponudio dampinške cijene za niz radova kojima europske tvrtke nisu mogle konkurirati i da Hrvatske ceste, kao naručitelj, nisu ispitale strukturu tako postavljenog cjenika, Strabag traži odgodu početka radova. Austrijska kompanija se u slučaju Pelješac postavila kao zastupnik građevinskog sektora Europske unije. Logika je jasna: kineske kompanije dosad nisu uspijevale na natječajima u Europskoj uniji. Provuku li se u Hrvatskoj, to bi mogao postati presedan koji otvara vrata pobjedama na budućim velikim europskim natječajima. Za europske građevince opasnija konkurencija od kineske gotovo da je nezamisliva.
Kada ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković obranaški kaže “pitajte ljude na Pelješcu i otocima treba li njima most i što misle o tom Strabagovu potezu”, to je dobra ilustracija pogrešnog načina političkog razmišljanja u Hrvatskoj. Strabag, kao ni CRBC, ne zanima mišljenje stanovnika Pelješca, ne zanima ih ni Pelješki most kao poveznica teritorijalno nepovezane države. Zanimaju ih biznis i hrvatski način primjene legalnih okvira za poslovanje unutar Europske unije.
U Strabagu smatraju da je Hrvatska prihvaćanjem CRBC-ove najjeftinije ponude Kini dopustila damping i da bi to, prođe li bez kaznene akcije (ili zaustavljanja projekta), moglo postati presedan koji vodi prema drugim takvim slučajevima. Butkovićevo pozivanje na građane, iako može uhu birača s juga Hrvatske zazvučati kao muzika iz raja, zato je, pogrešno. Trebao se pozvati na ispoštovanu proceduru natječaja. Ako je natječaj proveden u skladu s regulama, Strabag nema uporište za osporavanje projekta, a ako nije, to bi se moglo pokazati kao dosad najskuplja hrvatska pogreška.
Teoretičarima zavjere sigurno nije promaklo da bi se i Agrokor, nakon što se za nekoliko mjeseci potpiše vjerovnička nagodba, mogao formirati kao regionalni laboratorij za vježbanje trgovinskog (ekonomskog) ratovanja, prije svega Rusije i Amerike (SAD-a), ali i dviju ostarjelih velesila protiv Europske unije. Značajne uloge koje su u tom procesu odigrali veleposlanici Rusije i SAD-a u Hrvatskoj sugeriraju pojačan interes. Sberbank i Knighthead Capital Management, kao budući vlasnici velikih udjela u koncernu, imaju više toga zajedničkog nego što bi obje strane željele da bude vidljivo. Obje institucije uključile su se u Agrokor u danima kada se pad koncerna već mogao naslutiti (u slučaju Knightheada to se dogodilo naknadno, kada je vrijednost obveznica zaronila). Obje mogu poslužiti kao političko sredstvo pritiska.
Ne na Hrvatsku, koja je u širokom kontekstu globalnog trgovinskog ratovanja nevažna (ali može poslužiti kao vježbalište), nego na ekonomsko tkivo Europske unije koje s Rusijom i SAD-om kao ujedinjenim protivnicima jake Europe dobiva neželjenog protivnika. Agrokor je u tom scenariju nevažan, kao i Pelješki most u prethodnom, važno je istražiti mogu li dva igrača iz tradicionalno protivničkih klubova pripremiti teren za zajedničku borbu s ciljem povratka na staru ravnotežu Istoka i Zapada. Slične scenarije, sudimo li prema dosadašnjoj diplomatskoj aktivnosti SAD-a i Rusije, možemo očekivati i u raspravama o budućnosti LNG projekta na Krku, ali i u završnom krugu pregovora o novim strateškim partnerima Ine uspije li državi preuzeti MOL-ov vlasnički paket.
Europa i SAD u Kini vide zajedničkog trgovinskog neprijatelja. Ali, SAD-u i Rusiji još je opasnija ujedinjena Europa koja, ekonomski već danas snažna, ali još politički razjedinjena, političkim učvršćivanjem može postati smetnja u staroj podjeli globusa. Čvrsto ujedinjena Unija može se postaviti kao snažan partner rastućim azijskim ekonomijama koje svoj uzor još vide u Americi, ali kojima je već danas statusni simbol roba uvezena iz Njemačke (automobili i strojevi), Francuske (vino i odjeća za bogate), Italije (odjeća i dizajnerski namještaj)... Takva Unija može diktirati tempo, ali i modus budućih odnosa Istoka i Zapada, ne obazirući se previše na mišljenje donedavno ključnih lidera - Rusije i Amerike.
Veliki plan za transformaciju EU koji je prošli tjedan predstavio francuski predsjednik Emmanuel Macron (i time zapravo preuzeo vodstvo od politički sve nestabilnije Angele Merkel) zacrtava put prema europskim zajedničkim politikama u ključnim pitanjima poput obrane i imigracije, ali i prema zajedničkom financijskom i poreznom sustavu i osnivanju zajedničkih europskih obrazovnih institucija.
Macronova vizija jezgre nove Europske unije temelji se na današnjoj eurozoni (da, Hrvatska je bez eura na sporednom kolosijeku) čijih bi 19 današnjih članica dobilo zajedničkog ministra financija, zajednički proračun i parlament (što ne bi ukinulo autonomiju postojećih država). Macronov je plan za euroskeptike, populiste i sve brojnije “teoretičare zavjera” vizija pakla (za njih je Bruxelles mjesto koje diktira dimenzije banana na tržištu) koja izravno ukida suverenitet nacionalnih država. I doista, kada najavljuje Europu temeljenu na trans nacionalnim političkim strankama, Macron je glasnik neke bolje političke budućnosti, pitanje je tko joj je u današnjoj Europi dorastao.
Macronova vizija, naravno, nije jedina. Mađarska, s Viktorom Orbánom na čelu, u liberalno političko tkivo EU sve žešće gura svoj model “neliberalne demokracije”, a tu je i ultrakonzervativna i sve manje demokratska Poljska, značajna zbog veličine tržišta, politika čijih se današnjih lidera nimalo ne uklapa u ideju o čvršćoj, politički, ekonomski i financijski ujedinjenoj EU... Na nama je da izaberemo kojoj ćemo se struji prikloniti: Macronovoj liberalnoj, okrenutoj ujedinjenoj Europi budućnosti, ili Orbánovoj i Poljskoj, koje od takve budućnosti zaziru. Ovisno o tom izboru, i posljedice ekonomskog ratovanja za nas će biti manje ili veće i mi ćemo živjeti bolje ili lošije. Sugestija za razmišljanje: dosad smo često birali pogrešnu stranu.