Nismo o tome mogli čuti ništa u jedinom televizijskom sučeljavanju predsjedničkih kandidata, no birači bi trebali biti pozvani na oprez. Od četiri kandidata koji - prema predizbornim istraživanjima - imaju realne šanse za ulazak u drugi krug izbora (pa samim time imaju i šansu useliti se na Pantovčak), samo jedan ima bezrezervno pozitivan stav o uvođenju eura. To je Kolinda Grabar-Kitarović koja je - treba i to priznati - tu poziciju zastupala tijekom cijelog svog mandata, pa je tako u razgovoru za ugledni Bloomberg 2015. najavila kako “očekuje da bi Hrvatska trebala uvesti euro do 2020. godine” (sic!).
Ostalih troje ne dijele takav stav. Vodeći kandidat ljevice i lijevog centra Zoran Milanović prije nekoliko je dana šokirao svoje simpatizere čudnovatim monologom u kojem je pozvao na oprez i ozbiljno promišljanje prije ulaska u eurozonu, uz treš-suverenističku argumentaciju kako je kuna “kakva-takva, ali naša”. Miroslav Škoro, pak, vrlo direktno se opredijelio protiv uvođenja eura, rekavši kako se zalaže “za monetarni suverenitet jer smatra da se našem gospodarstvu može pomoći daleko više na taj način nego kad se integriramo u prostor u kojem se događaju gospodarski i monetarni procesi o kojima ovisimo, a na njih ne možemo utjecati”.
Stavove koje četvrti predizborni as - euroanarhistični Mislav Kolakušić - ima o pridruživanju euru nije potrebno detaljnije obrazlagati, iako je kuriozitet da je njegovu kandidaturu Živi zid podržao na istoj konferenciji na kojoj su od Vlade i HNB-a zatražili da hitno obustave proces ulaska u eurozonu. Ova priča postat će još aktualnija nakon prvog izbornog kruga, kad utrka bude svedena na dvoje kandidata, uz mogućnost da tamo dobijemo dva - mekša ili tvrđa - monetarna suverenista. Lako bi sada bilo debatirati o ispravnosti tog stava, nabrajati argumente za ili protiv pripadnosti eurozoni ili ukazivati na inherentno licemjerje kandidata koji se protive euru, ali u bankama posjeduju nezanemarive depozite ušteđevine denominirane baš u toj valuti.
Puno pragmatičnije jest ovu situaciju primijeniti kao lakmus za provjeru učestale teze kako je predsjednička funkcija - s obzirom na aktualne ovlasti - besmislena. A ta je teza, evidentno, potpuno promašena. Predsjednik, dakle, nema nikakvog formalnog utjecaja na proces pridruživanja euru. Radi se o pristupanju monetarnoj uniji, ali uz ispunjavanje fiskalnih uvjeta - dakle, procesu koji spada u nadležnost Vlade i središnje banke. Pa ipak, posve je jasno kako bi eurofobni predsjednik - bez obzira na nedostatak ovlasti - mogao značajno utjecati na taj proces. I sve što iz njega proizlazi.
U latentnom i sve dubljem društvenom rasjedu koji u Hrvatskoj postoji između internacionalista i suverenista, ulazak u eurozonu nezaobilazan je epicentar novog potresa koji će ili osnažiti ili radikalno usporiti euroatlantski integracijski proces. Predsjednik i komunikacijska platforma koju posjeduje, u tom kontekstu, može biti vrlo snažan dinamo društvenih kretanja, pogotovo ako bi se konačna odluka građana tražila kroz neku formu referendumskog očitovanja.
Značaj fotelje u predsjedničkoj rezidenciji utoliko nadmašuje matematički zbroj izvršnih i konzultativnih ovlasti koje propisuje Ustav. Zoran Milanović možda je to i najbolje definirao ustvrdivši kako je najmoćnije oružje svakog predsjednika njegov govor. No, upravo zato od ključne je važnosti tijekom kampanje doznati što više o stavovima koje predsjednički kandidati imaju o svim ključnim pitanjima iz hrvatske svakodnevice, ali i jasno propitkivati sve nekonzistentnosti koje proizlaze iz ukupnosti stavova koje zastupaju. Samo takva kampanja je kampanja koja ispunjava svoju demokratsku svrhu. U slučaju eura, dakle, sam stav kandidata nije dovoljan.
Trebali bi vrlo jasno i precizno objasniti kako će - ako pobijede na izborima - sudjelovati u javnoj političkoj kampanji koja će se oko tog pitanja jamačno voditi. Sve osim izravnog odgovora na to pitanje tek je politikantska igra koju gledam već desetljećima, a čiji je cilj izabrane dužnosnike maksimalno lišiti odgovornosti za izrečeno. I što onda naši predsjednički kandidati doista misle o ulasku u euro? Jednom ćemo i to doznati, ovisno o tadašnjem dnevnopolitičkom interesu.