SKROMNO DIJETE

'Hodao sam s kćerkom po Adventu. Kad sam čuo što je naručila, raspekmezio sam se od sreće: 'Evo ti i sto kuna. I igračka. I moje srce na dlanu!'

    AUTOR:
    • Tomislav Novak

  • OBJAVLJENO:
  • 05.12.2017. u 22:58

Damjan Tadić / CROPIX

 

Svijet je, čini se, konačno sišao s uma. Mimozica sam, stvarno nisam #hejter, ali što sam stariji, sve mi se više čini da gubimo kompas. Evo, baš prije koji dan na telki naletim na Spielbergov film “E.T.”, vrlo vjerojatno najbolji dječji film u povijesti. U njemu se samohranoj majci troje djece u nekoj američkoj suburbiji u kuću doseli luckasti izvanzemaljac koji izgleda kao križanac žabe i Yode, a klinci mu pomažu da se vrati na svoj planet. Film je osamdesetih bio megahit, popularniji čak i od “Star Warsa” i jedan od najvećih obiteljskih filmova ikad snimljenih. I režite me odmah ispod vrata ako danas ne bi bio kontroverzan.

I da po takvoj obitelji danas ne bi pljuštale prijave socijalnih službi.

Jer u filmu otac familije pobjegne s ljubavnicom u Meksiko. Mater po cijele dane radi, a klinci žive na pizzi i loču gazirane sokove. Svaku večer igraju poker, a povremeno dobace neukusnu šalu na račun materine stražnjice. Pivo se u kući drži na najnižoj polici frižidera, svima nadohvat ruke. Kad su klinci bolesni, mama im gurne živin toplomjer ravno u usta, među zube, da ga lakše mogu pregristi i otrovati se. Starija braća cijele noći spavaju u kukuruzištu među kojotima i nadmudruju se s tajnim službama. Na satovima biologije neki stari čiča profesor podučava ih kako da kloroformom otruju žabe, promatraju ih dok umiru u mukama i onda im u ruke daje oštre skalpele i traži od njih da im odsijecaju udove.

A kad se samo sjetim da su Spielberga optuživali da pretjerano romansira djetinjstvo.

Danas bi konzervativne udruge, zaštitnici životinja i Facebook grupe protiv cijepljenja i chemtrailsa jurišale s vilama i bakljama na kina. I stvarno ne znam kako smo došli do ovoga.

Na odrastanje u osamdesetima danas se gleda s prijezirom i zaprepaštenjem. Dijete sam tog doba i danas mi govore da mogu biti sretan da sam ga preživio. Kao da sam s motornim pilama skakao po Thunderdomeu.

A ja, naivan, mislio da sam u raju.

Bez sigurnosnih kopči na ljuljačkama i gumenih pločnika oko tobogana. Bez kacige za bicikl. Vječno krvavih koljena i s masnicama na čelu. Pikado sa šestarom pod velikim odmorom. Gađanje blatom poslije škole, paljenje vatre pod kvartovskim mostom. Uvijek isti gumeni gris iz limenog lončića za doručak u školi, s nekim otrovom koji glumi kakao mrvice, i vječno podgrijani bolonjez za ručak s dva lista sparušene zelene salate. Nadzor odraslih? Da, ako pod nadzorom mislite na nepokretnu baku koja vas je “pazila” s prozora na sedmom katu zgrade.

Uživali smo kao prasci.

Danas je sve naopačke.

Živimo u eri u kojoj klinci u vrtiću ne smiju počastiti slatkišima za rođendan. Kakva mrtva torta, ako nisu nutritivno vrijedne grickalice od slanutka ili biodinamičko povrće, bolje da taj dan ne dolaziš.

Jer što ako svi pomru od dijabetesa?

Sladoled na štapiću je instant plućna embolija, klinci danas ne znaju što je kikiriki zbog straha od alergije.

Odsad #samotapioka.

Bicikl ne smiješ ni pogledati ako nemaš kacigu, štitnike, sedam svjetlećih oznaka, reflektirajući prsluk, audio i video signalizaciju i valjda kameru za parkiranje. Odmah te globe.

Roditelj koji klinca pljesne po guzi ide ravno u bajbokanu. Na dječje igralište, ograđeno i pod ključem, nemoš ako nemaš odvjetnika. Prije toga moraš potpisati sedam dokumenata o odricanju od odgovornosti.

Kakvo gađanje blatom, najbolje da se u parku s nikim ne rukuješ, zar nisi čuo za kapljični virus koji hara tokijskom podzemnom?

Istovremeno odbijamo cijepiti djecu jer nam je Pernar rekao da je to međunarodna zavjera, klinci nam život provode s mobitelima u ruci, kad mali dobije jedinicu, batine dobije - učitelj.

Stvari su nekad bile jednostavnije.

Pogledajte samo Advent. U nedjelju odvedemo malu tamo i gledam ponudu: murtersko sočivo s grahoricama, shitake i enoke gljive, fritule od blitve, rooibos čaj s čilijem, brudet od hobotnice...

Ni gulaš više nije što je nekad bio. Ako želiš da je kul, mora se zvati gulaschsuppe. Sarma je postala street sarma ili sarma 2 go, a germknedle su posute - šljokicama. Inače nemaš kaj stavit na Instagram.

S kćeri obilazim štandove, a ona se zagleda u nekog hipstera s odnjegovanom bradom u angora puloveru kako s kineskim štapićima jede neki new age buncek.

- Tata, jel mogu ja ipak dobit običnu kobasicu u pecivu? - pita me.

- Možeš, kćeri - raspekmezim se od sreće.

Evo ti odmah i sto kuna. I igračka. I moje srce na dlanu.

Izdvajamo