KONTROLNA TOČKA

HRVATSKA JE U EU, NIJE NI U SAD-u NITI U RUSIJI Zašto rješenja problema tražimo na dvije sukobljene strane kojima je slab EU jedini zajednički interes

Zagreb, 151117.
Trg svetog Marka. Sabor RH 4. sjednica Saborskog istraznog povjerenstva za Agrokor na kojoj je jutros saslusan bivsi premijer Franjo Greguric a u nastavku i Zlatko Matesa.
Na fotografiji: Franjo Greguric.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Kad je mladi kolega prije desetak dana najavio da nakon odrađene “pripravničke godine” neće potpisati novi ugovor s kompanijom, nego će dovršiti doktorat i pokrenuti vlastiti biznis, pročitao sam to kao višestruko dobar signal, ne za kompaniju koja gubi kvalitetnog čovjeka, nego za generaciju koja dolazi.

Prvo, čovjek, ako je dobar, što on jest, opet više ne mora, samo zato da bi preživio, pristati na svaku ponudu kompanije u kojoj se zatekao. Drugo i daleko važnije, pokretanje vlastitog biznisa sugerira da se generacija u drugoj polovici dvadesetih ponovno probudila. Kolega se nijednom riječi nije požalio na ponudu koju je dobio. Svjestan mogućnosti i rizika medijske industrije koja će se ili transformirati ili propasti, odlučio se jednako takav rizik preuzeti sam (“a ne samo pisati o drugima koji su to pokušali pa uspjeli”, rekao je).

Podsjetio me na to premijer Andrej Plenković kad se u petak u Bruxellesu na Socijalnom summitu Europske unije pohvalio rekordno niskom (registriranom) nezaposlenošću od 10,6 posto, a posebno, rekao je, padajućom stopom nezaposlenosti mladih.

Anketna (realnija) stopa nezaposlenosti i dalje je 11 posto, kao i na kraju prošle godine, ali stopa zaposlenosti porasla je sa 59 posto sredinom 2016. na 61 posto u dugom tromjesečju ove godine, kraj godine bit će vjerojatno bolji, jer turizam, iako i dalje sezonski, zapošljava sve više i izvan glavne sezone. Ta dva postotna boda čine razliku. To je i dalje loše, usporedimo li s prosjekom EU koji je iznad 70 posto, ali trend je, unatoč beskrajnoj sporosti rasta, pozitivan.

Kada je odlazio Ivica Račan, čija je Vlada ovih dana u jednom istraživanju (Ekonomski lab) ocijenjena kao najbolja, nezaposlenost je bila 19 posto (registrirana), odnosno 14,3 posto (anketna), ali uz stopu zaposlenosti značajno ispod 60 posto, unatoč tome što je to bilo razdoblje visokog ekonomskog rasta koji je nastavljen i kasnije, u Vladi Ive Sanadera, sve do 2007. kada je i stopa zaposlenosti bila najviša, iako se rad Sanaderove Vlade danas ocjenjuje kao loš.

Na takvom, statističkom, tragu razvila se i polemika nakon gostovanja analitičara Velimira Šonje (Ekonomski lab) na RTL-u, u Direktu Zorana Šprajca – je li Vlada Zorana Milanovića s minusom od 9,9 postotnih bodova rasta BDP-a u odnosu na EU 10 (Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija) doista bila najlošija hrvatska Vlada, lošija i od Sanaderove s minusom prema EU 10 od 14,3 postotna boda?

Ivo Sanader je, za razliku od Milanovića, pobjegao u drugoj polovici drugog mandata, na samom početku velike ekonomske i financijske krize Zapada, očito svjestan skorog dubokog urušavanja države koju je vodio. Milanović se za drugi mandat nije izborio. Njegov prvi i jedini obilježio je oštar start (Linićeva fiskalna disciplina), ali i politička paraliza njegova (prvog) potpredsjednika Radimira Čačića zbog otpočetka prilično izvjesnog odlaska u zatvor. Dogodio mu se i slom dužnika u švicarskom franku (i Lalovčev protunapad na banke, zbog čega je cijela Vlada stigla na bankarsku crnu listu), ali na kraju će njegov mandat ostati zapamćen, osim po njegovim osobnim eksplozivnim i često ekscentričnim eskapadama, po pasivnom ministriranju Branka Grčića, ugodnog čovjeka, vjerojatno solidnog profesora splitskog sveučilišta, koji nije napravljen od materijala za politiku.

Milanovićeva Vlada, pokazale su Šonjine brojke (a nije da to nismo znali i prije), jedina je u Europskoj uniji cijeli mandat vozila suprotnim smjerom od ostalih. Dok su drugi, oporavljajući se od strmoglavog i za sve bolnog pada, vozili uzbrdo, Milanovićeva Hrvatska vozila nas je nizbrdo, doduše sve polakše, ali ne dovoljno polako da bi se mogla primijeniti Grčićeva definicija prema kojoj je usporavanje pada rast. Nije.

U dvije i pol godine članstva u Europskoj uniji, za razliku od svih drugih novih članica koje su nakon ulaska u EU rasle, hrvatska je ekonomija u vrijeme Milanovićeve Vlade bila u kontinuiranom padu. Je li to bila posljedica nereformiranosti države koja je krizu dočekala nespremna? Jest. Je li u radikalne reforme trebao krenuti Sanader u ”zlatnim godinama rasta”? Jest, ali nije, zaigran pozitivnom statistikom, napokon solidnim ritmom pristupnih pregovora s EU i aktiviranjem građanskog, amaterskog dioničarstva, zaustavio je i one reforme koje je pokrenula Vlada Ivice Račana.

Pokušala je umjesto njega to napraviti Jadranka Kosor, čija je, i za samu premijerku iznenadna, Vlada zapravo jedina dosad predstavila suvisao program gospodarskog oporavka, ali je ostala kratka s vremenom. Zato njezinu Vladu, iako možemo reći da nije bila dobra jer većinom je naslijedila Sanaderov kadar, ne možemo pravedno rangirati.

Je li to alibi koji Milanovićevu Vladu oslobađa od težine grijeha nečinjenja? Nije. Pogotovo ne zato što je to bila Vlada koja je dočekana s očekivanjima većim od bilo koje prijašnje. Plan reformi koji je predstavila Kosor bio je dobro prihvaćen i od javnosti i od investitora, trebalo ga je samo nastaviti gurati. Nisu nastavili. Kada je Vlada Kukuriku-koalicije stigla do kraja mandata, Milanovićevi su glasači apstinirali od izbora. To je bila kazna koju ni on ni njegova stranka (SDP) nisu očekivali.

Danas mi se međutim kao veći problem od Milanovićeve propasti čini propust sabornice koja je, upravo u tom razdoblju, Martini Dalić koja je stigla s gotovim prijedlogom zakona o reformi javne uprave, ključnoj za rad svake demokratske države, uskratila priliku da pokrene raspravu, zbog čega je Dalić u rujnu 2014. (privremeno) otišla iz stranke i iz politike (ako MMF nije politika).

Reformu javne uprave, zbog previše umreženih interesa, nije uspjela taknuti ni Dubravka Jurlina Alibegović, bivša ravnateljica Ekonomskog instituta i (Mostova) ministrica uprave u kratkotrajnoj Vladi Tihomira Oreškovića. To je međutim prošlost, Dalić se vratila u politiku, kao ministrica gospodarstva može napraviti puno, ne posrne li cijela Vlada na Agrokoru.

Saborsko povjerenstvo za Agrokor, kao i svako drugo dosad, radi dvotračno – jedan kolosijek bavi se dubokom prošlošću, drugi služi oporbi koja na slučaju Agrokora pokušava diskreditirati pa onda demontirati današnju Vladu. Ni jedno od toga neće riješiti pitanje posrnulog Agrokora niti javnosti približiti istinu o procesu kako je nastajao koncern koji je zagušio Hrvatsku. Nakon svega znat ćemo što smo znali i dosad – da su Todorić i politika bili neformalno, ali čvrsto, povezani, da je prvi val privatizacije u poratnoj Hrvatskoj bio loš i da nam je društvo korumpirano. Hoće li nam zbog toga biti bolje? Neće. Rješenje je pred nama, ne iza nas.

Uza sve to, malo mi je neugodno kada ovih dana čitam posljednje izjave američke veleposlanice Juliete Valls Noyes i njezine oproštajne poruke o zajedničkim interesima Hrvatske i Amerike, kao da je to nekome u Washingtonu upravo sada od presudne važnosti. Kada kaže da “ima jedna zapadna kompanija koja je zainteresirana za Molov udio u Ini”, kako bi smirila euforiju oko Rosnjeftove naznake interesa (što je već demantirao ruski veleposlanik Anvar Azimov), zašto to ona zapravo govori? Postoji li doista ta kompanija kojoj Valls Noyes ne želi spomenuti ime i kako možemo znati bi li nam s tom kompanijom kao partnerom bilo bolje ili lošije nego danas s Molom?

Hrvatska nije u SAD-u, nije dio Rusije. Jest u Europskoj uniji. Zašto onda rješenja svojih problema tražimo na dvije politički sukobljene strane izvan EU, u Trumpovu SAD-u i Putinovoj Rusiji, kojima je slabljenje Europske unije danas jedini zajednički interes. To nije i ne može biti naš interes. Obećanja je uvijek bilo, pokušajmo nabrojiti realizirane poslove.

ELIPSO

Izdvajamo