Populizam nije teško prepoznati: to je uvijek najveće podilaženje uz najmanje žrtvovanje; to su najteže riječi, ali najlakše izgovorene; to su najbolje želje, međutim s najgorim izgledima da se ikad ostvare.
I kad se prišulja s margina (Živi zid, Most) i kad ga se afirmira na vrhu (Pantovčak), populizam vrijedi isto: ništa. Prepoznat ćete ih jednostavno: populistički govornici uvijek su lagano ekstatični, u njihovim je istupima teatralnost izražena kao da se upravo testiraju za upis na glumačku akademiju za koju ih je pripremao, recimo, Joško Ševo. Oni udaraju šakama o stol toliko neprirodnim gestama, kao da su nečije druge ruke prišivene na njihovim tijelima.
Ta karikatura politike upravo dobiva novi zamah pa se u dijelu javnosti već sleglo uvjerenje kako će se glavne bitke u bližoj budućnosti voditi, ne više oko toga hoće li pobijediti HDZ ili SDP, nego kako se rukama i nogama spasiti od najezde populističkih snaga, od prodora njihovih površnih i često opasnih ideja i od turobne nesigurnosti njihova, ne daj Bože, vladanja.
Populizam bez vlasti (Živi zid, Most), ajde nekako.
Populizam bez ovlasti (predsjednica), isto koliko-toliko podnošljivo.
Ali populizam na vlasti, nakon svega što je, rekli bi neki, ovaj napaćeni narod prošao, još i to nam zaista ne bi trebalo.
Zato ne pitajte koliko koštaju mjere protiv populizma, da sad malo parafraziramo predsjednicu, budućnost bez populizma jednostavno - nema cijenu.
Ipak, bilo bi suviše jednostavno - i uspavalo bi nas - kad bi ovo kod nas bilo isključivo pitanje toga hoće li ili neće biti nadvladan populizam. U najvećim strankama počeli su se naopako opuštati uvjereni da će, opet bez ikakva truda, preživjeti već samo zato što većina građana na izborima neće dopustiti prevelike potrese. Dio ljudi, najviše u sadašnjim strukturama, vjeruje kako upravo traje završni okršaj i da će on, zbog sinergije odgovornijih među nama, na kraju završiti pobjedom “normalnijih”: da će se sklepati bilo kakve koalicije samo kako bi zapriječile prolazak rasturačima koji sa sobom donose preveliku neizvjesnost. Čak će i Glasnović i Hasanbegović, vjeruje se, vječno podržavati stari sistem: kako su ovaj put digli ruke za LNG, e tako će (hoće li?) danas-sutra i za veliku koaliciju.
Tu sad dolazimo do problema. Pitanje je naime koliko uopće građana, čak i među onima koji organski preziru populizam i demagogiju, na suprotnoj strani od toga vidi normalnost, sigurnost, odgovornost, znanje, sposobnost, poštenje i dobronamjernost. Koliko ih na strani protivnika i izazivača populističkih ideja, pokreta, stranaka i pojedinaca vidi političare i organizacije angažirane na reformama i udubljene u promjene koje vode boljem društvu. Zapravo, doživljava li ovo itko izvan zainteresirane političarske sfere kao borbu između reformatora i demagoga ili se tu prepriječilo još nešto, veliko, razorno, teško savladivo.
Klijentelizam.
Pojam iz Stierova govora, više nego iz Stierova srca.
Na žalost, pozicije nasuprot populistima nisu još zauzeli reformisti (ne mislimo naravno na Čačićeve), nego su prve redove obrane opet zbili klijentelisti pa ovo stoga nije rat oko toga hoće li se društvo pokrenuti nego hoće li se strukture poljuljati. Dok god je dojam takav, veći su izgledi na strani populista.
Jer pouzdano: prva velika bitka koja će se u Hrvatskoj voditi (ili dovršavati) jest borba protiv višedesetljetnih struktura koje se stalno štite i poguravaju, a što se više brišu granice među njima, to se bolje otkriva i stupanj njihove ugroženosti i ranjivosti.
Nije ni masovno iseljavanje niti slab standard ono što presudno hrani demagoge i lažne revolucionare. Njihov najsnažniji pogon upravo je široki politički front koji se stvara protiv njih, i to zato što taj front ne izgleda moćno niti kao da djeluje u interesu naroda. Pumpanje straha od populizma velikom broju ljudi i dalje se čini kao zadnja linija obrane - klijentelizma.
Prvo nam, dakle, valja pobijediti klijentelizam da bismo mogli prijeći na demontažu populizma, to je jedini logičan redoslijed.
Pritom, što također nije nevažno, klijentelizam na žalost nije lako omeđiv prostor političkog i drugog djelovanja - nastoji ga se, naprotiv, njegovati i učvršćivati kroz svakakve svjetonazore, kroz različite stranke i često preko naizgled međusobno nespojivih pojedinaca. Pogledi na svijet ionako nisu bitni u djelovanju svih tih nadopunjujućih struja i struktura, koliko su važni interesi.
Ako smo dakle svjesni kako su i klijentelizam i populizam u svom stvarnom sadržaju neprihvatljivi većini građana, ako je očito, a jest, kako i jedno i drugo stoji na putu razvoju društva, logično je zaključiti kako nikad nije postojao veći prostor, ali ni jasnija staza za one koji žele i mogu demontirati oboje.
Potencijalni rasturači klijentelizma i populizma nikad dosad nisu imali ovako veliku priliku: društvo doslovno žudi za liderom s čistom vizijom i odvažnošću, za stabilnim, nefanatičnim, brzim i nestrašljivim čovjekom. U HDZ-u i SDP-u zadnji je trenutak da uoče te procese i razumiju kako najjednostavnijom matematičkom operacijom zbrajanja neće riješiti problem nego će ga možda malo odgoditi i dodatno raspaliti.
Nevidljive ili vidljive velike koalicije nemaju ni smisla ni prave budućnosti ne prate li ih u isto vrijeme rastvarajući procesi unutar tih velikih stranaka, procesi kroz koje bi se izmijenili i ljudi i pogledi na politiku kao posao koji se radi u interesu građana. No strujanja u Plenkovićevoj i Bernardićevoj stranci pokazuju zasad sve suprotno. Svijesti o hitnosti promjena i dalje je premalo u tim strankama. Kroz stranački inženjering, koji služi isključivo samoodržanju, i dalje na površinu isplivavaju ispodprosječni i prosječni. Možda na ova pospremanja u HDZ-u i SDP-u sad gledaju kao na neminovnu, privremenu, taktičku stvar, uoči neke opsežnije rekonstrukcije ili kombinacije u bližoj budućnosti, ali nije baš izvjesno da će za to imati previše vremena. Jer populisti se zasad pokazuju mnogo bržima i ne mare naročito za njihovu dinamiku.
Ne pojavi li se u najkraćem roku takav lider u korpusima velikih stranaka, ne unaprijedi li se u njega sasvim neočekivano sam Plenković, otvorit će se mogućnost nekome tko dosad nije bio u strukturama (i koga strukture ne bi iznijele, za razliku od bivšega premijera Oreškovića) da zauzme s vlastitim programom i ljudima znatan dio političkog prostora.
Hrvatska trenutačno ima klijenteliste koji presporo shvaćaju da se moraju dramatično promijeniti i populiste koji žive isključivo od kaosa među klijentelistima. I to je sve. Ono što Hrvatska i dalje nema, to su reformisti. Hoće li se oni (i kad) roditi iz postojećih struktura, što će ih značajno hendikepirati, ili će se s oblaka spustiti neki dopadljiv neznanac, à la Macron, pa prvo šarmirati puk a onda ga, dođe li prilika pošteno šokirati?